Odgledah meč Hrvatska-Grčka iz Milana (85-89).Neću o rezultatu, svako ko je gledao utakmicu ima svoje mišljenje. Hoću o učinku naturalizovanih igrača. Izbrojao sam petoricu, jednog u sastavu Hrvatske i četiri među Grcima. Prvi čovek meča sa 27 poena bio je Tajler Dorsi sa dobrim procentima šuta – 4/8 dvojke, 5/8 trojke, 4/4 penali. Još bolji učinak imao je Janis Adetokumbo, uz 27 poena imao je i 11 skokova. Njegov brat Tanasis doprineo je sa pet poena dok treći iz “dinastije”, Kostas, nije ulazio u igru. Treba reći da su braća Adetokumbo poreklom stranci, roditelji su im iz Nigerije, ali prve košarkaške korake napravili su u Grčkoj. Na hrvatskoj strani Džejlen Smit je sa 23 poena opravdao poziv.
Ako sam dobro brojao bar 11 reprezentacija na ovom EP ima u sastavu naturalizovanog igrača. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim kada je počela “moda” davanja pasoša zarad sportskog uspeha, ali sigurno je jedan od prvih slučajeva bio onaj Pranasa Lubinasa iz 1939. Njegovo litvansko poreklo bilo je iskorišćeno za jačanje reprezentacije koja je 1939. bila domaćin Evropskog prvenstva. Lubinas je, kao Frenk Lubin.1936. igrao za SAD na Olimpijskim igrama u Berlinu.
Praksa je nastavljena u godinama posle Drugog svetskog rata, posebno u drugoj polovini 20. veka. Čak su i košarkaške velesile pribegavale naturalitaciji igrača. Amerikanci su dali pasoš Patriku Juingu koji je rođen na Jamajci, ili Hakimu Olajdžuvonu koji je rođen u Nigeriji. Rusija je 2007. postala prvak Evrope uz pomoć naruralizovanog Amerikanca Džej Ar Holdena, Španci su koristili usluge Kliforda Luika, Vejna Brabendera, Ćića Sibilija, Čaka Kornegaja, Majka Smita, Džonija Rodžersa, Nikole Mirotića, Serža Ibake, a sada u sastavu imaju Lorenca Brauna…
U regionu samo Srbija nikada nije imala naturalizovanog igrača. Slovencima je “Tonček” Rendolf pomogao da 2017. postanu prvaci Evrope, sada imaju Majka Tobija. Makedonce je svojevremeno u Litvaniji do polufinala vodio Bo Mekejleb, Crnogorci su imali Omara Kuka a sad imaju Kendrika Perija, Hrvati su takođe imali nekoliko naturalizovanih, a sada “kockasti” dres nosi pomenuti Džejlen Smit.
Razlikujem dve vrste naturalizacije. Poslednjih godina u modi je “ad hok”, kao posledica obostranog interesa. Klubovi isposluju pasoš da bi oslobodili mesto za strance -ekstrakomunitarce. Igračima je u interesu dobijanje pasoša jer igraju kao “komunitarci”.
Druga vrsta naturalizacije je mnogo regularnija, ali i mnogo ređa. Reč je o igračima koji “puštaju korene” u zemlji u koju su došli. Na primer, Kliford Luik i Vejn Brabender koji su došli u Real Madrid početkom 60-ih godina 20.veka i do danas ostali u Španiji,
Sličan je slučaj sa Džonijem Rodžersom, ali brojniji su slučajevi iz trenutnog interesa, kluba, federacije i igrača. Važnu ulogu imaju i agenti koji savetuju igrače da uzmu neki lokalni pasoš sa kojim će lakše doći do ugovora, posebno u okviru Evropske unije.
Srbija i Litvanija – izuzetak
Među zemljama koje drže do svoje tradicije i košarkaškog ponosa su Srbija i Litvanija. Opiru su naturalizaciji, podižu talente u mlađim kategorijama i stalno izvoze umesto da uvoze.
Lično ne bih imao ništa protiv da dres Srbije obuče neki stranac, ali uz uslov da je “pustio korene” u našoj zemlji. To znači da duže igra za neki naš klub, da se eventualno oženio, naučio jezik, adaptirao na sredinu. Imamo pozitivan primer iz ženske košarke gde su Danijel Pejdž i Ivon Anderson pomogle da Srbija da dva puta bude prvak Evrope. Pejdž je čak pevala i našu himnu.
Ne kažem da nam u muškoj selekciji treba stranac, o tome brigu treba da vode KSS i Stručni savet (ako postoji). Nekad smo bili dovoljno jaki da budemo prvaci sveta i Evrope sa isključivo domaćim snagama. Sada smo manji, brojčano i teritorijalno, baza je sužena. To još uvek ne znači da nam je neophodan stranac…I postojeći sistem u stanju je da izbaci jednog Jokića, Micića, Teodosića, Bogdanovića, Bjelicu, Milutinova… Rekao bih da nam više od igrača-stranca nedostaju treneri koji u centrima u unutrašnjosti Srbije treba da “iskopaju” neki košarkaški dijamant i od njega naprave veoma vredan dragi kamen. Nekadašnja srpska košarka “hranila” se tako što su treneri-entuzijasti našli u Kraljevu Ducija Simonovića, Dragan Todorića i Vladu Divca, u Železničaru iz Čačka Dragana Kićanovića i Radoslava Ćurčića, ili u Borcu Željka Obradovića, u Kruševcu Gorana Grbovića i Bobana Petrovića, u Užicu Miška Marića, u Kragujevcu Nikolu Lončara i Zorana Stevanovića…
Nema mašine koja vraća vreme, ali ima recepata koji su, uz adaptaciju na uslove, primenljivi u svakom vremenu.
Da skratim – umesto stranih igrača verujem da nam više trebaju treneri-stvaraoci.
Trebaju nam neki novi Luka Stančić u Valjevu, Preda Vučićević i Ratko Joksić u Čačku, Miki Vuković u Kraljevu… “Šerpa” (izvinjavam se, ne sećam se prezimena) u Pirotu, Miki Pavićević u Užicu… Trebaju nam seminari, studijska putovanja (nekadašnji KSJ je Acu Nikolića poslao u SAD na šest meseci!), školske turneje…
Čini mi se da je Srbija u odnosu na bivše jugoslovenske republike imala veliku prednost u stručnom kadru. Aca Nikolić, Ranko Žeravica, Slobodan i Dušan Ivković, Boža Maljković, Branislav Rajačić, Željko Obradović, Dragan Šakota, Duško Vujošević, Reba Ćorković, Svetislav Pešić, Igor Kokoškov i mnogi drugi doprineli su da srpska trenerska škola stekne status najbolje u Evropi.
Ali, za svaku školu – osim profesora – neophodni su i đaci.
Nevolja je što je sve manje i profesora i đaka, a posledica je – sve je manje velikih igrača.
Naturalizovani na EP
Bosna: Džon Robertson
Bugarska: Di Bost
Slovenija: Majk Tobi
Španija: Lorenco Braun
Gruzija:Tadeus Mekfejden
Grčka:Tajler Dorsi
Italija: Džon Petručeli
Crna Gora: Kendrik Peri
Holandija: Mohamed Kerazi
Poljska: AJ Sloter
Turska: Šejn Larkin
Photo: FIBA
3 komentari
Nije problem u trenerima,problem je što u malim sredinama ne postoje jaki i stabilni klubovi. Ne može se stvaranje igrača zasnivati na entuzijazmu trenera koji radi za platu manju od minimalca bez uplaćenog staža,bez zdravstvenog osiguranja,bez mogućnosti da ima dozvoljeni minus ili kredit u banci. U takvim uslovima radi 99% trenera u mlađim kategorijama u Srbiji,računajući i najveće klubove. Problem je u nemanju sistema.
Tacno je sto kaze coach. Na zalisg nasi treneri idu u inostranstvo kad god im se ukaze prilika, i to za sitne pare.
U Srbiji se ne placa trenetsku posao.
Ko to moze da radi posveceno trenersku posao za 300 evra, a da nema posao sa strane????
Na zalost u poslefnjih 10 godina, otislo nam je preko 100 trenera u inostranstvo, a zamenili su ih nabedjeni klinci koji su do juce bili juniori.
Kad bude drzava i klubovi stali iza trenera, pa na jednu prosecnu platu trener ima i staz, muslim da ce poceti da se vracaju u klubove.
Ako se pojavi neki stranac u našoj reprezentaciji (naravno Srbe (i Srpkinje) iz bivše Jugoslavije ne smatram strancima) neću da navijam za reprezentaciju. Ja angažovanje stranaca za reprezentaciju smatram sramotom.