Početna EVROPA/SVETDušan Selaković: Albert Švajcer turnir 2026

Dušan Selaković: Albert Švajcer turnir 2026

od Dušan Selaković
166 pregleda

Po 31.put Manhajm i Firnhajm su domaćini prestižnog Albert Švajcer turnira, ili nezvaničnog juniorskog prvenstva sveta. Ako se malo potrudite i potražite na našem sajtu naćićete sve podatke o Albertu Švajceru, turniru, igračima.

Da bi obnovili gradivo – na ovoj manifestaciji su učestvovali Medžik Džonson, Kevin Garnet, Tim Dankan, Toni Parker, Pau Gasol, Dirk Novicki, Antonelo Riva, Dražen Petrović, Zoni Kukoč, Vlade Divac…, dugačak je spisak asova koji su nastupali u Manhajmu.

Novost od ove godine je da će učestvovati i dame. Po prvi put juniorke iz Italije, Nemačke, Japana i Srbije „probiće led“, i nadam se započeti novu lepu košarkašku priču.

Manhajm je domaćin grupe A i u njoj igraju Nemačka, Turska, Švedska, Slovenija, Japan i debitant Bahrein. Grupa B je u Firnhajmu i u njoj su Italija, Srbija, Novi Zeland, Litvanija, Kina i Brazil. Po grupama igra svako sa svakim, prve dve ekipe iz grupe idu u polufinale koje je na programu 10 aprila u Manhajmu, kao i čitav finalni dan, a to je 11 april.

Iz navedenog primetno je da nema reprezentacije SAD, koja je bila skoro redovni učesnik. Rekoše mi da, od kada su američki vojnici napustili baze u okolini Manhajma, više nema ni najboljih juniora iz Amerike. Australija je trebalo da brani titulu, ali su imali organizacionih problema kako bi se prebacili do Nemačke. Španija ima svoje prvenstvo u toku ovog uzrasta, a Litvanija i Francuska, kao i Grčka, rešile su da preskoče turnir i spremaju se za letošnje reprezentativne izazove.

Elem, iz navedenog jasno vam je da sam se prvog dana uputio i Firnhajm, vrlo živopisno mesto na putu između Frankfurata i Majnhajma. Moja žena pola u šali, a pola u zbilji veli, da sam za ovih 11 godina koliko sam ovde, zahvaljujući košarci video i posetio toliko malih mesta, koliko nisu ljudi koji su se rodili i odrasli u Nemačkoj. Da bi ste stigli do ovog mestašca od 34.000 i kusur stanovnika, prvo morate doći do Manhajma. Potom, regionalnim vozom se preseda na jednoj stanici u autobus, pa pravac Firnhajm. Krajolik dok dolazite je živopisan. Osnovna delatnost je uzgajanje špargle ili šparoge kako je zovu na našim prostorima. To je vrsta povrća koja je niskokalorična, bogata vlaknima i mineralima, i tokom prolećnih meseci jedno je od glavih jela u Nemačkoj.

Kada stignete u samo mesto shvatite kako bi trebalo da izgleda jedan gradić u socijalno podjenakom društvu. Tu se nalazi otvoreni bazen, park sa pticama iz čitavog sveta (Vogel Park), jedan restoran, i hala u kojoj se odigrava turnira. Ona je i posebna priča jer nju koriste deca koja u ovom mestu idu u školu. Ima jednu tribinu, verovali ili ne 8 svlačionica koje sam sve lično posetio, a snalažljivi domaćini potpomognuti ljudima iz nacionalne košarkaške federacije su ispod jednog koša naptravili i VIP ložu.

Jasno vam je iz navedenog da u takvim okolnostima nema puno mesta za improvizaciju. Nakon što sam posetio restoran u kome mi se činilo da je izašao čitav Firnhajm, te razgledao kartu sa jelima od špargle na milion načina, vratio sam se u dvoranu. Tu sam popričao sa starim poznanikom Milenkom Topićem koji je prisutan kao skaut Orlando Medžika. Obradovala me informacija da je sin Nikola dobro, što se dalo videti i po samom Milenku. Pošto je razmak između utakmica bio ogroman, želeći da malo pogledam dešavanja u BBL-u, od malo prisutnih u dvorani pokušao sam da dobijem šifru za konekciju na internet. Tu je u pomoć uskočio jedan stari gospodin koji je čitav dan presedi u Hali, i delovao mi je malo i usamljen. Tako ja brzo dobih novog sagovornika, vrlo zanimljivog, i pravu enciklpoediju ovog turnira. Ime mu je Urlih, dopisnik je dugogodišnji „Gazeta de la sport“ iz Nemačke. Inače živi u Hajdelbergu i njemu je sve to jako blizu. Stara je škola, sa sobom nosi ogroman ranac, u njemu je pernica i olovke u tri boje. Ako mu se igrač sviđa – obeleži ga crvenom bojom. Ako mu je interesantan onda je u zelenom, dok one koji na njega nisu ostavili naročit utisak ni ne obeležava. Laptop koristi tek kad dođe kući.

Naravno, naš razgovor je počeo fudbalom i temom eliminacije „Azura“ u baražu od reprezentacije Bosne i Hercegovine. Moj novopečeni prijatelj se slatko nasmejao na konstataciju da je tako moralo i biti, jer pored živog Anćelotija, Alegrija, Kontea selekciju vodi „Rino“ Gatuzo. Brzo smo prešli i na košarku, pa mi se Urlih pohvalio da je na prvom Albert Švajcer turniru sa koga je izveštavao, igrao Dražen Petrović. Na moje pitanje koja je na njega selekcija ostavila najbolji utisak od svih, kao iz topa je odgovorio Jugoslavija, koja je kasnije osvojila i svetsko prvenstvo u Bormiju. Sa takvim žarom u očima je pričao o Dinu Rađi, Toniju Kukoču, Vlade Divcu, a posebno je bio oduševljen Lukom Pavićevićem za koga nije mogao da veruje kako nije napravio bolju karijeru.

Da ne bih što se kaže kod nas totalno „otišao u oranje“, da se vratim malo i košarci. U grupi B koju sam ispratio Brazilci su dobili simpatične Kineze, koji napreduju iz turnira u turnir. Brazil ima dosta interesantnu selekciju u kojoj su i dva igrača članovi mlađih kategorija Baskonije.

Priča dana je selekcija Novog Zelanda. Na zaprepašćenje mnogobrojnih skauta, i na žalost prisutnih letonskih navijača, Novozelanđani su odigrali vrhunski meč. Od početnih 15-0 do kraja oni su vladali situacijom na parketu. Ne bi me iznenadilo da ovu selekciju 11.aprila vidim u borbi i za medalje.

Slovenci su u Manhajmu u prvom kolu dobili uporne Japance.

Za kraj poslastica Italija i Srbija. Selekcija Srbije doputovala je bez šestorice vodećih igrača i selektora Saše Ocokoljića koji sa svojim Borcem vodi borbu za opstanak u ABA ligi. Real nije dozvolio Andreju Bjeliću da dođe zbog obaveza u španskom prvenstvu. Nikola Karalić je ostao sa OKK Beogradom koji se bori za opstanak u KLS ligi. Povređeni su Uroš Mijailović i Andrija Šušić, dok iz Amerike nije doputovao Strahinja Zelić. Kako su mi rekli ljudi iz srpske reprezentacije, dogovor je bio da se ne uzimaju igrači 2009. godište. Na moje pitanje zašto nije angažovan neki drugi selektor da vodi ekipu, rečeno je da je takva odluka Saveza.

Italijani su bili bolji tokom čitavog meča. Od početka do kraja imali su rezultatsku prednost. Kako mi je Urlih rekao, u Manhajm su doputovali još u utorak. Srbija je slabo šutirala za tri ponea, pa je na kraju Italija zasluženo slavila sa 80-74.

Za kraj ove moje priče i par reči o pravim i vernim navijačima. To je grupa koja sebe zove „Beli Orlovi“, i kako mi rekoše bodre reprezentaciju Srbije od kada znaju za sebe. Rođeni su uglavnom u Nemačkoj, ali nisu zaboravili svoju otadžbinu. Njhovi glavi adut su bubnjevi, grlo i dlanovi uz maksimalno bodrenje svog tima, ali ne i vređanje protivnika. Imaju plan da tokom jeseni naprave jednu turneju bodreći fudbalski nacionalni tim u Ligi nacija. Nadaju se da će tada Holandija kao domaćin igrati protiv Srbije u Amsterdamu, a potom sledi i za Srbiju (ali ne i za njih ), gostovanje u Nemačkoj. Na moju konstataciju da bi najbolje bilo da se igrau u Frankfurtu, složili su se uz opasku da ni Gelzenkirhen nije daleko. Pošto je mene u gluvo doba noći čekao povratak u Frankfurt, a pre toga sam morao do Mahjama kako bih uhvatio voz, ovi ljubazni momci su mi odmah ponudili da me prebace do glavne stanice. Usput su mi ispričali, da su preko Albert Švajcer turnira odlazeći sa svojim roditeljima zavoleli košarku i selekciju Srbije.

Za prvi dan je i previše priče. Do finala i Manhajma…

Photo: Privatni arhiv, Zoe Lincke/Deutscher Basketball Bund

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar