Naš bloger Miroljub Damnjanović Dugi reagovao je na tekst o Milošu Teodosiću i njegovoj “američkoj priči”. Umesto objašnjenja, ponudio je da ponovo pročitamo njegov blog iz 2017. Vredi ponovo se vratiti na taj tekst…
Koliko me pamćenje služi, počeli smo da pomalo rovarimo po NBA, američki nadmeno nazvanom Svetskim klupskim prvenstvom, još šezdesetih. Tada je, naime, Vilt Čemberlen u društvu Dan Tane udahnuo malo balkanske arije tokom boravka na Hvaru, i potom naprasno ostavio košarku.
Nešto kasnije košarka se uveliko zapatila na ovim prostorima i počele su da se gomilaju i relevantnije informacije, i još uvek je NBA za nas bila nešto najviše u košarci. Doduše onda ne beše ni televizije u ovolikoj meri, a kamoli društvenih mreža, a kad se vesti prenose „od usta do usta“ vremenom dobijaju neviđene dimenzije.
Sećam se kad je naš trening pred sam početak OI u Minhenu iznenada bio prekinut i iz mraka je izašlo par ljudi da nas pozdravi – Amerikanci, predvođeni Bilom Raselom. Noge su nam klecnule i srca ubrzala od treme i počasti. Prvi pravi kontakt sa legendom, koji je mnogo strašnije, to moram da primetim, izgedao na ono malo filmova na kojima sam ga gledao, nego u prirodi.
Jugoslavija je već postala poznata po košarci tako da su i pojedini koleži počeli jos početkom sedamdesetih da odvode igrače sa ovih prostora. Počela je i takozvana služba skautiranja da se širi, što je za nas bilo bitno ali ne i pogubno jer smo bili velika država, sve mlađi i mlađi su počeli da odlaze.
Neki su se i vraćali ali – ovo ću sada izneti kao svoje lično zapažanje – nijedan se nije vratio bolji nego što je otišao. Primetno je bilo da su se obrazovali, disciplinovali, ali su izgubili imaginaciju i ideju. Normalno, mnogo više fizike, ali ove naše košarkaške nesvakidašnjosti, trika i pasa – manje.
Znate, i ja i mnogi smo naučili košarku u mestu gde smo živeli. Ali postaneš igrač kad proigraš u Valjevu, Kraljevu i Čačku.Tamo gde publika zna sve, gde su igrači pametni i jaki, timovi uigrani, i kad tamo pobediš i tamo ti zapljeskaju – e, onda možes da kažeš da si krenuo da se uzdižeš. Ali oni ništa ne zaboravljaju, i više ne smeš da igraš slabije, postavio si sebi više standarde i na tebi je da li ćeš da ih održiš.
Ponavljam da se košarka ovde uči na NAŠ način, i najznačajniji je period sazrevanja od prelaska u seniore pa sledećih 4-5 godina. Naši treneri to najbolje znaju i zato im treba samo pružiti vremena.
A sada Teodosić u tridesetoj ode da bude „početnik“ u NBA! Ovde je sve uzeo, nazabavljao se, naučio i saigrače i trenere na sebe. A da je briljantan – jeste. Pratili su ga i naši treneri, ili oni koji su od naših trenera učili zanat. Sve više je igrača iz Evrope u NBA, nameću se i, što je najznačajnije, podižu kvalitet najvećeg klupskog takmičenja u svetu. Teo je samo nešto kasnije odlučio da ode. I da iznenađuje svog trenera i šokira ga svakim danom. A iz njega igra njegovo rodno Valjevo i sublimirana košarkaška inteligencija mnogih briljantnih valjevskih košarkaša. Igrače kao što je on ne možeš napraviti po američkom modelu. Takav igrač sam stvara košarkašku igru, i treba ga pustiti i uživati.
Mada je sam njegov trener u LA Klipersima izjavio da ga zapanjuje tridesetogodišnji ”početnik” u NBA mislim, skromno kao svi iz košarke ovde, da su teze obrnute: gospodin Dok Rivers je neka vrsta hrabrog začetnika, da ne kažem “početnika” ideje da su i igrači iz Evrope vrhunski talenti i na poseban i nesvakidašnji način školovani na ovim prostorima. Kao i da su i u zrelim godinama vrhunski dobri, te da čine da se atraktivnost košarke u NBA povećava. Pošteno i hrabro je Teu pružio poverenje. Mislim da će se ova praksa nastaviti, ili bar to želim jer, da budem malo sebično pragamatičan, ostajaće nam deca ovde duže i sazrevati na naš način. Teško i polako, ali ipak pobeđujemo!