Dugi: Čudo zvano “Sarajevo, ljubavi moja” (3)
- October 30, 2018
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Krećemo rano ujutru na turneju. Hladno. Veći kombi, ili manji autobus, skuplja igrače kod Skenederije. A mi koji smo prema Ilidži čekamo usput. Ja iz “Bristola” i Adnan Mulahmetović tu negde iz blizine. Adnan, kako on sam reče, kao ime onda najbogatijeg čoveka na svetu – Adnana Kašogija (a isto prezime kao ovog nesretnika koga skenjaše u Carigradu).
Sastali smo se dosta ranije od dogovorenog. Ugao ispred starog “Bristola”. Bife. Još ne radi. Nas dvojica i još njih pola tuceta cupkamo ispred. Opuštena priča – reče mi Adnan da su u klubu u početku bili malo sumnjičavi kad sam dolazio ali, uz malo hvale koja svakom prija, reče prosto – Dugi, ti si normalan čovek!
Imponovalo mi je. Moji roditelji i Radnički nisu vaspitavali ”nenormalne”. Ne smeš da ih obrukaš kad se otisneš u svet.
Dođe kelnerica u kaputu, ovi sa strane nagrnuše na ulaz. Uđosmo i mi. Ona žena ode odmah iza šanka, onako u kaputu, napamet, leđima okrenuta, natoči piće svakom od one šestorice i krenu rukom prema šanku da ga stavi, ali čašice, normalno, i ne dodirnuše šank. Na slepo. Adnan predloži da se ugrejemo uz po vinjak. Pristadoh. Na onoj hladnoći se zarumenesmo. Tako sam u segmentima razgovora upoznavao jednog po jednog saigrača. Nije trebalo puno. Izađosmo Adnan i ja i sačekasmo ekipu, pa krenusmo preko Bosne.
Kako su ovo fragmentarna sećanja, nastavak su bile mini-pripreme u Malom Lošinju i nekoliko prelepih trening utakmica protiv Kvarnera. Lepota za igranje i fantastična korist za formu. To je isto kao kad odlični teniseri igraju jedan protiv drugog, brutalni trening, ali ne za poene.
Mada još uvek žudim, a to nosim kao utisak, da mi neko objasni zašto je Mali Lošinj mali, a veći je od Velog Lošinja. Usputne nedoumice.
I onda opet jedva čekamo da se vratim(o) u Sarajevo, kući. Da – kući. Tada sam prvi put u kombiju, onako izmoren, pitao – kad će već Rajevosa? – a da mi se niko nije nasmejao.
Primio sam se, i primili su me!
U samom Rajevusa je bilo problema sa druženjem, ali ne u negativnom smislu. Sa Pimpekom, na primer, bilo je jako teško družiti se i igrati košarku. To je bilo za izbegavanje. Ali ja sam zato znao da pre podne treniram sa Bosnom, jer moji nisu imali termine. I to bez ikakvih problema, uz apsolutnu saglasnost mojih prijatelja iz Bosne. Izdržavao sam sve one spartanske treninge koje još Boša uveo. Meni je koristilo na planu opšte pripremljenosti, kao i da psihički spreman i koncetrisan nastavim takmičenje dugo, veoma dugo, zatim da opravdam sebe i ispunim očekivanja saigrača.
E, sad, ni KK Sarajevo nije bila tikva bez korena. Mogli su i oni da pribave neki prepodnevni termin. Posle jednog takvog nas nekoliko sa treninga je trebalo da sačeka neko društvo. U nekom kafiću ispod onih silnih brda s obe strane Miljacke. I, šta nas dočeka – svakog od nas po bokalče viskija. Kao, ne daj bože, za netom umrle. Rekoh jednom, i ponoviću sto puta – njihova dobrota i davanje bez ograde bili su ogromni. Ako te prime i cene zbog nečega što obavljaš – to moraš da opravdaš. To je stvar obraza, ljudski. Bar ja to tako osećam. Pritisak i obaveza. Ne možeš na taj način i sa takvim druženjem da se baviš košarkom kakvu sam ja projektovao, a moji saigrači s pravom su to očekivali od mene. Ja lično sam osećao da im dugujem to.
A lijander u kafiću pored moje stolice je, verovatno, bio najpijaniji lijander u evoluciji flore i u celoj bioloioji. Ako nije riknuo sigurno je doživeo genetske promene koje će neki naučnici, namršteno, objašnjvati nebuloznim teorijama – a ne običnim – uticaj viskija na razvoj lijandera!
U zlo doba neko povika – idemo u Makarsku na kafu! Ne sećam se kako se zvao kafić u kome smo bili, ali to davanje imena mesta kafanama širom nam velike bivše je bilo uobičajeno. Setite se samo u Beogradu – te “Split”, te “Zagreb”, “Knin”, Livno… A kako sam se svojevremeno hranio u restoranu “Opatija”, ili “Kvarner”, u cenru grada, nisam bio zatečen. Prihvatim predlog kao i svi – kud svi tu i ja – mali Mujica.
Krenemo. Pramenovi magle pored Miljacke promiču. Čekam opušten, restoran “Makarska”. Prođe Ilidža, a kod Pazarića se trgnem i glupavo pitam – a gde je to? Pa idemo u MAKARSKU na kafu. Nasmejah se i shvatih da su ovi nepredvidivi, neprevaziđeni i, za moj ukus, predobri.
Prođe Ivan sedlo, nestade magle, idemo prema Konjicu, a tek Jablanica… Omekša vazuh – miriše na more. Mostar – to je već tu.
U Makarskoj nikad nisam bio sem tada. Neki rani decembar, mi sedimo u bašti. Osećao sam se pored svojih jak kao GORŠTAK. Bože moj, došao sam iz Rajevasa da udahnem malo južine, da pokažem da mogu sve. Nadsvesno!
Iz tog ushićenja trgnu me pomisao na trening u deset uveče. Ne brini, rekoše smireno na moju napomenu, stižemo. I nastavljamo da uživamo u tom osećaju slobode, da sve što je ljudski nije nam strano, i da možemo.
Ipak stigosmo na trening na vreme. Bože, sećam se moj mokar peškir i stvari za trening bile su uz mene još od jutra. Ali proteklo zadovoljstvo i bogatstvo – nemerljivo! Jedino ne mogu da se setim da li je moja porodica već bila u Sarajevu. Jer se ne sećam grdnje zbog mog celodnevnog odsustva. Biće da nije bila tu.
Vidite da su sve sekvence iz Rajevasa ispreturane. Kao da se takmiče u mojoj glavi koja će pre napolje! Emocije i uzbudljivost druženja sa onim ljudima rastu sa godinama koje prolaze. Mada nije moguće da nije bilo malih sukoba i obostranih pogrešaka. Sa moje strane sigurno. Ma, i sa njihove, ali ne bih o tome. Jer čovek je životinja koja pamti samo dobro. Valjda se zato i razlikujemo od drugih bioloških vrsta. Bar ja.
I približi se rastanak, kraj. Iza nas sezona za pamćenje. Za njih verovatno, a za mene sigurno. Beše i ono “prijateljski” – možeš u prvu ligu ili u inostranstvo, ali sad sa vidnim poštovanjem i strahom da im eventualno ne pravim probleme u Prvoj B ligi. Uglavnom, ja sam umislio da sam čekao Abu Dabi, kao da su i oni čekali mene. Mada je to prilično bilo bez veze. Ali jako primamljivi materjalni uslovi su prevagnuli.
Odem u “nepoznato” (zbog nepoznavanja i predrasuda koje su tada vladale ovde). Ali savladavanje administrativnih prepreka u Savezu, bezazlenih ali tipično “srpskih”, odagna na neko vreme moje strepnje za put u nepoznato.
Odem ja u Abu Dabi, uništim predrasude, osvestim se i, boga mi, drugima otvorim put. Čak su neke tiražne novine imale naslov “ŠEIK DUGI”.
Abu Dabi, druga vrsta uspomene, tema možda za neke druge priče. Verovatno za nas manje interesantne.
Ali sve pre i posle beše drugačije od Rajevasa. Bio je to ceo život za godinu dana. Da parafraziram Matiju Bećkovića – CRVENO SLOVO U MOM KALENDARU ŽIVOTA.
Ostaje da se zabeleži hrabrost Steve, Mire, Ljubiše pa i Zdravka, i da ne zaboravim Miru Grabovca, njihov inat i želju da pokažu da si jak i kad si mali. I srećan.
A meni su moji Čoče, Banac, Čenga, Adnan, Zire, Aškraba, Aca Bašac, Mladen, Gliša, Nebojša, Emir, Božo, Čelić, Sejo… ostavili fizički rez u mozgu kao deo duše i karaktera. Pomogli mi da ovako lebdeći i nepredvidiv pobedim u trenutku, da pobedim manjak samopouzdanja, opravdam i sebe i svoj Radnički.
Da, posle godinu dana su mi bez mog zahteva dali ono što su mi dugovali. Sami, iz ljudske potrebe, i to ne zbog mene, nego što je to deo njihove ličnosti. Retkost. Danas pogotovo.
Možda nekom zasmeta što nema mnogo košarke u ovom tekstu. Ali ovo je priča o ljudima i vremenu koje danas izgleda nestvarno. Priča koja nama koji pamtimo daje smisao i obogaćuje život.
Možda ću ovima danas koji menjaju klubove kao ciganin konje izgledati kao Alisa u zemlji čuda. A i jesam. Jer je ono vreme bilo svojevrsno ČUDO za ovo danas.
Da ne budem sebičan. Ima nas još koji su imali ista ili slična iskustva. Od čoveka do čoveka je različito doživljavanje svega proživljenog. Za moju generaciju sam siguran. Ali bih od sveg srca poželeo ovim novim klincima slično iskustvo. Neka se nasmeju na ovo, ali obogatiće ih.
(Kraj)
Photo: Printscreen
Fantastičan tekst.