Piše nam na tviteru jedna čitateljka našeg sajta: “Belgija bolja od Srbije. Zamislite ovaj naslov 1997? Ili 1987?” Pokušao sam da zamislim, i nešto mi ne ide. Mada, ruku na srce, tada se reprezentacija još zvala Jugoslavija, iako u ’97 nije predstavljala više od teritorije Srbije i Crne Gore.
Svejedno, da je Belgija bolja od Srbije u košarci, ili pre godinu dana je to bila Švajcarska – nije! I svi znamo da nije, a učinila su je boljom dva čoveka, i odmah ću im navesti imena: Hamange Nijang, bivši ministar sporta Malija, a od 2019. predsednik Svetske košarkaške federacije (FIBA), i Đordi Bertomeu, predsednik (još uvek) Evrolige. Funkcije sam im skinuo sa vikipedije, možda ih imaju još, ali i ovakvi su uspeli da unište sva kvalifikaciona takmičenja za evropska i svetska prvenstva i olimpijske igre, a zajedno sa NBA administracijom dobrim delom i same Olimpijske igre.
Naravno, radi se o FIBA “prozorima” kojima se svetska kuća košarke inati inadžijskoj volji Evrolige da ne prekida takmičenje i da klubovi ne puštaju svoje igrače da igraju za reprezentacije. S druge strane Okeana sve to posmatra NBA i zadovoljno trlja ruke, kao da poručuju – dobro je što nas u toj priči niko ne pominje. A oni su upravo poslužili kao inspiracija Evroligi.
Znam, mnogi će reći da je spor FIBA i Evrolige mnogo stariji, pa zašto pominjem samo ova dva aktuelna čelnika kad je još pre dvadesetak godina navodno FIBA “prodala” Evroligi elitno klupsko takmičenje, i zašto sam čekao da Belgija pobedi Srbiju pa da se ovoga setim. Ja se u ovom tekstu ne bih bavio krivicom “bivših”, jer činjenica je da ovi “sadašnji” mogu lepo da se dogovore već večeras, najkasnije sutra ujutro, i da kvalifikacije budu normalne.
Razumem da je Bertomeu okovao ruke samom sebi kad je Evroliga povećala broj učesnika na 18, i da se igra svako sa svakim dva puta. Tačnije, to je, kao i sve ostalo, bila odluka klubova-osnivača, Bertomeu je samo vršio funkciju predsedavajućeg za stolom na kome su se donosile odluke. Prilika da se to ispravi postojala je prošle godine, u jeku epidemije kovida. Tada su sva takmičenja prekinuta, ali je Evroliga naknadno dovršila svoju sezonu pred praznim gledalištem. Evrokup je zauvek prekinut pred četvrtfinale, a doneta je odluka da istih 18 timova igraju i narednu Evroligu. Tada sam predlagao da se nepravda prema timovima iz Evrokupa ispravi tako što bi se svih osam četvrtfinalista uključili u Evroligu koja bi se podelila u dve grupe. To bi značilo, pored sportske pravde, i mnogo manje utakmica. Umesto sadašnjih 34 kola igralo bi se 22, bilo bi mesta i za utakmice reprezentacija i za odmor igrača.
I ranije sam navodio da bi primer UEFA trebao da posluži i za FIBA i za Evroligu kako treba raditi. To fudbalsko takmičenje je po svojoj formi pojam demokratičnosti i u odnosu na FIBA kupove, a u odnosu na Evroligu pogotovo. Jer, prema pravilima UEFA, u jednoj takmičarskoj sezoni svaki klub koji je u Evropi osvojio titulu prvaka u svojoj zemlji ima bar teoretsku šansu da postane prvak Evrope. Druga je stvar što se to u praksi desilo samo dvaput (Steaua i Crvena zvezda), ali pravila su kudikamo demokratskija u odnosu na specijalne pozivnice koje se dele u Evroligi i FIBA kupovima. Kad sam već pomenuo Steauu, evo i dokaza moje tvrdnje: prvak Rumunije u fudbalu ima svake godine (teoretsku) šansu da postane šampion Evrope. A ima li prvak Rumunije u košarci šansu da trijumfuje u Evroligi? Naravno da nema jer ga propozicije sprečavaju čak i da se takmiči. Uz još jednu sitnu napomenu: slučajno pomenuta Rumunija je slučajno članica Evropske unije i NATO, i “slučajno” je četiri puta veča država od Srbije, a koja je opet najveća država čiji klubovi igraju regionalnu ABA ligu. Pa me ne bi iznenadila “slučajnost” (više puta najavljivana) da klubovima u Evroligi padne na pamet da im ne trebaju u društvu klubovi iz tako male Srbije i još manjih okolnih zemalja.
Nedavno, skoro u dan kad su se igrale košarkaške kvalifikacije za Svetsko prvenstvo 2023, širom sveta igrane su i kvalifikacione fudbalske utakmice za Mundijal u Kataru 2022. I šta su uradili FIFA, UEFA, kao i federacije od KONKAKAF-a do Okeanije? Svi su prekinuli takmičenja, nacionalna prvenstva su stala da bi najbolji fudbaleri mogli da igraju za svoje reprezentacije. Lionel Mesi je putovao preko Okeana da bi igrao za Argentinu, pa se posle tri dana vratio u Pariz, i potom igrao slabo protiv Mančester Sitija u Ligi šampiona. Valjda je bio umoran, ali činjenica je da je Argentina igrala sa svojim najboljim fudbalerima. Kao što je i Dragan Stojković Piksi mogao da računa na sve naše najbolje fudbalere za meč sa Portugalom, pa je čak imao i nekoliko dana za pripreme. O čemu selektor košarkaške reprezentacije Svetislav Pešić može samo da sanja…
Eto, to je ta “fina” razlika između fudbala i košarke na Starom kontinentu. A može se prevazići vrlo lako: da se poveća broj timova u Evroligi tako što bi svi šampioni svojih zemalja dobili bar teoretsku šansu (kroz kvalifikacije), da se ekipe podele u dve grupe što bi značilo neuporedivo manje utakmica i prostor da najbolji igrači nastupaju za svoje reprezentacije. Protivnici će odmah reći: manje utakmica jednako manje para. Ja baš nisam siguran u to. Jer, treba se samo setiti utakmica u martu i aprilu u Evroligi, i to ne prošle nego svake godine. Sedam-osam timova izgubi svaku šansu za plej-of i na njihove mečeve dođe neuporedivo manje gledalaca, “pukne” i marketing, rasprše se sponzorstva, i mnogi će vam potvrditi da su na takvim utakmicama troškovi organizacije veći od ukupne zarade.
Naravno, ne tvrdim da je ovo što predlažem najbolje. Sigurno ima i mnogo boljih rešenja, kao što sam siguran da je najgore već pronađeno, i da se uveliko primenjuje.
“Belgija bolja od Srbije”? Ne treba zaboraviti da ima i slabijih reprezentacija od belgijske, i da i one mogu da pobede Srbiju koja je bez najboljih igrača. U ovom trenutku deluje apsolutno nezamislivo i smešno, ali možda jednog dana osvane naslov “Vatikan bolji od Srbije”…
Photo: Euroleague