Dugi: Veliki majstori košarkaške lože (Ili: zašto ne pišeš više?)
- November 28, 2016
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Kad je Bertoluči napravio “Dvadeseti vek” počeo sam da shvatam ozbiljnost latinskog duha i njihove načine preživljavanja. Tako da ono o lukavosti ispada kao podmetanje i zanemarivanje “gromadnog” duhovnog i estetskog bogastva i kulture.
Dvadeseti vek donese mnoge novine, progres u odnosu na konzervativni i sporovozeći 19. vek, ali donese i ogromnu potrošnju tečnosti kojoj je u prethodnom stoleću, očigledno zbog ogromnog povećanja ponude, znatno opala cena – krvi.
Možda mi iz zemlje uzimamo mnogo ruda i nafte i siromašimo je, ali smo je toliko natopili krvlju da ako slučajno unutar nam majčice dođe do nekih cernovskih ubrzanja – počeće iz tla da niču neki mali ljudi. Pamti se da izginuše mnogi raznih boja kože, da ih ne nabrajam, ali – videste li – svima krv beše crvena. Kakve će sorte da niknu, videćemo. U dvadesetom veku neki narodi naučiše lekcije iz samo jednog ili dva časa. I Bugari, i Nemci, pa i Ameri. Pogotovu oni. Brzo uče, pa posle građanskog rata u Americi (uzgred budi rečeno, to je jedini rat gde su Amerikanci sigurno pobedili) nema krvi više kod njih. A posle problema koje su imali kod kuće zbog pogibije mnogi svojih i Vijetnamu promeniše i ćud. Zato sad koriste pamet u proizvodnji svega i svačega uz pomoć tuđe jeftine radne snage. Oni u ratovima koriste svoju radnu snagu i tuđu sirovinu pomoću posebnog alata – pametnih bombi.
Uh, gde ja odoh!
Nažalost, moram da pomenem i neke grupe homosapiensa čiji se broj rapidno smanjuje, čak na nivo etničkih grupa, a sebe još uvek nazivaju narodima uporno ostajući na nivou ponavljača. Svaka sličnost sa nama je namerna!
I sada hoću da dozvolim sebi da parafraziram Bertuolučija, i da se upitam šta je nama donelo ovo tuce i po godina dvadesetprvog veka? Ako nema nekog bitnog političkog ubistva taman dođu i prođu apartmani u Bugarskoj, i vazduplohovi, dođe Savamala i Muarem Pazar-mala. Kako jednom put reče najveći sin naših naroda i narodnosti, a povodom izlaska iz štampe romana “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihajlovića, i kad počeše da se namršeno sastaju komiteti i KPZ nabijeni kritikom i samokritikom. Elem, narečeni sin nad sinovima reče: “Šta hoće taj Mihaz?” (nije bio obavešten, što je izgleda popularno kod naših lidera s vremena na vreme, da to nije Borisalav, kome je nadimak Mihiz). Kako po tom pitanju, mislim po pitanju tikava, nije bilo reakcije sudstva, reče još ono krucijalno: “Ove naše sudije se drže zakona k’o pijan plota, majku mu božiju”. Kako izgleda, ovi danas će još u nečemu da nadmaše Broza, sem u autoputevima. Majku mu božiju. . .
E, sad, kad zamanjka i toga, jedno vreme beše aktuelan Đoković. Te šta on misli, kako sme! Em Srbin – pa nervira ceo svet, em se sunovratio na drugo mesto pa nervira nas. Jedan milisekund beše aktuelan Tramp Srbin zbog one njegove sa imenom iz Lozovika. Mada u tom kraju ima i lepših imena. Jednom sam tamo čuo kako majka opominje dete: “More, Žaklino bre, izlazi iz to blato”. Zato su i poređenja navedenih sa dubokom pozadinom, i dobro utemeljena. Naše tajno oružje, koje pored Lazanskog nikad ne spava i svi zadrhte od njegovog buđenja. Zuba sa satom, ili sat sa zubima je bio projektuvan da postane Zuba Ronaldo, ali je onaj imao bolju vezu i ovaj postade Trgovčević. Atentati, državni udari, pa jedno oružje, pa drugo – boga mi, strah me je da otvorim kontejner da ne postanem slučajni nalazač.
Ovo treba izdržati i, što reče sinoć Alen Islamović na kocertu “Bilog botuna”: “Ko ovde ne poludi taj nije normalan!”
Mak Dizdar napisa, a otpevaše nenadmašno i Arsenije Dedić i Davorin Popović:
Ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke!
Svako “Modru rijeku” čita na svoj način: da li je bitna dubina ili širina, ili možda dužina, ali i brzina, podmuklost ili lepota. A svi je moramo preći, ili možda otploviti do ušća gde su sve reke iste, i gde smo svi isti i mirni. Sve brzake i struje, kao i mirne lagunice – svako od nas bira, ili se bori da se izbori za svoju strujicu u toj hiljadugodišnjoj dubini.
Kako god, da se Vlasi ne dosete, ili možda baš da se sete, tek ima jedna grupa,bogami grupetina ili bolje pokret, koji nađe svoju ložu sa pogledom na život. Koliko je ta loža bila eksploatisana najbolje govori da je na kraju i pokret dobio ime po njoj: košarkaška loža. Svi koji su su zakačili na taj pokret su definitivno veliki majstori.
Elem, zahvaljujući toj loži i ja sam se izborio za nešto svoje i lepo u dvadesetom veku, i niko, ama baš niko ne može to da mi to otme. Sa tim ću u smiraj. Nije košarka jedno od obeležja dvadesetog veka, nego je ona iznad svih čuda, zala i turbulencija pomenutog razdoblja. Ona je eksplozija, eksces, ne odslikava vreme već ljude. Kao Leonardo, pa posle Tesla ili, da budem bliži, kao Đoković za Srbiju ili, da budem još bliži, kao Teodosić za ovu našu košarku.
Kad dvojica velikih meštara ove naše lože, Bojan Spasojević i Miško Marić, pucnuše prstom dovedoše mi na noge moj deo tog dvadesetog veka. Namerno kažem moj, sebično i sa zadovoljstvom. Tuđe nećemo svoje ne damo…
Veteranski turnir “Dragiša Šarić”;
58 ekipa;
600 igrača iz petnest zemalja: Litvanije, Nemačke, Slovačke, Tturske, Iizraela, SAD, Rusije, Rumunije, Slovenije, Hrvatske, bih, Crne Gore, Makedonije i Srbije.
Kad Vlada Stanković počne u svojim tekstovima da nabraja cifre i imena – poludim. Ali,reče on jednom, brojevi su istiniti i neumoljivi i kad su dosadni. Sve goste sam morao da pomenem iz poštovanja prema njima.
Ne znam ko je u kojoj starosnoj kategoriji pobedio – siguran sam da su pobedili svi koji su tu bili. Ja se osećam pobednikom, a posebno su pobednici dvojica navedih majstora, Zigi i Miško.
Da napravim malu digresiju – igrati za veterane je filozofija navike, uspomena i postojanja. Filozofija očuvavanja smisla provedenog u svetu gde je takmičenje sredstvo, pobeda cilj, saigrač bog a protivnik prijatelj. To je mnogo više od onog što se često čuje – “da se ne zapustiš”. Doduše ima i takvih, zapuštenih veterana. Ima ih koji imaju spreman izgovor: “neka igraju oni koji se nisu naigrali”. A ima i onih koji ne mogu (verujte to je jak osećaj), ne mogu sebi, samo sebi, da dozvole da više ne budu najbolji! Iako kvalitet među veteranima više nije bitan. Mada, da budemo iskreni, i među aktivnim veteranima ima onih koji se sada svete za to što su nekad bili u drugom planu. Ali, sve je to ljudski, i ogromna većina oseća neraskidivu međusobnu vezu.
Gens una sumus.
U veterane ne možeš tek tako da se upišeš. Postoji nevidljiva ceremonija. Moraju da su sigurni da više ne igraš aktivno, pa onda tamo među sobom procene kad će da te pozovu. U početku su odnosi prema novajlijama kao prema juniorima u prvom timu. Normalno, pošto igra nije u prvom planu, sve se to brže niveliše jer su stariji obično zaduženi za ono između utakmica. Sećam se da sam, kad sam počinjao svoju veteransku karijeru (jer košarkaši žive kratko kao aktivni igrači, a do kraja života uživaju status veterana pokreta) primetio da novajlije otprilike poznaju sve zatečene, A da njih starosedeoci poznaju onako, nas koji smo nekako zakačili značajnije igračke statuse možda malo više, a neke, bogami, ne. To je usko vezano za generacijske razlike, još više za biologiju koja je neumitna. Mada protokom vremena sve se to menja. Počinješ da se družiš sa malim Alchajmerom i sve manje znaš novopridošle, a sve više njih pamti tebe. Na velikim takmičenjima se zato druže slične generacije jer se tako osećaju sigurnije. Mlađe ne konstatuju, a starije poštuju.
Ja sam sa pedeset godina bio fasciniran kad sam upoznao Ubiratana, Vlamira i Žarmuhamedova. Svi su bili po dvadeset i više godina starijih od mene. To beše na Svetskom prvenstvu za veterane u Ljubljani, koje organizuje FIMBA (International maxibasketball federation). Kad smo se upoznali – svet je bio naš. Prvo se družis sa dosta starijim od sebe, ali vremenom i ti polako ideš prema gornjoj granici starosti za generciju koja je obeležila jedno vreme – tvoje vreme. Modra rijeka nosi i prošao si najače struje, virova ima malo i polako ideš na drugu stranu, ili prema uviru i smiraju.
Kad me je VMKL (veliki majstor košarkaške lože) pozvao na malu žurku u jednom lokalu blizu mene, na Zvezdari, bio sam počastvovan i bez nekih očekivanja. Dovoljno lepote bilo je na konferenciji za štampu dva dana ranije. Međutim, nikad ne reci nikad; ili da ne bude kao što reče onaj na proslavi hiljadu godina mature – koliko su se svi promenili, niko me nije poznao. Vreme nosi neko breme i nemoguće je da se ne menjamo. Nešto mi se čini da ja nisam otežao, a i ne smem da se gojim zbog zgloba noge. U odelu izgledam pristojno tako da ovako visok ni na vratima lokala nisam imao problem – vidi se, košarkaški veteran. Ali unutra, e unutra već beše bar tristo ljudi. Nikog na prvi pogled ne prepoznajem. Mislim – mrak! Ispravim se koliko god mogadoh i krenem u gomilu. Javljaju mi se ljudi, ja otpozdravljam, neki sa stolova koletivno mašu, neki me i ne konstatuju. Ja nalepio onaj neizrecivo glupi osmeh, kao oni posle dnevne terapije u “Lazi”. Da me neko pita da li se sećam, upao bih u problem. Muzika malo opušta, svirajuju dobro i sve “Bijelo dugme”. Pomislih u jednom trenutku da moj sin nije morao da daje 5.000 za koncet “Dugmića” u areni pre neki dan, da časti roditelje.
Ne umem da kažem kakav je to osećaj – nesigurnost, samosažaljenje ili tuga na čas mi prostrujaše telom. Bože, koliko je vremena prošlo… Ali vidim da neki već plešu, uglavnom oni stariji. Vidim slobodni su, nema inhibicija, a modra rijeka nosi i to tako treba prihvatiti. Da baš ne upadnem u dert, a volim to, trgnu me kad za jednim stolom ugledah Batu Đorđevića, Vladu Stankovića i Peru Kočovića. Ote mi se uzdah olakšanja, i namestih drugi osmeh iz kolekcije. Naiđoše veliki majstori, gore pomenuti, onda i poče prepoznavanje i posle piva već smo svi domaći i slobodni. Kad odoše Vlada i Bata ostao sam kao najstariji među 300-400 ljudi. Već su bili svi moji, i moja sorta.
Gens una sumus.
A život je bolest koju niko nije preboleo, i sa tim se svako nosi kako ume. Poneki put potonem, kako reče Đole Balašević, ali kad moj svet, kad košarku pomenem… E to je druga priča. U stvari prva priča.
Duh je taj koji nas održava. Nisi mlad koliko imaš godina, već koliko ti je duh mlad. Evo, u sredu u Savezu sretoh Ober Acu. Ne Acu Obera, već Obe Acu. Neuništiv duh koji lebdi nad svima nama. I, da opet parafraziram najvećeg sina nad sinovima: “Ako ikada umrem, voleo bi da mi jedno malo slovo održi ako ne Aca Ober, onda bar neko sličan njemu, a njih je malo”.
Hteo sam da naslov ovog bloga bude “Zašto ne pišeš više?”. To je u stvari primedba mog prijatelja Branka Banjanina dok smo se posle konferencije za štampu povodom veteranskog turnira vozili prema centru grada. Rekoh neko opravdanje, ali u momentu shvatim da možda i njemu nedostaje neko moje istresanje, pa da mi kaže da li sve to valja ili ne valja. I Branko Banjanin, i svi drugi moji branci (da li je to množina od Branko ili, beše po gramatici da muška vlastita imena nemaju plural) banjanini čine moj svet, i ja taj svet volim, i o njemu želim da govorim. Lepo ili ne, pravilno ili ne – ne znam ali iskreno – da.
I hvala VMKL Zigiju i Mišku na upriličenom zadovoljstvu.
Photo: Petar Kočović