Dejan Srzić Susla: Kakav trener – takvi igrači
- June 6, 2022
- 0 comments
- Igor Đurović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Zidove stana, ujedno i bivšeg kafića “6,25” preko puta Skupštine i na dvadesetak metara “vazdušne linije” od balkona šampiona Gradske skupštine, krase brojne fotografije. Neke su crno-bele, neke u boji. Zajedno oslikavaju samo delić uspešne kariere jednog pravog košarkaškog boema – Dejana Srzića, koga prijatelji zovu Susla.
Sve je u duhu košarke, sporta kojem je podredio život. Na fotografijama se nalaze asovi poput Divca, Rađe. Kukoča, Petrovića, Bodiroge, Galisa, Janakisa, Ivkovića, Vujoševića i mnogih drugih. U tom ambijentu počeli smo još jedan u nizu razgovora sa ovim istaknutim trenerom koji je prvi košarkaški kamp u Makarskoj održao davne 2006. godine. Od tada pa do danas samo su ga ratna dejstva na ovim prostorima odvraćala od redovnog letnjeg okupljanja dece najrazličitijih godišta.
– Volim taj kamp u kome mi pomažu i dva sina, koji su takođe treneri. Stariji Joško je poslednje godine bio u Irskoj kao trener i igrač, dok mi mlađi Dejan preko cele godine pomaže u mom klubu Savski venac – priča Srzić senior, koji od naslednika ima i kćerku Mirnu koja je najstarija, ali i najmladjeg sina Stefana koji je rođen 2007. i naravno trenira košarku.
Organizacija kampova u režiji porodice Srzić nije samo u Makarskoj, odakle je rodom bio Suslin otac (Dejan je rođeni Beograđanin), već i u Irskoj, a uskoro i u Lisabonu. Preko godine sa svojim klubom SVB (u šali kaže da to znači: Susla voli Beograd) nastupa u ligi, ali pod imenom “Hoop talents” i u ligi rekreativaca “Corni” u kojoj su daleko najmlađa ekipa.
– Moji igračii tu stiču neophodno iskustvo, uz osnove igre na kojima radimo svakodnevno. Ima tu i devojčica, među kojima bih istakao Nađu koja bez probema trenira i igra ne samo sa vršnjacima, nego i sa odraslim muškarcima – kaže ovaj iskusni trener koji je deceniju proveo u Grčkoj vodeći tamošnje klubove kao što su Larisa, Aris itd.
– Najbolje talente šaljem u Partizan, ali i u druge klubove, pa i u SAD na studije uz košarku – dodaje Dejan Srzić.
Vedar i nasmejan ispričao nam je da je nadimak “Susla” dobio zbog toga što kao mali nije mogao da kaže cucla. Govorio nam je i o svojim trenerskim počecima, karijeri i detaljima sa kojima nije upoznata ni obaveštena košarkaška javnost.
– Bavljenje trenerskim poslom počeo sam vrlo rano. Igrao sam a treneri su me često zvali na trening da demonstriram dribilinge i dodavanja jer sam to stvarno dobro radio. Dominirali smo na školskom prvenstvu u Beogradu pa otišli da, kao najbolja škola, igramo na školskom SP u Ljubljani 1970. Pokazao sam talenat za trenera pa sam zbog nedostatka centimetara polako iz igračkog dresa prešao na klupu. Moj čuveni trener Branislav Rajačić razgovarao je sa mojom majkom i rekao joj da sam rođen za trenera, i da je šteta što još gubim vreme igrajući. “Rajče” me je ubacio u ,,mašinu”. Brzo sam imao rezultate i postao najmlađi trener u Jugoslaviji. Počeo sam voditi mlađe selekcije bivše države sa kojima sam osvajao evropska prvenstva kadeta, omladinaca a vodio sam i selekciju mlađih seniora.
Trenirao je brojne igrače koji su postali veliki asovi. Mnoga svetska košarkaška imena prošla su njegovu trenersku školu. Vrlo rado se priseća generacija koje je trenirao. Sa osmehom kojim prikriva veliko zadovoljstvo, govori o svojim zvezdama:
– Trenirao sam godišta 1965/66, igrače kao što su bili Paspalj, Nakić, Zdovc itd. Pa generacija 1967/68 koja je u Bormiju na SP osvojila zlatnu medalju: Divac, Kukoč, Rađa, Đorđević, Ilić…. Zatim 1969/70 godište koju sam vodio sa kumom Duletom Vujoševićem, u kojoj su bili Danilović, Saša Obradović, Tabak, Horvat…. Posle toga došla je generacija 1971/72 – Rebrača, Bodiroga, Goljović, ali i najuspešnija reprezentacija godišta 1973/74. u kojoj su bili igrači Bodiroga, Tomašević, Radošević itd. sa kojom smo osvojili zlatnu medalju na EP.
Njegov kafić ne radi, ali mnogobrojne medalje i pehari stoje u vitrinama.
– Možda bi bilo dobro, da opet otvorim taj kafić, ali zatvorenog tipa, i da mu promenim ime na 6.75 – kaže Susla uz osmeh.
Posebno je emotivno vezan na boravak u Grčkoj gde je bio deset godina. Bukvalno je “pobegao” sa priprema Partizana i četiri godine proveo u Arisu iz Soluna sa kojim je osvajao titue. U skoro četrdeset godina dugoj karijeri trenirao je trinaest timova i jedanaest selekcija stare Jugoslavije.
– Moja glavna trenereska karakteristika je pronalaženje mladih, talantovanih igrača. Oni pre svega moraju individualno da se osposobe da bi mogli da igraju kolektivno. Zato sam počeo da pravim kampove. Bio sam trener ne samo u Grčkoj, već i u Makedoniji, Crnoj Gori, Sloveniji, u Americi na koledžu Notr Dam. Naredni će biti u Portugalu, u Lisabonu. Sarađujem sa uspešnim menadžerom iz SAD Radetom Filipovićem.
Na pitanje kolika je razlika danas u radu sa mlađim kategorijama u odnosu na nekada, ovaj iskusni trener odgovara jednom rečju: “Ogromna”. Pogled mu luta u daljinu, kao da pokušava da se priseti kako je bilo trenirati u vreme bivše Jugoslavije, a kako to izgleda danas.
– U vreme ex-Jugoslavije videlo se odmah ko je talenat, pa su se igrači odmah usmeravali jer je stručno vođstvo Saveza bilo sjajno organizovano. Treba znati da je trenig jedno, a vođenje utakmice nešto sasvim drugo. Bodiroga je pričao da su nekada trenirali šest do osam sati dnevno. Ustajao je u sedam sati, a vraćao se kući u jedanaest uveče. Danas kažu da mlađe generacije nemaju tu volju. Ne bih se složio. Kakav trener, takav igrač. Ako nekom igraču daš ono što je neophodno i radiš sa njim, onda će on ostati na košarkaškom terenu koliko hoćeš.
Pokazuje nam mnogobrojne foto albume, isečke iz novina koji su hronološki poređani i koji prate njegovu karijeru od početka .
– Nije još kraj! Još imam ambicije i osećam se mladim! – kaže Srzić.
Znali smo odgovor na poslednje pitanje: Gde mu je bilo najlepše?
Zastaje na trenutak, a onda počinje opisivati najdraži period karijere – Grčku. Priseća se vremena kad je tamo vladala, kako kaže, ,euforija košarke. Ponovo započinje priču o Arisu.
– Ceo grad je živeo za košarku. Sećam se kad smo išli po restoranima i kafićima, nigde nisu dali da platimo. Odeš u riblji restoran pred utakmicu i daš im kartu, svi srećni. To mi je ostalo najviše u sećanju. Grčka je vrhunac moje karjere.
Da bi uspeo u ovom, i svakom drugom poslu, neophodne su dobre radne navike. Naš sagovornik kaže kad bi se ponovo rodio možda i se bi opet bavio ovim poslom, sada kada zna sve tajne. Ne krije da je bilo prelepih trenutaka.
– Košarka je više od igre, više od stvaranja igrača. Pobede i porazi, lepi i loši trenuci se menjaju. To je sport, to je život – zaključuje Dejan Srzić Susla.
Photo: Twitter, MN press