Ekskluzivno – Kaminski: Neću nikom da uzimam mesto
- January 17, 2020
- 0 comments
- Darko Dželetović
- Posted in NBA
Uđoh na parket MSG-a pred utakmicu Njujorka i Finiksa i ugledah u prvom redu pomoćnog trenera Sansa, našeg Darka Rajakovića koji je na svom laptopu razrađivao plan utakmice sa Dariom Šarićem pred šuterski trening hrvatskog reprezentativca. Upoznah se s imenjakom koji, kasnije ću saznati, često svog igrača Frenka Kaminskog pozdravi sa “what’s up my Serbian brother”, ali ne vidjeh Kaminskog, pa uđoh u svlačionicu Sansa. Tamo mi ljubazna PR gospođa reče da Monti Vilijams već priprema govor pred utakmicu, da na žalost moraju da zatvore vrata, i da probam da uhvatim Frenka nakon utakmice.
Uhvatih Kaminskog odmah nakon utakmice u svlačionici kako sjedi blizu Šarića. Presjedio je i čitavu utakmicu na klupi u civilu, i odgledao ubjedljivu pobjedu svog tima protiv očajnih domaćih Niksa. Inače, zbog povrede koljena Kaminski ne igra već par sedmica pa sam pred utakmicu pomislio da uopšte neće doputovati. Navodno da mu preostaje barem još desetak utakmica pauze. Čim sam minut-dva popričao sa Šarićem, okrenuh se Frenku da mi ne bi pobjegao na klupski autobus. Odlučih da se našalim pa ga upitah za zdravlje i, obzirom na pocjepane pantalone na oba koljena, da li ih nosi zbog rehabilitacije da bi hladio koljena na ovoj njujorškoj zimi. Frenk se kiselo nasmija, pa shvatih da mi ovaj pokušaj ledolomne šale nije baš uspio, a Frenk mi odgovori da situacija sa povredom postepeno ide na bolje.
Upitah da li je čuo da bi mogao da se nađe na širem spisku selektora Igora Kokoškova za srpsku reprezentativnu selekciju narednog ljeta? Dodah da sam krajem novembra Kokoškova, čim je postao selektor, upitao za mogućnost da pozove Kaminskog, i dobio odgovor od selektora da on još ne zna da li bi Kaminski uopšte htio zaigrati za reprezentaciju Srbije.
– Bio sam u Srbiji zbog “Basketball without Borders” kampanje prije dvije godine i tada su ljudi u nacionalnom timu Srbije saznali da imam srpske korijene i da sam, dok sam odrastao, igrao na srpskim turnirima u Čikagu i širom mid-vesta. To je nešto što moj otac još uvijek radi svake godine, tako da… da, imamo te korijene… A što se tiče igranja za nacionalni tim, iskreno – ne znam. Nisam nikada bio član nijednog nacionalnog tima, i ne znam šta bi trebalo da se desi da to postanem.
Osjetih neku barijeru pa upitah dali bi mu motivacija bila šansa da postane olimpijac?
– Naravno, san svakog košarkaša je da zaigra na OI i moj agent je dobio nekoliko poziva i već razgovarao sa nekoliko ljudi o tome, i sve zavisi kakvi su detalji u pitanju da bi to moglo da se desi. Ja imam srpske korijene, ali postoji masa igrača u Srbiji koji su odrasli igrajući u srpskom sistemu i ja ne bih htio da “stanem ni na čije nožne prste”.
Spomenuh da je jedna od slabosti srpske reprezentacije na SP u Kini bilo odsustvo šuta visokih igrača kojima bi neko kao Jokić mogao asistirati sa niskog posta. Sjetih se muke protiv zona, a pogotovo “box&1” odbrane Španaca i Argentinaca. Spomenuh Frenku da osim Bjelice i povremeno Jokića niko drugi od visokih igrača nije bio previše uspješan, niti pokušavao da šutira spolja – aludirajući na jednu od Frenkovih jačih strana koja bi po FIBA pravilima mogla biti magnifikovana.
– Imao sam priliku da provedem dosta vremena sa srpskim igračima i svi su veoma “cool” i uvijek mi je zadovoljstvo popričati s njima, a moj prioritet trenutno je da se potpuno oporavim, završim sezonu što bolje mogu, i da pustim mog agenta da sve ostalo odradi.
Pređoh na ono što mrzim, prebrojavanje krvnih zrnaca kod ljudi, i upitah Frenka da li je njegovo srpsko porijeklo samo sa očeve strane, i kako to da ima poljsko prezime.
– Da, moje srpsko porijeklo je samo s očeve strane, preko bakinog oca.
Da li znaš njegovo prezime, upitah?
– Mislim da je Milo… iskreno, ja imam mnogo raznih korijena, s majčine strane su došli iz Irske i Njemačke, s očeve strane su Poljaci i Srbi.
Nije mi bilo čudno da Frenk prezime pradjeda nije znao sa sigurnošću jer se sjetih brojnih prijatelja Amerikanaca, pa i neke ženine rodbine, kojima su u miksu istorije i etniciteta iz sjećanja izblijedila prezimena predaka koja su im teška i za izgovoriti. Konzekventno ovom Frenkovom mučenju sa tačnim prezimenom bakinog oca upitah ga o njegovom igranju na srpskim košarkaškim turnirima u vrijeme dok je bio srednjoškolac.
– Postoji veliki broj Srba među čikaškom populacijom, moj otac je igrao po košarkaškim ligama u Čikagu čitav život, i kako se znalo da on ima srpske korijene skupili su srpski tim nas srednjoškolaca iz Čikaga. Taj turnir je ekstremno kompetitivan, organizovan od pravoslavnih crkvi u Čikagu i čitavom mid-vestu, pa čak i srpskih crkvenih zajednica iz Kanade, i svi se takmiče jedni protiv drugih. Igrao sam svuda, u Ohaju, Indijani, Kanadi, Čikagu… igra se na različitom mjestu svake godine.
Bilo mi je malo previše da čovjeka s kojim prvi put pričam pitam da li je religiozan, i da budem toliki papak da ga pitam u kojoj je crkvi, ako je uopšte, kršten – pa pređoh na tehničke stvari. Spomenuh mu Markusa Pejdža kao primjer “Srbina” sa duplim državljanstvom, i da mi je Kokoškov spomenuo da bi razmotrio slučaj Kaminskog kad bi se stvorile legalne pretpostavke, dobijanjem državljanstva, da Frenk bude na širem spisku.
– Iskreno, nisam još imao nikakav dijalog sa selektorom o tome.
Bio je kratak jer iz tuša izađe Devin Buker i sjede pored nas skoro pa čudeći se što njega ništa ne pitam, a ja riješih da nastavim da dosađujem Kaminskom, i upitah ga da li bi mu teško palo da propusti veliki dio ljetnog odmora igrajući košarku, ne samo na OI, nego i u pripremama, a i na kvalifikacijama za učešće na OI.
– Ne znam, nisam nikad imao obaveze u nacionalnom timu pa stvarno ne znam šta da kažem. Vidjećemo, to je definitivno nešto za šta bih ja bio otvoren. Ali moramo prvo imati dijalog o tome, moraju me prvo htjeti, i u isto vrijeme, kao što sam već rekao, ne bih htio da zauzmem nečije mjesto. To bi bila jedna od zadnjih stvari koju bih poželio da uradim jer znam kako bih ja bio isfrustriran u slučaju kad bih bio u nacionalnom timu i kad bi se odjednom pojavio neko drugi sa strane.
Upitah Kaminskog da li je čuo o potencijalnom angažmanu trenera Nagetsa Majka Melouna da bude asistent (u što btw niko od njujorških novinara ne može da povjeruje) Kokoškovu, ili neka vrsta savjetnika, što je vruća tema zadnjih par dana.
– To sam pročitao prije koji dan, i to samo pokazuje da svi hoće da učestvuju na OI, koja je važnost tih igara i kako je to cool. Da zaigram na OI bi bilo nevjerovatno. To bi bilo nešto što bih stvarno volio da uradim, i kao što rekoh, san svakog košarkaša je da igra na OI.
Zahvalih se Frenku na razgovoru i poluozbiljno rekoh da se nadam da se vidimo u Tokiju.
– We’ll see, we’ll see…
Photo: NBA, privatni album