U jednom danu su otišli od nas Ranko Žeravica i Boris Kristančič, dvojica velikana jugoslovenske košarke, dva tvorca istorije. Pazite – tvorci, a ne svedoci istorije magične igre koja više govori o nama nego “Karakterologija Srba” i slični napori u definisanju nas i našeg ponašanja.
Ranko Žeravica je čak i svojim odlaskom uradio više nego neki od nas tokom celog života: okupio je ljude koji su sami za sebe, ali i njegovim izborom, za života sebi podigli spomenike i postali večiti. Dan pre sahrane napisah da je ona velika država cenila takvu veličinu kao što je Ranko, i zaključio sam rečenicom: “Videćemo sutra”. A pogrešno je napisano – trebalo je: “Videćete sutra”. Jer ja sam znao da će sve dostojanstveno izgledati. Videli ste ko je sve bio prisutan. Ma svi! Pojavio se danas neki tekst o tome zašto ne dođoše ni političari mo “političari” na sahranu. Pitanje je na mestu, ali je i suvišno. Bolje je bez njh. U pravu je i Boža Maljković kad reče da bi Žeravica negde bio general, negde bi imao ulice za života, ali to nije slučaj u Srbiji. Ponavljam, nije u Srbiji. Ovde je sve drugačije. I ako su svi narodi drugačiji, i mi smo drugačijiji… da parfraziram Orvela sa “farme svinja”. Uostalom, nisam ja otkrio Ameriku, i Dis u pesmi “Naši dani”, i Nušić u “Dva raba” rekoše sve o nama.
Osetio sam seponosnim na mnoštvo i veličinu našeg sveta, našeg košarkaškog sveta koji je bio prisutan na Novom groblju. Oni su moji, i znam da su iskreni i odani. Došao je svako ko je trebalo da dođe, i ko je zaslužio da dođe, da svoje poštovanje prema pokojniku podeli sa ostalima. Oni drugi me ne interesuju. Kakva politika, košarka je mnogo ispred i iznad svake politike, a pogotovu ove naše srpske. Ovde sve može ali ne mora, a bilo bi lepo. Okolo Kole i na mala vrata…
Može ali ne mora, ali bi možda trebalo?
Niko konačno da kaže – mora i treba!!! I baš me briga ko je bio, ja jesam i znam zašto. To je dovoljno.Lepo reče naš stari prijatelj Skansi: “Ranko bi se veselio da nas je mogao videti sve na okupu, a gore će biti srećan samo ako nastavimo da radimo i unapređujemo košarku, njegovu i našu najveću ljubav”.
Na nama koji smo ostali je da uspemo da preveziđemo to: može, ali i ne mora, a bilo bi lepo. To je najbolji opis za definitivno udaljavanje, za raskid sa nečim što je vredelo. Ne govori ništa, a relativizuje stvari. Pa će tako – može, ali i ne mora, a bilo bi lepo – ministri ili političari i dalje otvarati treće ulaze u peto obdanište u Obrenovci, ili će po šesti put preseći vrpcu na aerodromu u Ečkoj. A Srbija nema još jednog ovakvog kakav je bio Ranko Žeravica, Jugoslavija nije imala ovakve kakvi su bili Ranko i Krista. Priznajmo to.
Kristančič je sahranjen danas, i ne znam kako je sve to proteklo u Ljubljani. Ako je bilo drukčije nego kod nas, mislim bolje – onda da se učimo, ako još uopšte imamo tu sposobost. Ako nije – da se zamislimo. Voleo bih da znam, i uzneo bih se od sreće ako je neko od naših otišao na ispraćaj Kriste. Kažem od naših, a ne neko od političara.
I da se vratim još jednom na naslov ove kolumne- U svakodnevnom životu ovo: može, ali ne mora, a bilo bi lepo – znači razvodnjavanje, i udaljavanje od suštine. Možda je vreme da konačno kažemo: mora i treba! Ne – trebalo bi, nego treba, ili da prekinemo!
Samo što za tako nešto treba stisnuti ono za šta nisam siguran da imamo.
Obećavam, neću se više vraćati na ovu tematiku.
Photo: press i privatna arhiva
2 komentari
Dragi Dugi, poslednji sam na svetu (ne zameri mi na neskromnosti) ko bi pohvalio političare, ali se ne mogu oteti utisku da se oni, dakle naši političari svih boja i režima koje smo nekako preživeli, nisu ogrešili o jugoslovensku i srpsku košarku. Pa time ni o Ranka. Neki su moguće bivali OK, kooperativni i dobronamerni, pre svega zbog sebe samih (setimo se samo euforičnog do komičnosti Dolanca u vreme SP u Ljubljani), a drugi jer su cenili doprinos ovog sporta ovoj zemlji, posredno i vlasti kojoj su pripadali i koju su oni, dakle, političari u svojoj percepciji personifikovali. Da uprostim: naša trofejna košarka je imala, nekad pa i sad, dostojnu podršku naše zvanične politike, bez obzira ko je bivao na vlasti. Da nije tako, Rankov, i ne samo Rankov samopregoran rad i rezultati tog rada ne bi bili onakvi jesu.
Političari su samo povod i paradigma,bitniji su oni političari pod navodnicama.”POLITIČARI”! IMA IH SVUDA PA I U KOŠARCI!