Sećanja varaju, ali usudiću se da stavim na papir neke slike iz dečaštva, kao i da pomenem neka imena koja su doprinela da zavolim košarku.
Tokom prošle godine je obeležen jubilej – 100 godina košarke na ovim prostorima. Prva košarkaška utakmica je odigrana 1923. na lokaciji osnovne škole “Kralj Petar I”, koja se nalazi u neposrednoj blizini Kalemegdana.
Moja priča je upravo vezana za ovu osnovnu školu, koja je tada nosila ime “Braća Ribar”, i koju sam pohađao osam godina, početkom šezdesetih. Školsko dvorište je bilo glavno mesto okupljanja nakon časova. Školska zgrada zauzima centralno mesto na uglu, između dva značajna objekta – Saborne crkve i lepe zgrade francuske ambasade. Dvorište škole gleda prema savskoj padini na portu crkve, dok je bočno odvojeno visokim zidom od vrta francuske ambasade. U dvorištu nisu postojali koševi, pa nam je kao cilj (koš) služio lim postavljen na zidu škole. Koševi su postojali u fiskulturnoj sali koja se nalazila u dubokom suterenu škole.
Osnovna škola “Kralj Petar Prvi”, nekada se zvala “Braća Ribar”
Košarkašku sekciju je organizovao omiljeni profesor fizičkog vaspitanja Ljubiša Stefanović Kifla, koji je kao trenera -instruktora doveo tada poznatog košarkaša Crvene Zvezde “Tambu” Milutinovića, koji je bio vrlo krupan čovek i igrao je na poziciji centra sa svojih skromnih 196 cm. Tu smo naučili košarkaški korak, a naročito smo se radovali igri “štafete”: podeljeni u dve vrste trebalo je pretrčati teren i postići koš, zatim se vratiti, postići koš na drugom kraju i predati loptu sledećem.
Blizina Kalemegdana sa košarkaškim terenima je bila vrlo važna. “Visili” smo stalno na Kališu, gledali treninge juniorskog tima Zvezde, gde su već bili afirmisani neki stariji učenici iz naše škole, kao što su Dragan Kapičić-Kaponja i Zoran Moka Slavnić. Moka je bio izuzetno sportski nadaren, odlično je igrao fudbal i odbojku, iako relativno nizak bio je izuzetno čvrst i izdržljjiv, sećam se da je pobeđivao na školskim krosevima u Donjem gradu. Takođe je pobedio na tradicionalnoj trci rolšua koja se održavala u čast oslobodjenja Beograda 20. oktobra u Knez Mihajlovoj ulici. Moj komšija Miroljub Mice Stojković je svojevremeno, kao urednik novina “Zvezdina revija”, nazvao Slavnića “sportskim genijem među dečacima tog dela Beograda”. Juniore Zvezde je tada trenirao popularni Zdravko Kubat, koji je svojim metodama klesao buduće asove. Tada se isticao kao veliki talenat Sarjanović – “Sajonara”, a tu su bili još Joca Budimir i Neško Popović.
Iz škole “Braća Ribar” ponikli su još braća Goran i Zoran Latifić, Goran Rakočević Goge, koji se isticao izuzetnom brzinom i koordinacijom pokreta, kao i centar Zvezde Božidar Pešić Pele. Moja generacija (1951.) sa Gogetom kao najboljim igračem osvojila je drugo mesto u takmičenju osnovnih škola u Beogradu. Izgubili smo u finalu od OŠ “Filip Filipović” sa Voždovca, vodio nas je sa klupe Čoba (ne sećam se prezimena), bivši učenik škole, tada bek juniora Zvezde. Igralo se na Malom Kalemegdanu, a utakmicu je sudio Vladimir Cvetković, as Zvezde i reprezentacije.
U školskom dvorištu smo se okupljali naročito posle postavljanja koševa, a tu smo ispratili i nezvanično svetsko prvenstvo u Čileu 1966. gde je naša reprezentacija osvojila prvo mesto sa legendarnim tandemom Korać-Daneu, i prvi put je na klupi bio kao prvi trener Ranko Žeravica. Ovaj uspeh dovodi do buma popularnosti košarke.
Nakon početaka na Zvezdinim terenima nastavio sam da treniram u juniorima Partizana, tada je trener bio Branislav Rajačić – Rajče, sa pomoćnikom Grgom. Nakon što je Rajče preuzeo prvi tim Partizana, brigu o juniorima je vodio proslavljeni as Partizana Miško Bojović.
Photo: KSS