Ekskluzivno: Dragan Šakota – pogled iznad “Kaplara”
- May 8, 2018
- 0 comments
- Zvonimir Šimunec
- Posted in EVROPA/SVET
Nedelja, 6.maj 2018.
Mesto događaja – OAKA,deo Olimpijskog kompleksa u Marusiju, kultna košarkaška destinacija, ugravirana u našim zlatnim sećanjima. Najbitniji košarkaški hram u Evropi u novom Milenijumu.
Delirijum 18 hiljada raspamećenih navijača sa žuto-crnim simbolima.
AEK je na tronu FIBA Lige šampiona za sezonu 2017/2018.
Slavi se titula! Hiljade mobilnih telefona cilja semafor na kome je zapisana istorija: AEK 100 – MONAKO 94!
Na vrhunski aranžiranom podijumu kapiten AEK-a Dušan Šakota, sa peharom u rukama, „trofejnom“ mrežicom sa obruča okačenom oko vrata, okružen saigračima peva klupsku himnu „Vasilisa Ksana“ (Kraljica ponovo).
U čitavom tom slavljeničkom haosu, gde je sreća gotovo opipljiva, kamera nikako da ukadrira autora ovog projekta koji je izrežirao poluvekovni pobednički krug „AEK 1968 – AEK 2018“.
Dragan Šakota (65) posle 50 godina, valjda u najboljem mogućem trenutku, uzdigao je ponovo svoj AEK do evropskog trofeja.
U punom konsensuzu sa svojim navikama, karakterom, osećanjima da se ono najbitnije već dogodilo, povukao se u drugi slavljenički ešalon. Ne pokazuje sklonost za rasipanje emocija.
Nije da se ne raduje ida beži od javnosti, ali izbegava sve što može i da zaliči na nekakvu pretencioznost ili nametanje.
Takav tip čoveka!
Svaka čast! Veliki i neočekivan uspeh?
– Hvala. Mada, moram da kažem da je predsednik Angelopulos sve vreme tvrdio da će Dušan kao kapiten podići dva pehara u ovoj sezoni. Taj optimizam je, moram da priznam, za mene bio malo neumeren, ali ispalo je da čovek dobro projektuje i procenjuje okolnosti.Zato je zadovoljstvo potpuno. Dva trofeja u sezoni. Ponovljen je najveći uspeh kluba iz 2001. kada je trener bio Duda Ivković. Isto je osvojen grčki i evropski kup.
Mnogo simbolike ove godine – 50 godina od AEK-ove titule Kupa evropskih pobednika kupova iz 1968. Da li je to bio dodatni pritisak?
– Mediji su insistirali na tome, ali to za nas u svlačionici nema nekog značaja. Mi se bavimo protivnicima u svakoj narednoj utakmici i veći je problem pripremiti ekipu i motivisati igrače. Mada, u ovakvim utakmicama adrenalin je na dovoljno visokom nivou, pa treba rešavati druge stvari.
Obe utakmice na fajnal foru su pokazale da je AEK bio supreioran u odnosu na Mursiju i Monako, iako je u grupnoj fazi bio u debelom zaostatku.
– Mnogo se razlikuje grupna faza od ovakvih utakmica. Mi jesmo pokazali kvalitet i zrelost, ali smo opet sopstvenim greškama obe utakmice doveli u neizvesnu završnicu, iako smo sve vreme imali rezultat i prednost.Tako to ide, i dobro je da su iskusni igrači, Grin i Ksantopulos, odigrali baš kada je trebalo. Naravno, protagonisti Haris, Panter i Dušan su dali ono što se i očekivalo od njih.
Malo ko je očekivao ovakav spektakl. Sve je bilo na vrhunskom nivou.
– Ovaj Fajnal for ne zaostaje ni za jednim drugim vrhunskim takmičenjem. Organizacija je bila savršena, što je još jedno priznanje za moj klub. Rizik je bio veliki u svakom smilu. I finansijski, organizacioni, rezultatski… Trebalo je mnogo stvari odraditi, a onda se popale svetla i kamere i sve stane u te dve utakmice. Uspeli smo u svakom smislu i to je satisfakcija za sve u klubu, a pre svega za predsednika Angelopulosa.
Ti si osvojio svoj šesti trofej. Drugi evropski. Da li je ovaj i najznačajniji za tebe?
– Svaki trofej je važan i drag. Jer, svi krenu ka trofeju i titulama, a samo retki stignu. Nisam bio u prilici da osvajam mnogo trofeja, jer za to je potrebno da budeš u klubovima koji imaju takve ambicije, budžet i status. Ja sam uvek do titula dolazio iz pozicije autsajdera. Od IMT-a i trofeja u Kupu Jugoslavije, do ovog poslednjeg. Meni je ipak najdraži prvi trofej sa IMT-om. Valjda je to bila baš nemoguća misija, a dogodila se. A, možda i zbog toga što je to u bukvalno smislu reči bio „moj Kup“. Stvorio sam taj tim na novobeogradskom betonu, stigao do finala i osvojio. Naravno, nikako ne zaboravljam igrače koji su branili i davali koševe…
Trofeji su neka vrsta krajputaša za trenere. Označavaju faze. Ti si osvojio dva Kupa našoj zemlji sa IMT-om 1987. i Zvezdom 2006. U Grčkoj Kup kupova sa PAOK-om 1991, prvenstvo Grčke sa AEK-om 2002, i u ovoj sezoni Kup Grčke i Fibinu Ligu šampiona. Malo, mnogo ili baš kako treba?
– Davno sam raskrstio s tim šta bi bilo da je bilo. Šta donose titule? Više para, više pehara? Ja sam hteo baš ovakvu karijeru, i još važnije – ovakvu porodicu kakvu imam. Sve ima svoju cenu i svako ima svoj put. Nešto je teže osvajati titule sa IMT-om, Iraklisom, Patrom, Peristerijem, pa na kraju i sa PAOK-om i AEK-om. To je ona pozicija autsajdera. Ali, zaista nije sve u titulama. Valjda je neki mali, interni trofej i kada jedan klub napreduje tokom tvog boravka, kada igrači napreduju, kada se neki ljudi vežu za taj kolektiv… Lično osećam veliko zadovoljstvo kada vratim slike iz prošlosti i načinu na koji sam radio u mnogim klubovima. Iskreno, veoma poštujem trenere koji su se naosvajali trofeja.To ne može nikako da bude slučajno i sigurno su zaslužili ta priznanja.
Tvoj se boravak u Grčkoj poklopio baš sa boravkom dvojice naših najuspešnijih trenera Obradovića i Ivkovića.
– Pa, da… To je bila potpuna dominacija Panatinaikosa i Olimpijakosa dok su ih vodili Željko i Duda. Bio sam pomoćnik u reprezentaciji i jednom i drugom. To su naši najveći treneri i normalno je što uživaju takav ugled. Ali, njihov boravak u nekom okruženju strašno smanjuje prostor za druge. Teško je osvojiti neku titulu. Meni je nekako uspelo 2002. kada sam sa AEK-om osvojio prvenstvo Grčke.
Šta je to što trenera čini velikim?
– O tome mogu da se pričaju priče. Zavisi šta je u fokusu.Ima trenera koji stvaraju igrače i nikada ne izađu iz senke, a opet su strašno bitni i za klubove i za košarku u celini. Za mene je najbitniji faktor da li imaš instinkt da reaguješ tokom utakmice? Da li trener zna da pobedi? Zbog toga je Željko Obradović, ako se izuzme NBA, najbolji trener u istoriji. Primer kako trener u utakmici igrački ravnopravnih ekipa pravi razliku i dobija utakmice.
To znači ne može da se nauči?
– Danas ima mnogo „youtube trenera“. Tehnologija dozvoljava da se „sve nauči“, bude kao na tacni. Ima kompanija koje ti pripreme sve faze u odbrani, napadu, individualno, akcije, sisteme… Sve je dostupno svima. E, sada, to brdo informacija i mogućnosti treba procediti kroz sito i naći put do pobede. Onda kada treba doneti prave odluke. To „nešto“ ili imaš, ili nemaš. Zato se danas masovno kopira sistem igre Fenera, ili recimo pokušaj da se igra kao Golden Stejt… To je smešno. Željko godinama gradi i stalno usavršava svoj sistem, i kod njega igraju baš oni igrači kojima je on namenio uloge saglasno sistemu koji ima u glavi. Zato uvek navijam za njegove timove.Ne samo zbog toga što je moj sin Dušan bio šest godina u tom sistemu dok je bio u Panatinaikosu i mnogo naučio, nego što imam poštovanje za tu trenersku filozofiju.
Teško je golim oko videti trenera sa instinktom?
– Pa, zavisi… Nema ih mnogo, ali golim okom je vidljivo da je naredni veliki trener Šarunas Jasikevičijus. Već u prvoj sezoni je postavio neke standarde koji su nedostižni za mnoge koji se godinama bave ovim poslom. Lično sam vrlo zadovoljan i načinom na koji krče sebi put Saša Đorđević i Saša Obradović.
Kako gledaš na floskulu „moderna“ košarka?
– Ma, obične gluposti… Evo baš je nedavno Kari Pešić, koga neki navode kao tipičan primer „staromodne“ košarke, pokazao koliko to nema veze. Kako njegov tempo i agresija, sa toliko skokova… i svime što njegove ekipe rade, može da bude „zastarela“ košarka? To su izumi onih koji ne znaju, ali kada se smeste iza svojih kompjutera sve im je dostupno i dozvoljeno. Veliki poznavaoci koji nikada nisu kročili na parket. Užasno je šta mediji generalno rade, ali ja znam da sistematski uništavaju ono najbolje u sportu!
Pomenuo si NBA. Izgleda da se ponovo javlja „srpski faktor“ na glavnoj košarkaškoj sceni?
– Još od Divca i Peđe Stojakovića nismo imali igrače koji mogu bitnije da utiču na igru timova. Danas imamo Jokića, Bogdanovića, Teodosića, Bjelicu i Marjanovića. Najviše je za sada uradio Jokić, i svaka mu čast. Dečko sa neverovatnim osećajem. Ogroman talenat, koji se iz dana u dan usavršava i postaje bolji.
Mada ga kritikuju da ne igra odbranu?
– A, šta je to odbrana? Jel’ odbrana kada imaš 15 skokova? Kada markiraš, pokrivaš prostor… To su gluposti inferiornih, jer ono što on kao „petica“ radi u napadu je atipično, pa mora da mu se nađe neka mana. On je pametan momak i racionalizuje svoju igru u odbrani. Igra se ogroman broj utakmica i glupo je ginuti u svakoj. Naročito ako ti je posao i da postigneš 25 poena i asistiraš 10 puta.
Bogdanović je nagovestio lepu NBA budućnost.
– On je projektovan igrač. Biće lider u Sakramentu i krenuo je odlično. Velika je stvar što ima leđa u smislu podrške. Divac i Peđa su pored njega. Bio sam tamo više puta. Ljudima je teško objasniti o kakvom se sistemu radi i šta sve čini komponentne nekakve NBA karijere. Lično, verujem da će Bogdan napraviti odličan posao.
Teo, Bjelica, Boban..?
– Teodosić je na pravom mestu, i kada reši povredu brzo će postati jedan od bitnijih šrafova. Bjelica je posle povrede Batlera počeo da dobija pravu minutažu i pokazao koliko vredi. A Boban je onaj tip igrača koji su, da tako kažem, „izašli iz mode“. Taj tip centra se sve manje koristi. Ne zbog toga što nisu kvalitetni, nego što se igra brže, sa nižim postavama, i ti sa Bobanom u petorci ne možeš da braniš takvu igru.
Ovo ti je 46. sezona u ulozi prvog trenera. Sudeći po ovoj sezoni, tek se zagrevaš?
– Ha,ha,ha… Ispada tako. Počeo sam u novobeogradskim „Kaplarima“ sa 20 godina. Kada si među soliterima moraš da gledaš mnogo visoko da bi video neku budućnost. Ali, da mi je neko tada rekao da ću 2018. u Atini biti pobednik jednog evropskog takmičenja, a da će moj sin kao kapiten držati pobednički pehar… verovatno bih pomislio – šta čovek treba da uradi da bi zaslužio takvu sreću? A, eto, dogodilo se, iako nisam imao recept. Ko će ga znati – možda sam ipak zaslužio?
Photo: FIBA