Šampion Grčke,vicešampion Evrolige, igrač koji je najviše napredovao u grčkom šampionatu u pretprošloj sezoni, član najbolje petorke sezone i učesnik Ol Star meča. U tri godine koliko nosi „crveno-bijeli“ dres trostrukog evropskog šampiona Nikola Milutinov je izrastao u jednog od nosilaca igre Olimpijakosa. Nedavno gostovanje pulena Dejvida Blata u Moskvi iskoristili smo za razgovor sa srpskim centrom velikana iz Pireja.
Iza tebe su već tri sezone u Olimpijakosu, za to vrijeme si prešao put od novajlije do člana prve petorke i jednog od stubova tima. Kako bi izgledao kratak rezime tvog boravka u Pireju od ljeta 2015. naovamo?
– Kad sam došao bilo mi je dosta teško – prvi angažman u inostranstvu, sve mi je bilo novo, teško sam se navikavao. Ali kako je vreme odmicalo, osećao sam se sve bolje. Dosta su mi pomogli saigrači, treneri su mi davali veću šansu, sve mi je to prijalo i mislim da sam zato iz godine u godinu bolje igrao.
U početku nije sve išlo tako glatko kao danas. Možeš li da se prisjetiš tih vremena?
– Posle moje prve sezone u Pireju Olimpijakos je hteo da me dâ negde na pozajmicu. Ako ćemo iskreno, stvarno nisam igrao dobro te sezone, pa su hteli da me pošalju negde da se razvijam, steknem iskustvo, pa da se vratim. U to vreme nije bilo puno opcija za nastavak karijere. Jedna je bila Zvezda, ali ja nisam hteo da idem tamo. Bila je neka priča oko eventualnog povratka u Partizan, ali kako je krenula Olimpijakos je odmah prekinuo te razgovore i odlučio da me ipak zadrži u drugoj sezoni.
Da li si ikad pomislio da si možda prerano otišao u inostranstvo?
– Nikad se ne zna šta bi bilo da nisam otišao, čovek može o tome samo da nagađa, tako da je iluzorno i razmišljati na temu da li je bilo prerano ili ne. Trenutno sam zadovoljan time gde sam, kako i koliko igram. Ako pogledam iz ove perspektive, sve se desilo onako kako je trebalo.
Iz godine u godinu tvoja minutaža u Olimpijakosu raste, a statistički pokazatelji su sve bolji i bolji. Kako je proticao taj razvoj, u čemu si najviše napredovao prethodnih godina?
– Mislim da sam najveći iskorak napravio u samopouzdanju. Kako sam više igrao, treneri i saigrači su mi ulivali samopouzdanje, i to mi je mnogo značilo, davalo veliki podsticaj da pružam bolje partije, donelo neku dodatnu energiju. Što se tiče košarkaških segmenata, mislim da sam u svemu napredovao, ali sigurno imam još prostora za dalji napredak i radiću na tome da iz godine u godinu igram sve bolje i razvijam se kao igrač.
U tvoje prve tri sezone šef struke Olimpijakosa je bio Janis Sferopulos. Po čemu ćeš pamtiti period saradnje s njim? Koliko je on uticao na tvoj razvoj i kakav je njegov trenerski “rukopis”?
– Imao sam jedno lepo iskustvo u radu s njim, a pamtiću ga kao trenera koji voli da njegov tim igra jaku odbranu. To mu je primarni cilj, iz odbrane sve kreće. To i jeste neki Olimpijakosov mentalitet, zaštitni znak kluba, prethodnih godina su na taj način osvajali mnoge trofeje.
Već u prvoj sezoni postao si šampion Grčke. U finalu plejofa savladali ste Panatinaikos 3-1, s tri uzastopne pobjede nakon početnog kiksa kod kuće, Spanulis vam je trojkama u posljednoj sekundi donio dvije pobjede u hali OAKA, uključujući i tu treću za titulu, nakon dva produžetka. Kako si sve to doživio iz sopstvene vizure dvadesetjednogodišnjaka koji je najednom postao akter tako spektakularnog finala?
– To je stvarno bilo jedno ludo finale. Izgubimo prvu utakmicu kod kuće, a s njom i prednost domaćeg terena, pa drugu dobijemo u gostima i to kako – trojkom u poslednjoj sekundi! Onda se vratimo kući, nije bila utakmica na jednu loptu, ali opet teška, međutim, pobedili smo. I onda dolazi ta četvrta utakmica u njihovoj hali, neverovatno kako se sve izdešavalo, kako smo pogodili sve te silne trojke (Olimpijakos je šutirao 14-32 van linije 6,75 m, a Vasilis Spanulis pogodio šest trojki iz 10 pokušaja –Koš magazin), valjda smo to nečim zaslužili.
OAKA ključa, u zaostatku ste dva poena, imate posljednji napad, ulog je titula, loptu uzima Spanulis. Stiče se utisak da njegovo samopouzdanje nema granica i da čovjek jednostavno nema ni zrnce sumnje da će da pogodi kad je najteže. Kakav je tvoj osjećaj u tom trenutku?
– U poslednjim sekundama lopta je najsigurnija u njegovim rukama. Pogađao je on i ranije mnogo puta u sličnim situacijama, pokazao je svima da može da ubaci te šuteve. Tokom karijere je toliko puta odlučio pobednika, jednostavno poseduje mentalnu snagu za to da uzme loptu u najodgovornijem trenutku i pogodi.
Kako objašnjavaš taj fenomen? Šta je tu važnije – jaka psiha ili šuterski talenat?
– Iskreno, prvi put sam video čoveka koji ima tako veliku želju za pobedom. Čak i kad se takmiči u šutu na treningu njegov pobednički mentalitet je izraženiji, strašan je karakter. Nadam se da ću imati dugu karijeru i da ću sresti još puno jakih igrača, ali dosada nisam video nikoga s takvim mentalitetom i karakterom. To se ne stiče, s tim se čovek rodi, zato je Spanulis i napravio sve to što je napravio.
Nikola Peković je jednom prilikom izjavio da je prva misao igrača Panatinaikosa uoči derbija u Pireju kako izvući živu glavu s gostujućeg terena. Kakva su tvoja iskustva iz jednog od najvećih košarkaških derbija na svijetu?
– Pa jeste, ludi su derbiji, atmosferu je teško dočarati rečima. Ne znam baš grčki, ne čitam grčke novine, ali sigurno je da mediji poklanjaju ogromnu pažnju tim utakmicama i pritisak je sličan kao kod nas. Za navijače je glavno da pobedimo Panatinaikos, za to žive, sve ostalo je sporedno. U halama nema gostujućih navijača, tu su samo domaći i kad igraš u gostima mnogo je teško pobediti, navijači Panatinaikosa su ti na glavi non-stop. A kada pobediš, zaista samo gledaš kako da izvučeš živu glavu.
Kad je Spanulis u OAKI pogađao one trojke o kojima smo maločas pričali, nakon sirene ste u tunel utrčavali “brzinom zvuka”…
– Tako je, mada mi u prvom trenutku nije bilo jasno zašto smo bežali, ali sam posle shvatio! U isto vreme moram da kažem da u protekle tri sezone na derbijima nije bilo nekih većih incidenata na terenu.
Koja ti je najdraža uspomena s derbija, šta ćeš pamtiti sa tih utakmica kad jednog dana košarci kažeš zbogom?
– Sigurno ću pamtiti to prvo finale, kako su ušle sve te trojke, to je uspomena za ceo život.
Krajem prošle godine si produžio ugovor s Olimpijakosom, u Pireju ostaješ barem do 2020. godine, ali maltene svakog ljeta mediji te sele u San Antonio. Kakve su tvoje želje, da li razmišljaš o odlasku u NBA?
– Iskreno, do sada nisam imao neku konkretnu ponudu od San Antonija za eventualni prelazak. Da je došlo do toga, možda bi situacija bila drugačija. S druge strane, Olimpijakos je želeo da me zadrži i meni je bilo drago zbog toga. Stvarno sam srećan u Pireju, lepo se osećam, sve mi prija. Produžio sam ugovor na još dve sezone, do 2020. godine, spreman sam da ga ispoštujem do kraja, a možda ostanem i duže. Ko zna šta sve može da se desi u međuvremenu, ali trenutno razmišljam isključivo o Olimpijakosu, pokušavam da pomognem da osvojimo trofeje i budemo što uspešniji, jer klub takvog renomea zahteva upravo to – da budemo na Fajnal Foru, da svake godine osvajamo trofeje.
Ako izuzmemo kiks na domaćem terenu protiv milanske Olimpije, silovito ste krenuli na početku nove sezone i u Evroligi i u grčkom šampionatu. Koji je realan domet Olimpijakosa?
– Očekujem mnogo od ove ekipe, sviđa mi se naš roster. U Moskvu smo, doduše, stigli bez Strelnieksa koji je bitan igrač. Ponoviću, očekujem mnogo, mislim da smo mentalno jaki, jeste da smo kiksali protiv Milana kod kuće, ali u svim ostalim utakmicama smo izgledali dobro. Mislim da smo odlično odigrali dva teška gostovanja u Himkiju i Vitoriji, mada u tim halama u prošlosti nismo imali baš dobre rezultate. Treba ići polako, korak po korak, utakmicu po utakmicu. Sezona je teška, dugačka, tu su i ovi dupli vikendi, ponekad imamo i četiri utakmice nedeljno, to je stvarno naporno, učestala putovanja, sve to ostavlja traga. Nadam se da će nas zaobići povrede, samo da svi budemo zdravi, to je najbitniji preduslov da igramo lepu košarku.
Imate mnogo novajlija među kojima je i Najdžel Vilijams-Gos kojeg sigurno pamtiš iz finala svjetskog prvenstva za igrače do 19 godina u Pragu 2013. godine. Stiče se utisak da se dobro uklopio, uz to imate i uigran kostur i mnogo igrača koji su u košarkaškom zenitu. Koliko je potrebno vremena da nova ekipa “diše kao jedan” i dostigne svoj maksimum?
– Mislim da je bitno da su tu stariji igrači koji su dugo na okupu i čine srž tima. Istovremeno, pojačali smo se dosta dobrim mlađim igračima koji će doneti dodatnu energiju. Sviđa mi se kako igra Vilijams-Gos, mislim da će se on još bolje uklopiti kako vreme bude odmicalo. Stigao je nedavno, treba mu sigurno vremena da uđe u ritam, shvati kako se kreću saigrači… Kada nađemo našu “hemiju” na terenu, mislim da ćemo igrati još bolju i lepšu košarku.
Dejvid Blat ima prepoznatljiv trenerski “rukopis”, a poznat je i kao strateg koji umije da stvori odličnu atmosferu u ekipi. Koje novine je unio u rad sa vama?
– On želi da igramo brže ove godine, forsira igru u tranziciji, dinamičnu, brzu košarku, traži od nas da budemo dosta agresivniji. Odličan je trener, ne samo u košarkaškom smislu, zna kako da komunicira s igračima, ume da izgradi dijalog sa svakim od nas, baš imamo dobar odnos. Za ovaj kratak period koliko radimo zajedno stvarno mi se sviđa naša saradnja i imam lepo iskustvo.
Aron Gordon, Markus Smart, Džalil Okafor, Elfrid Pejton, Džastis Vinslou, Montrezl Harel… 2013. bili su u sastavu američke U-19 selekcije koja je savladala Srbiju u finalu Svjetskog prvenstva, a danas igraju zapažene uloge u NBA. Još neki članovi tog tima su se barem epizodno okušali u najjačoj ligi svijeta. Istovremeno, iz srpske selekcije samo je Nikola Jokić (poslije Đoka Šalića najmlađi u tom timu) zaigrao preko okeana. Šta nam to govori – da li naši momci kasnije sazrijevaju ili nam je ipak bliža evropska košarka?
– Teško pitanje. Sad se naježim kad se setim tih utakmica. Imam lepe uspomene na to prvenstvo, igrali smo finale s njima, zaostajali četiri poena nakon tri četvrtine. Oni su sve protivnike pobeđivali s 30-40 poena razlike, jedino smo mi uspeli koliko-toliko da ih namučimo i učinimo da to finale barem donekle bude zanimljivo. Mislim da imaju bolje fizičke predispozicije od nas, u NBA treneri očigledno više cene te kvalitete nego nešto drugo što mi posedujemo. Pored toga, svi ti momci igraju na koledžima, bolje znaju američki stil igre i već kao studenti se pripremaju za NBA.
U Pragu si igrao rame uz rame s Nikolom Jokićem. Da li si tada mogao da pretpostaviš da će za samo nekoliko godina da izraste u centra top kalibra, jednog od vodećih u NBA?
– U pripremnom periodu malo smo igrali zajedno, on dobar deo priprema nije trenirao sa nama. Koliko se sećam, priključio nam se nekih 7-8 dana pre Svetskog prvenstva, tako da nisam imao vremena da treniram puno s njim. Ali kada je krenulo prvenstvo, ta lakoća s kojom on igra, dodaje, šutira – to je bilo nešto neverovatno. Možda nije fizički predisponiran da skače mnogo, ali njegovu igru krase neki drugi atributi – taj pas, recimo, lakoća u igri – koje on fenomenalno koristi, a maltene ih nema niko drugi u NBA.
Kalendari FIBA i Evrolige su u koliziji, ali si se u dva kvalifikaciona mini-ciklusa konačno vratio u reprezentaciju i bio dio ekipe koja se bori za plasman na Svjetski kup u Kini. Koliko ti znači što si opet jedan od „Orlova“?
– Iskreno, baš mi je prijalo što sam igrao u reprezentaciji, lepo sam se osećao i trebalo mi je tako nešto posle toliko godina. Šta će se desiti u periodu koji dolazi ne znam, dosta je teška situacija između FIBA i Evrolige, igrači nisu u mogućnosti da biraju. Nekad se desi da je danas na programu evroligaška utakmica, a već sutra – reprezentativna, što je praktično nemoguće ispratiti. Pored toga, ne bi bilo fer prema nekim momcima koji treniraju u reprezentaciji deset dana da se neko pojavi samo pred utakmicu. Ne znam šta će se desiti u toku klupske sezone, ali kad se završi, daj bože da budem zdrav, biću na raspolaganju selektoru, pa ako poziv dođe, tu sam. Ako selektor odluči da nisam potreban, prihvatiću tu odluku i navijaću za našu reprezentaciju.
Andrea Trinkijeri je na svom Tviter profilu je okačio grb Partizana. Da li pratiš zbivanja u taboru „crno-belih“? Kako mogu da prevaziđu trenutnu krizu?
– Pratim i Zvezdu i Partizan. Mislim da Partizan ima jednu lepu, mladu ekipu, malo im je nedostajao Zagorac u ovim utakmicama koje su gubili. Mislim da je Trinkijeri odličan trener, može dosta da pomogne klubu i da doprinese da Partizan ide samo napred i bude sve bolji i bolji.
(Ovaj razgovor, započet prošle srijede nakon večernjeg treninga Olimpijakosa u Megasport Areni, završili smo dan kasnije, poslije okršaja višestrukih klupskih prvaka Evrope. Srpski centar Pirejaca je imao zapaženu partiju i uknjižio 7 poena, 7 skokova, par asistencija i jednu ukradenu loptu, a gostima je malo nedostajalo da se u Grčku vrate s pobjedom. Bio je to meč na jednu–dvije lopte, a u završnici su odlučivale nijanse. CSKA je na kraju slavio, ali da su trijumfovali gosti, njihova pobjeda ne bi bila ništa manje zaslužena).
U par navrata ste imali i 9 poena prednosti, diktirali igru, ostali u egalu do posljednje minute, s kakvim utiscima napuštate Moskvu?
– Odlazimo s žalom, jer mislim da smo igrali dobro, ali očito ne dovoljno dobro za pobedu. Bili smo u igri, imali šansu, nažalost, nismo pobedili. Imali smo dosta izgubljenih lopti u drugom poluvremenu, a u poslednjoj četvrtini na minut do kraja oni su čak tri puta osvojili skok u napadu što je nedopustivo za ovakav tip utakmice.
Dejvid Blat je na konferenciji za medije izjavio da je čak sedam izgubljenih lopti u trećoj četvrtini preskupo koštalo Olimpijakos. Šta je uzrok takvog pada – nedostatak koncentracije, jak presing rivala ili nešto treće? Sa strane nisam stekao utisak da ste ležerno ušli u tu četvrtinu, angažman je i dalje bio na visini.
– Znali smo da oni treću četvrtinu u pravilu igraju najbolje, s nekom dodatnom energijom. Nismo se opustili, ne znam koji je tačan razlog što smo izgubili sve te lopte. Uprkos svemu tome uspeli smo da se vratimo u utakmicu i opet je bila na jednu loptu. I onda je usledila ta poslednja minuta kad smo im dozvolili da „skinu“ tri ofanzivna skoka nakon tri promašaja, ali dobro, okrećemo se sledećim utakmicama, sezona je duga, nećemo da plačemo zbog jedne izgubljene utakmice.
Photo: Euroleague