Ekskluzivno – Svetislav Pešić: Došao red i na mene
- March 30, 2021
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
U moru loših vesti kojima smo zatrpani svaki dan stigla je i jedna lepa, velika vest, značajna koliko za samog čoveka, toliko i za naciju kojoj pripada. Priznanja nisu sve u životu. Može se živeti i bez njih, može se ostaviti trag iza sebe i bez njih. Ali…. da se ne lažemo. Priznanja su lepa, bitna svakome i ipak su nekakav pokazatelj da je ono što radite ostavilo traga, i da to drugi ljudi cene i vrednuju.
Svaka oblast života ima svoje nagrade i svoja priznanja. Neka su redovna, godišnja, neka su za celokupni životni doprinos. U košarci jedno od najvećih priznanja koje iko ko se njome bavi može dobiti je ulazak u FIBA Kuću slavnih. Naš uvek dragi sagovornik i dugogodišnji prijatelj, a jedan od najvećih trenera koje je svet imao, Svetislav Pešić, prijemom u ovaj počasni hram košarke stao je uz rame sa ostalim velikanima sa ovog prostora – Radivojem Koraćem, Borislavom Stankovićem, Rankom Žeravicom, Draženom Dalipagićem, Zoranom Slavnićem, Vlade Divcom, Dušanom Ivkovićem i Draganom Kićanovićem.
Svetisav Pešić je to zaslužio celokupnim doprinosom jugoslovenskoj, srpskoj, evropskoj i svetskoj košarci. Nećemo se puno baviti biografijom ovog izuzetnog košarkaškog stvaraoca, ona je većini uglavnom poznata. I kao igrač Bosne je počeo sa trofejima, prvak Evrope 1979, kasnije Partizan, a pre svega toga njegov Pirot. Sa reprezentacijom Jugoslavije je bio šampion i dok je vodio kadete, i juniore i seniore. Ko još ne pamti čuveni Bormio 1987. i tutulu prvaka sveta sa igračima i generacijom koja se teško ponavlja. Ili osvojenu titulu prvaka Evrope sa A selekcijom u Turskoj 2001. uz nevidjenu dominaciju na parketu. A o onom spektaklu, godinu dana kasnije u srcu Amerike, pobedi nad Drim timom na njihovom parketu i tutuli prvaka sveta, kada su svi naši građani zamenili noć za dan i ostajali budni da prate te čudesne igre, nećemo ni da pričamo. Ostavljamo to vama, dragi čitaoci, da se svega sami setite, kao što se sećamo i mi koji smo imali tu čast da tamo i budemo.
Pešića se sećaju i u Đironi, Barseloni kojoj je doneo prvu titulu prvaka Evrope, Albi, Crvenoj zvezdi koju je krenuo da uzdiže iz pepela, ali i u reprezentaciji Nemačke, kao u i celoj toj zemlji koju je uzdigao do košarkaške sile i prvaka Evrope 1993. Koliko toga za jednu karijeru.
– Došao sam i ja na red – u svom stilu komentariše Pešić za Koš magazin. – Zahvalan sam na ovom priznanju koje su mi dodelili. Za mene je košarka život, ili bolje reći smisao mog života. Obradovalo me je i sad sam u društvu onih koji su uticali da ova igra bude još popularnija, da se menja na bolje. Trudio sam se, i dalje se trudim da ono što je meni košarka dala, da joj to i vratim sa više ili manje uspeha. Mnogo godina je tu prošlo, 15 kao igrač i evo, sledeće godine će i 40 bavljenja trenerskom poslom.Kad me svi pitaju kako da toliko dugo trajem, ja im kažem da je razlog velika ljubav i posvećenost prema košaraci .Želja da svaki sledeći put budeš bolji, da bi i igrači bili bolji. Kada se toga sećam, ja sam imao sreću da sam imao oko sebe ljude koji su mi ugradili tu ljubav i posvećenost. Moj prvi trener Zvonko Minčić iz Pirota, Brana Rajačić, Ranko Žeravica i Boša Tanjević. Za 15 godina sam ne promenio, nego imao samo četiri trenera, a danas neki toliko promene u samo godinu dana. Oni se uticali na mene kao igrača, ali i kao trenera i čoveka. Uticali su na moju filozofiju trenersku, koja je najpre bila samo ideja, vizija, a kasnije nakon toliko godina zaista i filozofija ove igre.
Kako proceduralno izgleda dodela tog priznanja, ko vas je zvao, obavestio?
– Zovu te iz FIBA, predsednik i generalni sekretar. Ne pitaju te ništa, da li hoćeš ili nećeš da prihvatiš (smeh). Sutradan ti šalju svu papirologiju da bi te obavestili o svemu i prikupli sve neophodne podatke. Oni će praviti neku svečanost povodom dodele ovog priznanja, i traže sve ono što treba da bi što bolje pripremili taj dogadjaj, koji će možda, ovoga puta da se održi i putem linka zbog epidemijskih razloga ali ….tako je kako je.
Članstvo u Kući slavnih je svojevrstan omaž celokupnoj vašoj karijeri, ali šta je to što bi ste izdvojili onako na prvu loptu?
– Verovatno vreme koje sam proveo sa juniorima. koji su ceo taj period boravka zajedno krunisali titulom prvaka sveta u Bormiju. Ne samo zbog rezultata, već i zato što sam tada bio početnik kao trener. Ja sam razvijao te igrače, a oni su razvijali mene. To je bio period kada sam definitivno postajao trener.Onda su došli i svi ti rezultati. Ti igrači su kasnije svi postali vrhunski, mnogi su u Kući slavnih, imali su velike karijere i skoro svi su i dalje u košarci. To je za mene bilo nezaboravno vreme koje me je oblikovalo kao trenera. Uvek sam bio za neki kontunuitet koji te dovodi do savršenstva, a rad u to vreme u Jugoslaviji, sa takvim igračima i takvom organizacijom je to omogućavao. Kad gledam neke sportske rezultate, onda je to preuzimanje reprezentacije Jugoslavije i osvajanje titule prvaka Evrope, pa sveta, a to se ne dešava baš svaki dan. Sad se mnogo više priča o Indijanapolisu i pobedama protiv dve fantastične ekipe, Amerike i to baš tamo gde je košarka rodjena, a kasnije olimpijskog šampiona Argentine. Sećam se, kada smo bili na podijumu i kada nam je Bora Stanković, koji je posle toga otišao u penziju, predavao medalje, da sam pogledao na levo, a tu reprezenatacija Nemačke, koja je osvojila bronzanu medalju, i među njima moj sin Marko. Od tih 12 igrača, deset je prošlo kroz moj rad i treniranje za vreme mog boravka u nemačkom nacionalnom timu i klubovima. Tada sam pomislio – šta više može da se doživi u životu? Ali, uvek ima još, i nastavljamo dalje. Reprezentacija je ono što je zaista vredan uspeh. Jugoslavija, pre svega, a onda i Nemačka. Došao sam u Nemačku u jedno teško vreme i zatekao zemlju u kojoj se igrala košarka ali u kojoj reprezentacija nije bila na prvom mestu. Ja sam tada dolazio iz zemlje, Jugoslavije, gde je reprezentacija na prvom mestu, pa sve ostalo. Kod njih je bilo drugačije i trebalo je vreme i mnogo truda u tom pionirskom poslu koji je mene dalje oblikovao kao trenera. Ljudi koji su tada vodili nemačku košarku su jako verovali u mene, i ja sam im mnogo zahvalan a tome. Posle se to vratilo i rezultatima.
Kako vam se svidja ova vaša klasa 2020 za prijem u Kuću slavnih? Tu je i vaš kolega, trener Manjano, Stiv Neš, Volkov, Zdovc?
– Sve su to velika imena. Većinu poznajem. Vidi, recimo Paulauskasu sam se divio još kada sam ja igrao. To je bio jedan od najboljih igrača, iako svi pominju Belova. Kao i kod trenera, kad pominju Gomeljskog, a neopravdano zaboravljaju na Kondrašina. Tako je Paulauskas veliko ime, sada je i on tu. Neš je bio sjajan igrač, u medjuvremenu je posato i trener. Ostali isto sjajni, Sve to ima svoj neki protokol po kome se ulazi u Kuću, i ja sam počastvovan u kakvom sam društvu.
Kome posebno posvećujete ovo priznanje?
– Kad si u ovim godinama, onda te pitaju šta je cilj i sreća u životu. To je svakako porodica. Porodica je osnov svega, i mi sportisti smo zavisni od podrške porodice, a često nemamo vremena da im to vratimo. Ovi trenuci, ovi momenti kada dobijaš ovakvo priznanje, je nekako i priznanje njima. Nije im lako sa mnom sve ove godine i pokušavam da im to nekako vratim, da budem više s njima i da im se nekako zahvalim za sve – iskren je novi član FIBA Kuće slavnih Svetislav Kari Pešić.
Photo: FIBA