Početna EVROPA/SVETEkskluzivno: Dušan Ristić – Nisam rekao poslednju reč u Zvezdi

Ekskluzivno: Dušan Ristić – Nisam rekao poslednju reč u Zvezdi

od Bojan Šoć
9 pregleda

Koliko znamo o Kazahstanu, zemlji nepreglednih stepa, rasnih konja i neustrašivih konjanika? Po čemu je još poznata ova velika azijska država, koja je stekla suverenitet u završnoj fazi raspada SSSR? Kosmodrom Bajkonur i Gagarinov epohalni let. Obronci planine Tjan Šan – pradomovine jabuke. Zlatasti prelivi Kaspijskog mora. Plantaže pamuka. Naftna polja. Kobilje mlijeko – nacionalni napitak kojim se Kazahstanci diče. Najveći dimnjak na svijetu, visok čak 419,7 metara takođe se nalazi ovdje, u termoelektrani u Ekibastuzu, na sjeveroistoku države.

Loptanje između dva obruča sigurno nije jedan od sinonima Kazahstana, ali posao koji u VTB ligašu Astani posljednjih godina sjajno rade generalni menadžer, košarkaška legenda Valerij Tihonjenko i šef struke Emil Rajković garantuje da će popularnost ove prelijepe igre i dalje da raste u bivšoj sovjetskoj republici.

Od ljetos dio ove priče je i Dušan Ristić, 24-godišnji centar Crvene zvezde, koji je po završetku prošle sezone došao u Nursultan na pozajmicu i za samo nekoliko mjeseci postao stub tima. Nedavno gostovanje Rajkovićevih pulena moskovskoj „Armiji“ smo iskoristili za razgovor s Dušanom koji je na najboljem putu da, ukoliko nastavi s ovakvim igrama, uskoro zaduži i dres Orlova.  

Prošle sezone se nisi naigrao u Zvezdi, ali si sa ekipom osvojio tri trofeja. Bez obzira na važeći ugovor, ljetos si donio odluku da promijeniš sredinu i kao pozajmljen igrač pojačao Astanu. Šta je uticalo na tvoju odluku i koliko si njom zadovoljan iz ove perspektive?

– Iako sam u Zvezdi imao ograničenu minutažu, to iskustvo mi je mnogo pomoglo jer je to bila moja prva sezona u profesionalnoj košarci. Uz vrhunske igrače i trenere imao sam priliku da se adaptiram na evropski stil igre. Iako igrački nisam dobio veću šansu, stekao sam dragocen kapital. Kad igraš u Zvezdi, imaš priliku da osvajaš trofeje. Mislim da je upravo to iskustvo iz prošle sezone u velikoj meri doprinelo da ovako dobro otvorim novu etapu u karijeri.

Što se konkretno prelaska u Astanu tiče, moj primarni motiv je bila dalja igračka afirmacija. I dalje smatram da sam relativno mlad košarkaš, mada postoje različita mišljenja u vezi te starosne granice, i ne misle svi kao ja. Po meni, to je relativna i krajnje individualna stvar, i teško je meriti sve nas istim aršinom. Dakle, mislim da sam i dalje mlad igrač, da još uvek imam prostora za napredak u raznim segmentima košarke i baš zbog toga sam smatrao da bi za mene najbolje bilo da odem u neku sredinu gde ću da dobijem veći prostor za igru i jaču minutažu. Kad je stigla ponuda Astane važan faktor je bila činjenica da se radi o ekipi iz VTB lige koja je po meni verovatno najjača u Evropi, posle španske. Dobio sam šansu da igram u jakom takmičenju, nisam previše razmišljao i relativno lako sam doneo odluku. S ove distance mogu da kažem da nisam pogrešio. 

Za samo par mjeseci u Astani si ostvario vidljiv napredak u igri, pružaš odlične partije i već si postao pravi oslonac ekipe. Kako objašnjavaš svoju prilično glatku i brzu adaptaciju na novu sredinu? Koliko ti je u tom smislu pomogao trener Emil Rajković s kojim si vjerovatno prije početka sezone razgovarao o svojoj ulozi i procesu uklapanja u ekipu?

– Mada prošle sezone u Zvezdi nisam dobio veću priliku da na terenu pokažem koliko mogu, svakodnevan rad na treninzima s takvim igračima kao što su Odžo i Cirbes mi je jako pomogao da napredujem igrački, i to je jedan od ključnih razloga zašto sam u novu sezonu ušao spreman. Pored toga, letos sam dosta pažnje posvetio individualnom radu, otklanjanju nekih mana, i mislim da je sve to doprinelo da uspešno startujem u dresu Astane. S druge strane, velika je stvar kad dobiješ priliku da budeš član prve petorke VTB ligaša. To znači da trener računa na tebe i to je takođe bio jedan od razloga zašto sam letos odabrao baš Astanu. Pre dolaska u klub razgovarao sam sa trenerom Rajkovićem koji mi je jasno stavio do znanja da me želi u ekipi. Rekao mi je da zna ko sam, da me je pratio dok sam bio na koledžu i u Zvezdi, i da je u svemu tome nešto video. Nije krio da moj angažman nosi određeni rizik, ali je rekao da vidi moj potencijal. Dopalo mi se to što veruje u moje igračke sposobnosti i tako je došlo do saradnje.

Trener Emil Rajković

VEĆA MINUTAŽA DONOSI SAMOPOUZDANJE

Trenutno imaš najveću minutažu u ligi, na parketu si u prosjeku skoro 35 minuta po utakmici! Ni tvoji saigrači ne zaostaju – u prvih pet po tom pokazatelju u VTB su čak četvorica igrača Astane, pored tebe tu su i tvoji vršnjaci Malkolm i Džeremaja Hil, te 27-godišnji Koti Klark. Koliko na tvoje samopouzdanje utiče povjerenje koje ti ukazuje trener? Sigurno je da je strah od greške veći u nekim minijaturama, kada se igra “na kašičicu“, i obrnuto, аko postoji razumijevanje trenera i saigrača, kiks uvijek može da se ispravi.

– Mislim da je ključ upravo poverenje trenera i saigrača, pogotovo trenera. Kada znam da mi on veruje i da će mi u slučaju da pogrešim dati šansu da ispravim grešku, moje samopouzdanje raste, dobijam dodatnu sigurnost i spreman sam da pokažem na terenu sve što znam i umem. Мnogo je bitna naša komunikacija jer ako ispunim zadatke trenera Rajkovića, on će i dalje da mi ukazuje poverenje. Kad imaš veću minutažu, mnogo je lakše steći samopouzdanje. Da kucnem u drvo, ovo je odlična prilika za mene i potrudiću se da šansu koja mi je pružena i dalje opravdavam dobrim igrama.

Na osnovu svega što si do sada rekao, stičem utisak da je tvoja odluka bila promišljena, čvrsta i donijeta na osnovu jedne kvalitetne analize. Pa ipak, kad si napuštao Beograd, da li si očekivao da će sve da ispadne ovako dobro?

– Kroz čitavu karijeru važne odluke sam donosio na osnovu analize činjenica, a ne emocija ili nekih brzopletih reakcija. Tako je bilo i ovaj put. Ono što očekujem od ove sezone nije vezano za brojeve i individualni učinak, samo želim sebi da dokažem da mogu da igram košarku na visokom nivou, protiv najboljih evropskih timova i igrača.  Ta vrsta samopouzdanja će mi doneti mnogo toga pozitivnog za nastavak karijere. Za dve, tri, pet godina niko se neće ni sećati tih brojeva, a ono što se pamti su klubovi za koje si igrao, pobede koje si u njima zabeležio, trofeji koje si osvojio – sve to je mnogo bitnije od individualnih dostignuća. Želim da dokažem da sam kalibar za ovu ligu i da pomognem Astani da ostvari svoje ciljeve.

U VTB ligi konkurencija je dosta jaka, na “petici” igraju neki od najboljih centara Evrope, uključujući, recimo, višestruke prvake Evrolige Hajnsa i Ajona, a dosta je igrača i sa NBA iskustvom. Trećina regularne sezone je već iza vas. Imao si priliku da igraš protiv jakih rivala, Zenitu si ubacio 30 poena, protiv Himkija imao čak 18 skokova, sjajno odigrao protiv CSKA… Ko ti je do sada bio najteži protivnik u reketu?

– Ne mogu da donesem neki definitivan zaključak jer još nismo odigrali sa svim timovima, ali kad već pominjemo Ajona, izdvojio bih ga kao jednog od najboljih centara koje sam čuvao do sada. Već nekoliko godina je među najboljim “peticama” u Evropi, jako iskusan igrač, košarkaški inteligentan, tehnički potkovan na visokom nivou. Duel protiv njega mnogo mi znači za dalji napredak, kroz takve utakmice i ja “rastem” kao igrač. Mogućnost da igram protiv košarkaša njegovog kalibra je od neprocenjivog značaja. Što se tiče Hajnsa, Bolomboja i Kufosa, sva trojica su vrhunski centri i specifični na svoj način. Nije bilo lako igrati protiv njih jer u svakom trenutku jedan uđe sa klupe svež, sa mnogo energije, ali smatram da sam se dostojno suprotstavio verovatno najjačoj centarskoj liniji u Evropi. Bila je to još jedna lepa prilika za mene da napredujem i dokažem da mogu da igram na najvišem nivou. Konkurencija u VTB ligi je zaista jaka, a izdvojio bih evroligaše – Zenit, Himki, CSKA. Dovoljno je da pogledate imena, tu su okupljeni najbolji evropski košarkaši, a ove sezone mnogi su došli direktno iz NBA. Jak utisak na mene je ostavio Himki, to je jedan veoma dobar tim koji po meni još ne igra ni približno svom potencijalu. Na papiru imaju jedan od najjačih timova u Evropi, a tek treba da im se vrati Mozgov koji spada u red vrhunskih centara. Kako sezona bude odmicala mislim da će Himki biti sve bolji, ne samo u VTB ligi gde je trenutno bez poraza, nego i u Evroligi gde može da bude jedno od najvećih iznenađenja u drugom delu sezone.

U jednom od ranijih intervjua si poredio takozvani physicality u NCAA i Jadranskoj ligi. VTB ti je već treće takmičenje u tri godine, pa sigurno imaš dosta “štofa” za jednu kraću analizu onoga što nazivamo muškom, tvrdom igrom u pomenute tri lige. U relativno kratkom razdoblju si iskusio dosta toga, kakvi su ti utisci? 

– To je sigurno jedno interesantno poređenje, jer je svaka od ove tri lige unikum na svoj način. Ako pričamo o vodećih 50 američkih koledža, NCAA je po meni ispred ABA i VTB lige u smislu atletike i brzine. To su mladi igrači s izuzetnim atletskim potencijalom, koje odlikuje vrhunska fizička sprema. Ovde moram da dodam da u NCAA sudije mnogo manje tolerišu tu mušku igru s dosta kontakta nego u ABA ligi, sude se i neke sitnice što nije slučaj na Jadranu. ABA je, što bi Amerikanci rekli, „slower-paced league“, dakle mnogo sporija od NCAA, ali žargonski rečeno sudije dopuštaju više „tuče“, pogotovo u reketu. VTB je neki miks te dve lige, karakteriše je igra sa mnogo poseda, brzih napada, trčanja, dok kontakt nije baš tako izražen kao u ABA ligi, sudije sviraju malo više. Dakle to je nešto između te dve lige, jer u VTB ima dosta igrača koji su atletski stvarno odlični, pogotovo u evroligaškim i Evrokup timovima, dok sudijski kriterijum ne dozvoljava previše kontakta, arbitri se trude da uspostave što čistiju igru, što baš i nije slučaj u ABA ligi.

Astana je bila najprijatnije iznenađenje u VTB ligi prošle sezone. U regularnom dijelu je osvojeno šesto mjesto, upisane su neke epohalne pobjede protiv favorita i na kraju ostvaren plasman u plej-of. Može li ekipa ove godine da ponovi te uspjehe, a možda čak i da ode korak dalje?

– Pre nego što sam doneo odluku o prelasku u Astanu, uradio sam jednu malu analizu učinka ekipe u prošloj sezoni. Video sam da su imali čak isti broj pobeda i poraza kao petoplasirani Zenit, ali je prevagnula bolja koš razlika Zenita u direktnim susretima u kojima su obe ekipe pobedile po jednom. Imali su najbolju sezonu u kratkoj istoriji kluba, a Emil Rajković je izabran za trenera godine, tako da mi je odmah bilo jasno o kakvoj sredini i stručnjaku se radi.

Sada je tu novi tim i ne pričamo previše o prošloj sezoni. Maksimalno smo koncentrisani na ovu, imali smo odličan start, savladali dva apsolutna favorita, Lokomotivu i Zenit, imali skor 3-2 i onda su usledila tri neočekivana poraza. Imali smo drugačije planove, ali to je košarka, u ligi kao što je VTB svako može da pobedi svakoga. Ti neuspesi nas nisu pokolebali, ciljevi koje smo zacrtali na početku sezone ostaju isti – ulazak u plejof i maksimalan broj pobeda. Posle utakmice sa CSKA imamo jedan mini-odmor, a nakon njega sledi gostovanje Zjelonoj Guri, jedna jako bitna utakmica za nas. Sezona je dugačka, koncentrišemo se samo na sledeću utakmicu i idemo korak po korak. Kao što su tri poraza došla neočekivano, isto tako može da se desi da pobedimo triput zaredom. I dalje menjamo sastav, pre nekoliko dana nas je napustio Ajzeja Vajthed, doveli smo Džejmsa Florensa i nadamo se da će on što brže da se uklopi i da nam pomogne da ostvarimo što više pobeda. Smatram da ovaj tim ima potencijal i borba za plej-of će nam biti prioritet narednih meseci.

VTB liga nema veću medijsku eksponažu u Srbiji, pa šira javnost i ne zna baš mnogo o tvorcu kazahstanskog čuda Emilu Rajkoviću. Kako bi ti opisao njegov način rada i trenersku filozofiju?

– Moram priznati da ni ja pre ove godine nisam mnogo znao o treneru Rajkoviću, jer mu naši mediji nisu poklanjali više prostora. On sigurno pripada grupi mladih trenera koji će tek da naprave svoje ime u Evropi. Do sada sam imao priliku da radim sa mnogim dobrim trenerima, a ono što krasi trenera Rajkovića je pažnja koju poklanja detaljima. Jedan od njegovih najvećih kvaliteta je to što je analitički orijentisan trener koji ume pravilno da sagleda mnoštvo statističkih podataka, izvuče iz njih korisne zaključke i prenese ih nama. U košarci danas vlada trend koji počiva na obradi najrazličitijih statističkih podataka i tim znanjima se služi i naš trener. U pripremama utakmica, recimo, gledamo na Sinerdžiju (specijalan softver koji omogućuje tehnološki savremenu analizu učinka košarkaša na terenu i masovno se koristi za skautiranje protivničkih ekipa – Koš magazin) koliko koji igrač šutira iz levog, a koliko iz desnog driblinga, koja mu je jača strana u igri na niskom postu, na koliki broj poseda u proseku igra rival, itd. Naš stručni štab posvećuje veliku pažnju skautingu i analizi detalja, i uvek zna kako da se na najbolji način suprotstavimo protivniku. Iz šire perspektive se vidi da upravo te sitnice često znaju da odluče utakmicu i ukažu ekipi put do pobede. Verujem da Emil Rajković poseduje veliki trenerski potencijal i da će naša javnost u narednim godinama tek da sazna koliko je dobar trener.

Da li neko od Rajkovićevih saradnika radi individualno s visokim igračima?

– U stručnom štabu za individualni rad su zaduženi Marko Veličković i Borča Daskalovski. Mnogo putujemo, ali uvek pokušavamo da pronađemo vreme za dodatni trening. Ne ide baš lako, jer avionske veze iz Astane nisu idealne, vrlo je malo direktnih letova, pa skoro na svako gostovanje letimo preko Moskve, što u startu produžuje put za 3,5 sata. Bez obzira na to, pokušavamo da što više radimo individualno, Marko i Borča rade odličan posao u tom delu, kad god imamo slobodno jutro na raspolaganju su nam da odradimo dodatni trening. Takođe, želim da pomenem našeg kondicionog trenera Sašu Todorovskog koji je zadužen ne samo za fizičku spremu ekipe, nego i za to kako se osećamo posle tih napornih putovanja. Mi paralelno igramo i kazahstansku ligu, dve utakmice nedeljno. U njoj mogu da igraju maksimalno dva stranca, pa nas stalno rotiraju, ali ponekad se desi da odigramo jednu-dve utakmice nedeljno plus VTB i uz sve to je potrebno da uz Sašine sugestije odradimo neku dopunu – teretanu, istezanje, itd. To je jako bitan faktor, jer savremena košarka zahteva visok nivo fizičke spreme. Ljudi sa strane ne vide koliko putujemo, treniramo i igramo, a potrošnja je zaista velika. Zahvaljujući treneru Rajkoviću sve to dobro funkcioniše, jer je okupio saradnike koji vredno, profesionalno rade i maksimalno su posvećeni poslu.

DRES SRBIJE JE ČAST I PRIVILEGIJA

Sjajne partije te polako vraćaju na “radar” nacionalne selekcije. Igor Kokoškov je preuzeo reprezentaciju Srbije, a već u februaru Orlove očekuje početak kvalifikacija za Evrobasket 2021, rivali su Finska i Gruzija. Šta bi za tebe značio poziv selektora pod srpsku trobojku?

– Značio bi mi jako mnogo. Bez obzira da li se radi o kvalifikacijama za evropsko prvenstvo, ili o najvećem takmičenju – Olimpijskim igrama, nastup za Srbiju je velika čast i privilegija. Svaka utakmica za državni tim je dragocena, ako dobijem poziv biću presrećan. To bi bila još jedna potvrda da sam napravio dobar potez dolaskom u Kazahstan i kvalitetno radio u prethodnom periodu. Znam da posedujem određene igračke kvalitete, ali moram stalno da ih potvrđujem na terenu.

Mladi NBA asovi Deandre Ejton i Lauri Markanen su bili tvoji saigrači na koledžu. Koliko su ti dueli s njima na treninzima pomogli da unaprijediš svoju igru?

– Studentska košarka u Americi je jako širok pojam. U prvoj NCAA diviziji ima 350 ekipa, a kvalitet košarke koja se igra na 50 najboljih koledža je daleko iznad ostatka konkurencije. Isto pravilo važi u Evropi – imate Evroligu, a imate, recimo, treću špansku ligu, koje se po kvalitetu razlikuju kao “nebo i zemlja”. Arizona Vajldketsi su deo te elite od 50 najjačih ekipa u NCAA, i u Tuson svake godine stižu igrači koji kasnije naprave dobre karijere u NBA ili se otisnu u Evropu. Svako ko prati košarku verovatno je čuo za Ejtona, Markanena, Ronde Holis Džefersona i Ti Džej Mekonela – igrače koji su ponikli na Arizoni, a danas igraju u NBA. Istovremeno, možda ne znaju baš svi da i u Evroligi imamo bivše studente s Arizone – Derika Vilijamsa koji igra dobro za Fenerbahče, ili mog bivšeg saigrača Kejleba Tarsuskog koji brani boje Armanija.  

Ejton i Markanen jesu najzvučnija imena s kojima sam igrao kao student, s tim što je moja uloga bila malo specifičnija. U trenutku dolaska Laurija bio sam na trećoj godini, a kada je stigao Deandre – na četvrtoj, što je na koledžu velika razlika. Deo moje uloge je bio da im pomognem da se što pre prilagode novoj sredini, i tu ne mislim samo na košarku, već i na medijsku pažnju, predavanja, međuljudske odnose. Bio sam im u neku ruku “stariji brat“, koji je uvek tu da pomogne ako imaju neke nesuglasice ili probleme s trenerima. Obojica su neverovatno talentovani i trenirajući s njima godinu dana sigurno sam i ja napredovao. Ejton je jedan od najboljih igrača na niskom postu, stvarno je dominantan u toj ulozi, iskustvo igranja s njim mi je kasnije olakšalo duele s nekim drugim centrima. Markanen je izvanredan šuter spolja, odlično širi igru i ta raznovrsnost mi je dosta značila u igračkom sazrevanju.

Da li ste i dalje u kontaktu? Gdje vidiš njihove gornje granice u igračkom smislu?

– Čujemo se povremeno, ne toliko često, ali pratim obojicu. Oni imaju svoje živote, američki lifestyle je dosta drugačiji od našeg. Deandre je prošle godine bio u senci Dončića koji je fenomenalno odigrao celu sezonu i svi su pričali o njemu, mada je Ejton beležio 16 poena i 10 skokova u proseku uz neke jako visoke procente šuta. Ali takva je realnost – živimo u svetu košarke gde su bekovi i plejmejkeri mnogo popularniji od visokih igrača i mnogo se više koriste. Ejtona je malo usporila i ova suspenzija, ali ne sumnjam da će nakon povratka nastaviti da pruža odlične partije, da nadograđuje svoju igru od prošle godine i postane još bolji, jer što se tiče fizikalija, razumevanja košarke i tehnike na niskom postu mu nema ravnog, on je jedan u milion.

Lauri već dve sezone igra odlično u NBA i na putu je da postane Ol-Star igrač. U ovu sezonu je ušao malo sporije, ceo tim ne igra na očekivanom nivou, imaju dosta mladih igrača čije uloge još nisu jasno izdefinisane, ali ne sumnjam da će on da podigne svoju igru na viši nivo i kako sezona bude odmicala da će biti sve bolji.

PORAZ KOJI NAJVIŠE BOLI

Sve četiri godine na koledžu si bio dio grandioznog spektakla pod nazivom “Martovsko ludilo”. To je sigurno nezaboravno iskustvo, ali na momente i bolno. Prije dvije godine Arizona je u polufinalu regije Zapad bila veliki favorit protiv Zejvijer Masketirsa, i samo korak vas je dijelio od plasmana u finale i borbe za F4. Nepune tri minute prije kraja imali ste velikih 7 poena prednosti, a onda potpuno stali, ne ubacivši ni poen do kraja meča. Rival je to iskoristio i serijom od 9-0 iščupao tijesnu pobjedu. Da li je to najbolniji poraz u tvojoj karijeri? Kako objašnjavaš to što se desilo u završnici?

– NCAA turnir je specifičan po tome što je nebitno da li si favorit, i da li si odigrao odlično regularni deo sezone, tu jednostavno svako može da pobedi svakoga. Prošle godine, recimo, jedan mali univerzitet, UMBC (University of Maryland, Baltimore County) je u prvom kolu kao 16. nosilac regije Jug savladao prvog nosioca turnira Virdžiniju! To se u istoriji NCAA nikada pre nije dogodilo. Dakle, zvanje favorita ne znači ništa, to je kup sistem, izgubiš i završio si sezonu. Manji timovi kad igraju s ekipama poput Arizone “grizu“ sa neverovatnom energijom, u Americi kažu da je to njihov Superboul, vrhunac čitave sezone. Тај poraz od Zejvijera je verovatno najbolniji u mojoj dosadašnjoj karijeri. Bio sam na trećoj godini koledža, imali smo odličan tim, mnogo talentovanih momaka, sjajno odigrali prethodne utakmice (na putu do polufinala Zapada, Vajldketsi su kao drugi nosilac savladali Severnu Dakotu rezultatom 100-82, a zatim i Sent Meriz sa 69-60, i od borbe za F4 ih je delio samo jedan meč – protiv Zejvijer Masketirsa koji su prethodno napravili veliko iznenađenje eliminacijom trećeg nosioca, ekipe Floride – Koš magazin), a raspored nam se tako otvorio da smo lagano mogli da dođemo do Fajnal fora. On se te godine igrao u Finiksu koji se nalazi na sat i po vremena vožnje od Tusona. Dosta toga nam je išlo na ruku, maltene sve se poklopilo i onda je usledio taj tragični poraz. Sad kad razmišljam o tome nije mi baš svejedno, ali to je sport, takve stvari se dešavaju.

Nešto slično nam se desilo i u sezoni 2014/2015. Bio sam brucoš i nisam imao preveliku minutažu, ali je Arizona došla do regionalnog finala gde nas je čekao Viskonsin, u čijim redovima su tada briljirali Frenk Kaminski i Sem Deker. Viskonsin je bio prvi nosilac na Zapadu, Arizona – drugi, i na kraju smo se sreli u borbi za F4. Nisam ulazio u igru, ali smo na kraju prvog poluvremena imali tri poena prednosti. Međutim, u nastavku su nas uništili trojkama, prednjačio je Deker, mislim da su pogodili 7-8 trojki i rešili utakmicu. Još jedno bolno iskustvo je bio naš nastup na NCAA turniru prošle godine u mojoj poslednjoj sezoni na koledžu. Uhvatili smo odličan zalet, „počistili“ sve rivale u turniru naše konferencije Pac-12, osvojili titulu i automatski se kvalifikovali za završni turnir. Ejton i ja smo tada odigrali najbolje u toj sezoni, odlično smo se sporazumevali na terenu, a onda smo u prvom kolu NCAA turnira naleteli na Bafalo. Oni su došli s jednom ekipom koja je „grizla“, njihovi bekovi su igrali presing po celom terenu i totalno zaustavili naše bekove koji nisu mogli pošteno da postave napad, momci iz Bafala im jednostavno nisu dali da dišu. Na kraju smo izgubili velikom razlikom, ali sama prilika da igraš na NCAA turniru je nešto neprocenjivo. To je jako teško objasniti ljudima koji nisu bili tamo jer kad turnir počne bukvalno cela Amerika stane i samo se to gleda. U bilo koji sportski bar ili kuću da uđeš, svi gledaju koledž košarku. Za mene je to bilo jedno nezaboravno iskustvo, ostaje žal što nisam došao do F4, ali sam zahvalan za sve ostale uspehe. U moje četiri godine na Arizoni smo čak tri puta osvajali titulu šampiona konferencije Pac-12, što je rekord u istoriji univerziteta. Titula prvaka konferencije u Americi ima veliki značaj, a pored toga automatski garantuje plasman na završni turnir.  

U istoriji univerziteta Arizona ostaćeš upamćen kao igrač sa najviše pobjeda (115) u dresu Vajldketsa. Osim sportskih uspjeha ostavio si dubok trag i zbog svojih ljudskih kvaliteta, pokazao koliko si posvećen ekipi i zajednici. Amerikanci veoma cijene commitment, a koliko si privržen Arizoni najbolje si potvrdio i na utakmici kojom si se oprostio od domaće publike obukavši majicu s natpisom “Dušan Loves Tuscon“. Bila je to takozvana “Senior Night“, svečana ceremonija koja se svake godine upriliči za diplomce koji napuštaju koledž. Reakcija publike je bila fantastična. Šta je po tebi korijen tog odnosa koji je bio pun topline i iskrenih emocija s obje strane?

– Pre svega je jako bitan taj commitment, mali broj igrača ostane sve četiri godine na univerzitetu kao što je Arizona. Do kraja studija obično ostanu tzv. role players,igrači zadatka koji imaju određene uloge u timu, ali ne dobijaju veću minutažu. U prvom planu su zvezde koje se stalno smenjuju, jer nakon godinu-dve odlaze u NBA. Ja sam odigrao sve četiri godine na Arizoni i postao igrač sa najvećim brojem pobeda u istoriji koledža, što je jedno predivno, nezaboravno iskustvo. Navijači su prepoznali moju strast prema košarci i univerzitetu, i uzvratili mi istom merom. Uložio sam dosta rada i truda, mada iz ove perspektive nije sve bilo sjajno. Prve dve godine sam se borio za minutažu i veću ulogu u timu. Kako je vreme odmicalo, radom, zalaganjem i odricanjem sam se izborio za svoje mesto “pod Suncem” i dosta ljudi je to prepoznalo na pravi način. Njihovu toplinu sam posebno osetio tokom dve poslednje godine u Tusonu kada sam bio jedan od najboljih igrača ekipe. Na ulici, u restoranu na ručku, tokom šetnje na kampusu, gde god bih se zatekao ljudi su mi prilazili i zahvaljivali za sve što sam uradio. Naš PR direktor Met Ensor je jednom izjavio da ako bih istakao kandidaturu za gradonačelnika Tusona, s lakoćom bih pobedio na izborima. Ljudi su me iskreno prihvatili, cenili što sam bio prirodan, za četiri godine na koledžu nisam napravio nijedan incident.

Većina igrača koji dođu na Arizonu su na velikoj meti, konstantno pod lupom medija i okoline. Svaki tvoj korak se prati, kako se ponašaš na predavanjima, u kampusu, bukvalno svugde, svi te gledaju, to je jedna velika pozornica. Navijači su videli da se ponašam normalno, da mnogo radim, i na toj oproštajnoj utakmici sam želeo svima njima da se odužim i kažem “hvala”. Bila je to sjajna prilika da pošaljem jednu takvu poruku i dugo sam razmišljao kako je najbolje to da uradim. Ti Džej Mekonel je imao slično iskustvo, i on je na svojoj “Senior Night” zahvalnost iskazao tako što je, kad ga je trener izveo iz igre, prišao centru terena, čučnuo, poljubio teren i izašao. To je bio jedan lep gest koji ja nisam hteo da kopiram, želeo sam da smislim nešto originalnije. U razgovoru s PR direktorom, pomoćnim trenerima i ekonomom ekipe došao sam do zaključka da je možda najbolje da obučem neku majicu s rečima zahvalnosti ljudima iz Tusona za sve što su učinili za mene. Poklonili su mi takvu pažnju da sam se osećao kao da sam njihovo dete. Kad odeš rano od kuće u inostranstvo, pa te ljudi u sasvim drugoj kulturi prime na tako lep način, moraš da im se odužiš. Tokom cele sezone 2017/2018 navijači su na svaku utakmicu koju smo igrali kod kuće donosili transparent “Tuscon Loves Dušan” i onda sam ja došao na ideju da samo obrnem taj slogan. Tako se pojavila majica s natpisom “Dušan Loves Tuscon” s jedne strane i “Thank you, Arizona” – s druge. Na kraju je ispalo sjajno, navijači su bili oduševljeni, dve-tri nedelje posle toga ljudi su mi i dalje zahvaljivali. To je jedno iskustvo koje ću da pamtim dok sam živ, i stalno pričam ljudima u Srbiji i Americi da će mi Tuson uvek biti druga kuća, posle Beograda i Novog Sada.

Da li si nakon studija nastavio druženje s bivšim saigračima?

– Teško pitanje. Sa mnogima sam i dalje u kontaktu, u najboljim odnosima verovatno s Markanenom zbog te „evropske veze“. Tu je i Australijanac Kijanu Pinder koji trenutno igra u Poljskoj za Legiju, bili smo dobri prijatelji, obojica stranci, tu smo se našli. Još jedno ime je Rajan Anderson, s kojim sam igrao samo na svojoj drugoj godini studija posle koje je on napustio koledž, imao odličnu sezonu u Belgiji, pa nakon toga otišao u Nemačku i povredio se. Oporavio se i prošlu sezonu proveo u razvojnoj ligi, mislim da je i dalje tamo. On mi je bio najbolji prijatelj od Amerikanaca, i dan danas se čujemo.

U „POSETI“ VOLTERU VAJTU

Jedno pitanje koje nije vezano za košarku, mada je i tu indirektno uplela svoje prste. Kao i ti, i ja mnogo volim “Breaking Bad“, i bila mi je jako simpatična tvoja priča kako si jedno gostovanje Vajldketsa u Albukerkiju iskoristio za obilazak lokacija na kojima je snimana ova legendarna televizijska serija. Kako si došao na tu ideju i s kakvim utiscima si se vratio odatle?

– Generalno dosta volim film, zaluđenik sam za određene stvari. S društvom često gledam neke serije uporedno, i svojevremeno smo imali jednu diskusiju na temu koja je serija bolja – “Breaking Bad” ili “Game of Thrones”. Iskreno, nisam mogao da se odlučim, čak sam težio ka tome da malu prednost dam “Game of Thrones” – bila je malo duža, a trajala je i dalje u to vreme kad smo birali. A onda je došla ta poslednja sezona i njen prijem kod publike je bio ispod svih očekivanja. Svako je očekivao više, i da budem iskren, i ja sam se malo razočarao. Posle toga „Breaking Bad“ je na mojoj listi prešla na prvo mesto. Dva-tri puta sam je odgledao celu i smatram i dalje da je to najbolja serija svih vremena. Tokom moje poslednje sezone na koledžu Vajldketsi su gostovali u Albukerkiju ekipi univerziteta Nju Meksiko. Met Ensor, kog sam malopre pominjao, je isto zaluđen za „Breaking Bad“, a pre nego što je došao u Arizonu radio je baš u Albukerkiju. Pričao mi je da je još u vreme snimanja obilazio lokacije gde su rađene neke scene. U Albukerki smo stigli dan uoči utakmice i ja sam ga zamolio da odemo na jednu mini-ekskurziju da mi pokaže te lokacije. Odveo me na nekoliko mesta, a poslednja lokacija je bila ta čuvena kuća u kojoj je živela porodica glavnog junaka serije Voltera Vajta. Ona danas izgleda drugačije, ljudi koji trenutno žive u njoj su se potrudili da joj promene izgled, jer tamo uopšte nije lako živeti obzirom da interes obožavalaca serije ne jenjava ni dan danas. Recimo, nas dvojica smo bili tamo u subotu u četiri sata popodne, a ispred kuće je bilo parkirano desetak kola čiji su vlasnici došli da posete tu lokaciju, slikaju se, itd.

Ispred “kuće Voltera Vajta” u kojoj je sniman serijal “Breaking Bad”

Pretpostavljam da si već pogledao i “El Camino“, igrani film koji je snimljen kao epilog serije. Da li ti se dopao?

– Da, “El Camino” sam pogledao čim se pojavio na Netfliksu. Čitao sam kritike, neki ljudi su bili razočarani, žalili su se da radnja teče sporije, smatrali da nije bilo potrebe za takvim nastavkom, ali meni se film baš dopao. Jedna od nedorečenih stvari je bila šta se desilo sa Džesijem i mislim da je ovaj film upotpunio seriju i jednu jako zanimljivu priču o svim junacima iz „Breaking Bad“.

Kao srednjoškolac imao si Zvezdinu ponudu da potpišeš prvi profesionalni ugovor sa klubom u kom si ponikao, ali je prevagnula tvoja želja da stekneš obrazovanje, pa si odabrao koledž u Americi. Diplomirao si na psihologiji, a pod B završio studije sportskog menadžmenta. Koliko si zadovoljan ostvarenim, i da li nakon završetka sportske karijere vidiš svoju budućnost u nekoj od ove dve oblasti?

– Oduvek sam smatrao da je obrazovanje bitno za sve mlade ljude koji hoće da urade nešto u životu. Mi sportisti imamo mogućnost da živimo od nečega što volimo, ali to ne traje ceo život, u najboljem slučaju nekih petnaestak godina, možda malo duže. Međutim, život se nastavlja i nakon završetka karijere. Baš zbog toga sam hteo da završim fakultet. Koliko god novca da zaradim, i za koje god klubove da igram, kada jednog dana prestanem želim da se bavim nečim za šta sam školovan, da uzvratim zajednici iz koje dolazim i košarci kao sportu. Zbog toga je fakultetska diploma za mene važan stepenik u igračkom i ljudskom razvoju. Psihologiju sam odabrao jer sam je oduvek voleo kao nauku, još kao dete su me zanimale knjige iz te oblasti, kako funkcioniše ljudski mozak… Nisam pogrešio u izboru, na fakultetu sam sve četiri godine stvarno uživao u predavanjima, nastavnom programu i saradnji s profesorima koji su nam nudili zanimljivo gradivo i posedovali veliko iskustvo u istraživačkom radu.     

Mentalna snaga je jako važan faktor u sportu. Da li su ti stečena znanja iz psihologije koristila u košarci?

– Jesu, sigurno su mi pomogla u prevazilaženju nekih problema na koledžu i tokom profesionalne karijere u Zvezdi. Kad sam igrao malo prošle sezone, ta iskustva s fakulteta su mi bila od velike pomoći. Ljudi ne vide da sportisti tokom jedne sezone prolaze kroz dosta uspona i padova, tu su pobede i porazi, igrači se nalaze pod velikim stresom i jako je bitno ostati mentalno jak. Kroz neku autosugestiju uspeo sam sâm sebi da pomognem kako na psihičkom, tako i na igračkom nivou. Kad se vežu neke loše partije, treba znati kako iz toga izaći još jači i mentalno prevazići teškoće. Sportski menadžment sam odabrao pod B ili, kako to Amerikanci kažu, kao “minor”. Eller College of Management koji se nalazi u sklopu univerziteta Arizona važi za jedan od najjačih fakulteta za menadžment u Americi. Tamo rade vrhunski profesori, a upoznao sam mnogo ljudi koji su tamo studirali i svi su imali samo reči hvale. “Minor” se u Americi bira posle druge godine studija tako da sam imao dosta vremena za analizu, i na kraju odabrao sportski menadžment. U sportu sam ceo život i hteo sam da vidim kako sport kao biznis funkcioniše u Americi, kakve su razlike u poređenju sa Evropom. Po završetku karijere želim da pretočim ta znanja u neke interesantne projekte i poslove, a drago mi je da sam u Americi pored igranja košarke uspeo i da završim studije – to je veliki kapital za razvoj čoveka i njegovu budućnost.

U ZVEZDI NISAM REKAO POSLEDNJU REČ

Sljedećeg ljeta ističe tvoja pozajmica Astani, a u ugovoru sa Zvezdom imaš izlaznu klauzulu uz obeštećenje potencijalno novom klubu. Da li si već razmišljao gdje ćeš da nastaviš karijeru, ili je još rano?

– Iskreno ne razmišljam o tome, odigrali smo tek trećinu regularnog dela prvenstva, još dosta toga je pred nama do kraja sezone. Jeste da zvuči kao kliše, ali idem utakmicu po utakmicu, samo tako mogu da ostanem 100% koncentrisan na sopstveni napredak i tekuće zadatke. Na kraju sezone ću sesti sa svojim menadžerom i videti šta je najbolje za dalji nastavak karijere. Sigurno je da je Zvezda velika opcija za mene. Kad nešto započnem želim to da završim na dobar način, a smatram da u Zvezdi nisam rekao poslednju reč i ispoljio do kraja svoj potencijal.

Da li si u prilici da pratiš Zvezdine nastupe u novoj sezoni? Kakvi su ti utisci u prvih par mjeseci?

– Pratim Zvezdu koliko mogu, mali problem stvara vremenska razlika između Nursultana i Beograda koja trenutno iznosi pet sati. Kada Zvezda igra Evroligu u terminu od sedam, osam, devet sati uveče, u Kazahstanu je već duboka noć, ali zato se trudim da ispratim neke utakmice koje počinju ranije. Gledam ih najviše zbog mojih bivših saigrača, uvek volim da vidim kako su napredovali, kako se snalaze u novim sistemima. Mnogi pričaju kako Zvezda ima lošu sezonu, mada je tek decembar, i ekipu od osmoplasiranog u Evroligi dele dve pobede, što je apsolutno nadoknadivo. Kad pogledamo koji su timovi na tabeli ispod Zvezde i koliki su njihovi budžeti, treba se zapitati da li je ovo stvarno loše izdanje Zvezde, ili su nerealna očekivanja navijača. Mislim da je istina negde u sredini.

Slažem se s tobom, Zvezda ima solidan rezultat u Evroligi. Istovremeno, ekipa odavno nije ovako loše startovala u regionalnom takmičenju i mislim da su upravo porazi protiv na papiru slabijih rivala na Jadranu izazvali nezadovoljstvo jednog dijela pristalica crveno-belih. Kakvo je tvoje mišljenje?

– Što se tiče neuspeha u Jadranskoj ligi, mislim da je trener Šakota izjavio da evroligašima nije lako da nakon samo dan-dva pauze isprate taj ritam i iznesu teret protiv timova koji ne igraju nijedno drugo takmičenje. To uopšte nije lako, imamo primere CSKA koji je izgubio već tri utakmice u VTB ligi, Zenita koji je izgubio čak 6, Fenerbahčea koji je dvaput poražen u turskoj ligi. Svejedno, mislim da Delije nemaju razloga razloga za brigu, ovo jeste malo sporiji start, ali verujem da će na kraju regularnog dela Zvezda sigurno biti među prve četiri ekipe u Jadranskoj ligi i jedan od najvećih favorita za titulu. Ne treba previše paničiti, nego podržati momke. Zvezda ima jako kvalitetan sastav i nekada je potrebno samo malo vremena da se tim uigra i postane homogena celina. Ponavljam, tek je decembar, nerealno je očekivati da tim prikazuje najbolju košarku sada, i da u tom ritmu igra do samog kraja sezone. Najbitnije je tempirati vrhunac forme za ono vreme kad se osvajaju trofeji, biti najbolji kad je najvažnije!

Photo: Printscreen, VTB

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar