![]({"full":{"0":"2016\/10\/feljtom-radmilo-1.jpg","1":672,"2":372,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2016\/10\/feljtom-radmilo-1.jpg"}})
Feljton Radmilo Mišović (6): Legenda!
- October 15, 2016
- 0 comments
- Svetislav Marković
- Posted in ISTORIJA
Posle godinu dana pauze, Radmilo se vratio košarci! Ovoga puta promenio je klupske boje i obukao u dres lokalnog rivala Železničara.
U sezoni 1979/80 „Žele“ se takmičio u Drugoj saveznoj ligi, u istočnoj grupi (postojala je i zapadna). Železničar je u 22 kola ostvario 14 pobeda i zauzeo drugo mesto. Plasirao se u Prvu B saveznu ligu. Prvak je bila Budućnost, koja je ušla u Prvu saveznu ligu. Mišović je odigrao 15 utakmica i postigao 259 koševa (prosečno 17,3 po utakmici). Posebno je zanimljivo da je Radmilo tu sezonu odigrao u „Želovom“ dresu sa brojem 8!
Sigurno najbolju igru u novom dresu Mišović je prikazao protiv Budućnosti. Podgoričani su te godine bili prvaci lige, a predvodili su ih Duško i Dragan Ivanović, Antić… Za sve njih Radmilo je bio nerešiva enigma. Sutradan su osvanuli naslovi u novinama poput „Mišović preslišao „Đetiće“ usred Čačka kraj Morave“. U novinama je ostalo zabeleženo: „Veteran čačanske košarke Radmilo Mišović ovacijama je ispraćen sa terena. Gotovo svi igrači Budućnosti su mu prišli i čestitali na izvanrednoj igri i efikasnosti. I zaista, on je bio centralna ličnost ovog meča. Postigao je 35 pogodaka. Ali, njegov doprinos uspehu Železničara utoliko je veći što je Mišović postizao pogotke u odlučujućim trenucima kada se njegovi drugovi nisu usuđivali da šutiraju prema košu, plašeći se odgovornosti.“ Drugi novinar je u izveštaju sa iste utakmice zapisao: „Legenda čačanske košarke Radmilo Mišović oduševio je gledaoce kao u danima kada je igrao u dresu Borca, pa se mnogi pitaju da li ovaj uzorni sportista nije suviše rano okačio patike o klin, jer bi i danas još mnogo koristio Borcu.“
Radmilo Mišović na proslavi svog 70. rođendana zajedno sa autorom ovog feljtona i knjige “Radmilo”, prof dr Svetislavom Markovićem
Trener
Mišović se okušao i kao trener. Tim poslom se, nakratko, bavio još kao igrač. Još 1967. trenirao je Borčeve juniore koji su na Državnom juniorskom prvenstvu održanom u Beogradu, na Malom Kalemegdanu, od 21. do 24. septembra postali juniorski vicešampioni Jugoslavije. Dve godine kasnije (1969) Radmilo Mišović je bio trener košarkašica Borca. Ovaj tim je tada igrao u Srpskoj ligi (južna grupa), što je bio drugi stepen takmičenja (najviši je, naravno, bila Prva savezna liga). Osvojeno je drugo mesto, a prvak je bilo užičko Sevojno sa jednom pobedom više. Sevojno se plasiralo u Prvu saveznu ligu. Iako njegovi učenici i učenice smatraju da je imao dara za ovaj posao, Mišović više nije radio kao trener.
Sportski radnik
Radmilo je radni odnos u KK Borac prvi put zasnovao 1. februara 1969. Tada je postavljen na mesto trenera košarke u KK Borac. Na ovom radnom mestu ostao je do 31. jula 1972. U periodu od 1. avgusta 1972. do 31. oktobra iste godine vodio se kao referent za sportsku dvoranu KK Borac i kao referent za reklamu firme „Moravaturs“. Od 1. novembra 1972. obavljao je funkciju direktora KK Borac. Ta funkcija je menjala naziv, pa u rešenju od 17. januara 1973. stoji da je on upravnik sportske dvorane. Bio je i šef stručnog štaba (1981). Bile su to naporne godine, pune izazova. Radmilo je uspevao, zajedno sa članovima Uprave kluba, da vodi Borac kroz različita iskušenja, kako igračka i takmičarska, tako i organizaciona, finansijska i kadrovska. Uspevali su da Borac uglavnom zadrži prvoligaški status, osim nekoliko „sušnih“ godina. Velikim naporima popravljen je krov hale, izvršen su njena dogradnja i izgradnja kancelarijskih prostorija i obezbeđeni solidni uslovi za treniranje i igranje utakmica. Radmilo uspeva da neposredno pored hale izgradi objekat u kome je planirano 10 lokala. Ali, lokalna vlast ga ruši, jer nije imao građevinsku dozvolu.
Kao član Stranke srpskog jedinstva bio je i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije od 2000. do 2003. Kaže da je i u politiku ušao da bi spasao Borac od propadanja. Posle izbora 2003. povukao se iz političkog života.
U najtežim trenucima za Borac izvršena je integracija sa beogradskim FMP, koja je trajala šest godina. U to vreme, od 16. februara 2003, bio je predsednik kluba. To je ostao i posle dezintegracije, sve do penzije.
U penziju je otišao 31. avgusta 2010. Lako je izračunati da je, pored toga što je košarku trenirao i igrao 27 godina, u Borcu bio i zaposlen 41 godinu. Čitav jedan život! Eto zašto su Radmilo i Borac sinonimi Čačka.
Od 2007. do 2009. Radmilo Mišović je bio član Upravnog odbora Košarkaškog saveza Srbije. Nezadovoljan radom Saveza i odnosom prema klubovima kao što je Borac, podneo je ostavku i napustio rad u najvišem košarkaškom organu u Srbiji.
Brojke
10.000 koševa postigao u prvenstvenim i kup utakmicama (približno).
6.669 koševa postigao u Prvoj saveznoj ligi.
556 koševa prosečno davao po prvenstvu u Prvoj saveznoj ligi.
400 seniorskih prvenstvenih utakmica odigrao (približno).
249 utakmica odigrao u Prvoj saveznoj ligi.
183 cm visok.
178 utakmica odigrao je u Prvoj saveznoj ligi na kojima je bio najbolji strelac u Borcu (71,5% od svih odigranih utakmica).
124 utakmice odigrao je u Prvoj saveznoj ligi na kojima je bio najefikasniji igrač (50%).
- mesto po broju odigranih utakmica u Prvoj ligi Jugoslavije.
- mesto po broju odigranih sezona u Prvoj ligi.
54 koša postigao je na jednoj utakmici (protiv Partizana, 1968).
26,8 koševa prosečno po utakmici davao je u Prvoj saveznoj ligi
- mesto po broju koševa postignutih na jednoj utakmici Prve lige (54).
23 igrača je postiglo više od 50 koševa na utakmici Prve lige. Mišović je to uradio tri puta.
22 seniorska prvenstva odigrao je u karijeri.
21 seniorsku ligu odigrao je u Borcu.
- mesto po prosečnom broju koševa u jednoj sezoni Prve lige (1973/74).
15 puta je u Prvoj saveznoj ligi dao više koševa nego svi njegovi saigrači.
12 prvih saveznih liga Jugoslavije odigrao je Radmilo Mišović.
12 godina bio je kapiten Borca.
11 je broj koji je nosio na dresu.
8 igrača Prve lige imalo je više od jedan put prosek veći od 30 koševa po utakmici u sezoni, a među njima je i Radmilo Mišović.
5 puta bio je najbolji strelac Prve savezne lige Jugoslavije (više od njega Radivoje Korać – 7 puta, a iza njega su Dražen Petrović – 4, Dragan Kićanović i Branko Skroče – 3 puta).
5 utakmica odigrao je u reprezentaciji Jugoslavije (1966).
- mesto je zauzeo po proseku koševa u Prvoj ligi u karijeri.
3 puta je postigao više od 50 koševa u Prvoj saveznoj ligi.
3 puta je bio najbolji izvođač slobodnih bacanja u Prvoj ligi.
- mesto na večnoj listi strelaca Prve lige (prvi je Vinko Jelovac).
1 prvenstvenu sezonu odigrao u čačanskom Železničaru (1978/80).
0 „trojki“ postigao je Radmilo. U vreme kada je igrao nisu postojale „trojke“.
Inače, Radmilo Mišović je igrao na spoljnim pozicijama, bio je klasičan bek šuter, što bi se danas reklo igrao je na poziciji „dvojke“ (mada su ondašnji mediji pisali da igra krilo). Iako je poznat (i priznat!) kao šuter imao je izvanredan pregled igre, pa je često, nesebično i na volšeban način asistirao saigračima. Njegovi šutevi su najčešće bili sa rastojanja odakle se od 1984. računaju tri poena. Koliko bi koševa postizao Radmilo da su tada postojale „trojke“?
I posle završetka igračke karijere ostao je uz košarku
Obično se kaže da jednom strelcu „ne leži“ neki tim ili određeni čuvar. Radmilu su svi „ležali“! Manje od 20 koševa po utakmici davao je samo Dalvinu i Ivangradu. Najbolje učinke imao je protiv kasnijih evropskih šampiona Partizana (kome je ubacivao 31,3 poena u proseku) i Bosne (kojoj je davao 31,1 koš po utakmici). Najviše koševa ubacio je Partizanu (688). Najviše utakmica odigrao je protiv Lokomotive, kasnije Cibone (23).
Priznanja
Brojna su sportska i društvena priznanja koja je Radmilo Mišović dobio. Mnoga nije sačuvao, a najznačajnija su:
– Orden rada sa srebrnim vencem dodeljen mu je ukazom predsednika Republike.
– Oktobarska nagrada opštine Čačak pripala mu je 1973. On je prvi sportista koji je dobio najveću nagradu SO Čačak.
– Trofej „Zlatna levica“ dodelilo mu je 10. jula 1977. Udruženje klubova Prve savezne košarkaške lige za izuzetne realizatorske sposobnosti ispoljene u nekoliko košarkaških sezona.
– Od sportskih novinara Čačka dobio je priznanje Najuspešniji sportista Čačka u 20. veku.
– Povodom 50 godina organizovanog igranja košarke u Čačku, Radmilu Mišoviću je 24. decembra 1995. dodeljeno najveće priznanje – Povelja KK „Borac“.
– Grad u kome je rođen i proveo ceo život dodelio mu je 2008. godine Decembarsku nagrada grada Čačka.
– Udruženje sportskih novinara Čačka dodelilo mu je 2009. Povelju za životno delo u oblasti sporta.
Srce šampiona
Godinama smo Radmila gledali kako bez odmora igra celu utakmicu. Podrazumevali smo da on to sve može da izdrži. Kakvo je Radmilovo srce koje je sve izdržavalo? Specijalistički pregledi funkcionalne sposobnosti njegovog srca dali su fantastičnu sliku. U miru je njegovo srce imalo 44 otkucaja u minutu. Posle opterećenja puls se penje na 80, da bi se posle tri minuta ponovo vratio na 44 otkucaja u minutu. I Radmilovo srce je fenomenalno!
Ljubodrag Duci Simonović: Moj drug Radmilo
„U današnjem svetu sve nestaje. Sve što je vredelo i što vredi. Nestaje život, nestaje istorija, nestaje sećanje… Radmilo Mišović deo je mog sećanja, moje mladosti, mog života… On nije bio moj idol, moj uzor. Stariji drug iz Čačka od koga sam učio da igram košarku i budem čovek. Radmilo je plenio svojom plemenitošću. Imao je očinski odnos prema mladima. Imao sam tu sreću da sa Radmilom igram u istoj ekipi. Ti trenuci ostali su mi u najlepšem sećanju.
Kako to sve izgleda nestvarno danas, u svetu koji je lišen ljudske topline… Da li su ljudi nekada imali srce? Da li su postojali ljudi kao što je to bio Radmilo, ili je to samo plod moje mašte? Da li su nekada postojali Borac i Sloga? Da li je nekada Morava tekla tiho, dostojanstveno? Da li je nekada Ibar prkosno hučao noseći životvornu snagu naše otadžbine? Ko je Radmilo za nesrećnike koji leže, drogirani, na blatnjavim pločnicima? Ko je Radmilo za jadnike čiji je um zatvoren u staklenim kulama kockarnica?
Veliki prijatelji Mišović i Simonović
Zašto se sve češće sećam Radmila? Čega se plašim? Da ću zaboraviti da sam postojao? Ili se plašim budućnosti u kojoj će nestati sve ono što me čini čovekom?
Moja majka je volela ruže. Kada sam se, sa zlatnom medaljom, vratio iz Ljubljane roditelji su me dočekali sa buketom ruža. Bili su to, zapravo, likovi mojih drugova koji su mi pomogli da postanem čovek. U buketu je bio i nasmejani lik mog druga Radmila.“
Svetislav Kari Pešić: Neukrotivi virtuoz
„Dok sam bio igrač sportski cilj svakoga ko je počinjao da se bavi košarkom bio je da jednog dana zaigra za Crvenu zvezdu ili Partizan, i da postane reprezentativac Jugoslavije. Iako su Crvena zvezda i Partizan u to vreme imali asove evropskog formata, nama mladima uzor je bio Radmilo Mišović. I zbog igre i zbog ponašanja. Normalno, više se pričalo i pisalo o Radivoju Koraću, ali Mišović je bio rođeni košarkaš, neukrotivi virtuoz koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Imitirali smo ga na svakom treningu, treneri su nas vodili u Čačak da ga vidimo na delu, a i Borac je dolazio kod nas u Pirot kad smo bili u istom rangu takmičenja.
I kad sam postao priznati trener, nisam mogao da „pobegnem od Mišovića“. Bio je nezaobilazno štivo na trenerskim klinikama koje sam držao u više od sto zemalja širom sveta. Na svim meridijanima ljude je uglavnom zanimalo u čemu je tajna uspeha jugoslovenske košarke, zašto smo tako dobri u igri „jedan na jedan“ i otkud nam toliko dobrih šutera. Moj odgovor je uvek počinjao sa Mišovićem, pet puta prvim strelcem Prvenstva Jugoslavije, u ono vreme najboljeg nacionalnog šampionata Evrope. I uvek bih podsetio na jedan intervju koji je na svom vrhuncu dao televiziji, kad su ga pitali kako mu polazi za rukom da s lakoćom redovno postiže 30, 40 pa i više poena.
U njegovom odgovoru se vidi sva jednostavnost i suština košarke: „Teško mi je da objasnim, ali znam samo da ako je igrač koji me čuva korak od mene – ja šutiram, a ako mi priđe – ja ga obiđem i onda opet postignem koš!“
I to je, zapravo, poenta igre „jedan na jedan“. Ko to ne savlada ne može da postane as. Zato što je to doveo do savršenstva, Radmilo Mišović je bio jedan od najvećih igrača Jugoslavije.
Iako je Čačak dao mnogo dobrih igrača i trenera, neka niko od njih ne zameri, ali kad se pomene taj grad, prva asocijacija je neponovljivi Radmilo Mišović.“
Željko Obradović: Najpopularniji Čačanin svih vremena
“Pri pomenu Borca, prvo pomislim na Radmila Mišovića. Nije to slučaj samo sa mnom, takva asocijacija se javlja kod svih poznavalaca košarke. Čačak – Borac – Radmilo predstavljaju neraskidivu vezu. Čačak se ne može zamisliti bez Borca i Radmila. On je sigurno najpopularniji Čačanin svih vremena. Da nije bilo Radmila, čačanska košarka nikada ne bi bila na nivou na kome se nalazi. On nam je bio idol. Da nismo imali privilegiju da kao dečaci gledamo Radmilove majstorije, mnogi od nas se ne bi bavili košarkom. Prvi naš idol bio je Radmilo, pa tek kasnije Kićan.
Imao sam sreću da igračku karijeru započnem pored Radmila Mišovića. Bila je to velika privilegija i ogromna čast. Iako je u to vreme Radmilo bio na zalasku karijere, za sve je predstavljao neverovatan autoritet. Posebno sam bio impresioniran njegovim šuterskim treninzima. Sada, posle više od dve decenije bavljenja trenerskim poslom, tvrdim da nema igrača koji trenira šut kao Radmilo. Ne znam nikoga ko bi izdržao takav tempo šutiranja na koš, pogotovu ne sa takvom uspešnošću. Prava je šteta što kamerom nije zabeležen bar jedan njegov šuterski trening. Mislim da bi to bilo dragoceno nastavno sredstvo za sve koji imaju ambicija da se bave košarkom.
Dok sam živeo u Čačku, pri pomenu njegovog imena sva vrata u gradu su mi bila otvorena. Radeći nekoliko decenija u Borcu pokušavao je da afirmiše nove igrače. Koliko je uspevao može se proceniti na osnovu broja reprezentativaca, internacionalaca i prvoligaških igrača koje je Borac iznedrio.
Žao mi je što mu se naš Čačak nije odužio na adekvatan način za sva zadovoljstva i radosti koje mu je priuštio. Nadam se i žarko želim da će se grad Čačak odužiti svom najpoznatijem i najpopularnijem stanovniku za sve što je učinio za ovaj grad i sport.
Rade Petrović: Srpska košarkaška ikona
„Imam izuzetnu sreću i zadovoljstvo da budem savremenik po meni najveće srpske košarkaške legende – Radmila Mišovića – i to kao igrač, sudija i funkcioner. Mogao bih napisati knjigu, ali ovde ću dati samo tri osvrta na njegov lik i delo.
– Najrazvijeniji i najkvalitetniji republički savez u eks-Jugoslaviji bio je Košarkaški savez Srbije. Bio sam generalni sekretar predsedništva i stručnog saveta KSS. Dinamika, entuzijazam i rezultati su uzrokovali da je Savez uvek bio pun ljudi. U takvom savezu, organizaciji svetski priznatih trenera i igrača, zidove je krasila samo jedna slika. Ponavljam samo jedna slika. Bila je to slika Radmila Mišovića, po mišljenju članova KSS najveće srpske košarkaške ikone.
– Sudim utakmicu Rabotnički – Borac na vrućem terenu u Skoplju. Publika frenetično bodri svoje ljubimce. Polovinom drugog poluvremena primećujem da kao sudija gubim koncentraciju i da postajem običan ushićeni gledalac koji se divi šutevima i pogocima dva „vanzemaljca“ – Mišovića i Kićanovića. Da je tada postojao šut za tri poena davali bi sa lakoćom po pedeset poena na svakoj utakmici. Borac je pobedio, a nekoliko minuta pre kraja domaća publika je počela da aplaudira na svaki potez ovih asova.
– Kao Šapčanin znam da je u Srbiji uobičajeno davanje i dobijanje nadimaka. To je skraćivanje imena i prezimena ili odraz neke osobenosti. U takvoj Srbiji biti oslovljavan punim imenom je retkost, a još ako to oslovljavanje sadrži ime i prezime (Radmilo Mišović), onda je to po meni najveći znak poštovanja i priznanje autoriteta. U odnosu na veličinu i moć, za mene je Čačak najkošarkaškiji grad na svetu. I u takvoj sredini biti najbolji može samo RADMILO MIŠOVIĆ.“
Bora Đorđević: Prvi čačanski narodni heroj
“Radmilo Mišović je svakako jedna od najvećih i najaktuelnijih čačanskih legendi. Pre svega moram da objasnim šta za moje zemljake Čačak znači. To je mnogo više od grada, imam običaj da kažem da Čačak nije grad, nego stanje duha, pre svega zbog neizmerne ljubavi i vezanosti koju gajimo prema rodnom mestu.
Dešava se da talentovani ljudi napuste Čačak i steknu slavu i popularnost u drugim sredinama. Mnogo je takvih, počevši od Disa, Nadežde Petrović, pa preko Radmile Bakočević, Brane Petrovića (iz Bjeluše, ali završio čačansku gimnaziju) pa sve do Miroslava Ilića (Mrčajevci), Dobrivoja Topalovića (Preljina), Vere Matović, Radomira Mihajlovića-Točka i moje malenkosti… I ko god da je uspeo sa strane nikada se nije odrekao Čačka. Oni retki koji bi zaboravili svoje poreklo u samom gradu bi bili blago rečeno neomiljeni, tretirani kao pokondirene tikve.
Najlepše godine svoga života proveo sam u rodnom Čačku. Tada je Čačak sa 30-40.000 stanovnika bio relativno mali grad i košarkaško čudo u evropskim razmerama. Imali smo dva jaka košarkaška kluba, standardnog prvoligaša Borca i jakog drugoligaša Železničara, i prosto neshvatljivo veliki broj talentovanih košarkaša u odnosu na broj stanovnika. Nekako, po tradiciji, veliki broj izuzetnih košarkaša otišao je u Partizan. Stariji ljubitelji košarke se sigurno sećaju Farčića, pokojnog Đukića, Željka Obradovića, Ivanovića, Androića i naravno legendarnog Kićanovića (uzdanice Železničara).
Tačno je da je Kićanović bio svetska klasa i da se Čačak ponosi njime, ali pravi čačanski narodni heroj je Radmilo Mišović.
U vreme mog detinjstva hala kraj Morave je uvek bila puna. Borac je bio skoro nepobediv na svom terenu. Igrali su sjajni košarkaši: Conja, Katanić, Drobnjak, Zejnilović, Farčić, Đukić, a pre svih, čovek koji je rešavao utakmice koševima sa centra terena, Radmilo Mišović. Ne znam tačno koliko puta je bio najbolji strelac Prve lige, i to u vreme velikih košarkaških imena, ali sam siguran, da su u njegovo vreme postojale trojke, Radmilo bi bio najbolji košgeter svih vremena. Pored tih neverovatnih projektila iz daljine svestrani bek Borca iz Čačka, bez obzira na visinu, znao je itekako dobro da napravi solo prodor, da istraumira protivničku odbranu i nepogrešivo položi loptu u koš.
Začudo takav talenat, koji se više ne rađa, u vreme svoje najbolje forme nije pozivan u reprezentaciju. Ne smem da se zakunem, ali mislim da je selektor tada bio Ranko Žeravica i da sam, zajedno sa punom halom, skandirao: Žeravice, neznalice!
Možda on, možda neki drugi selektor, konačno je odlučio da pozove Radmila na pripreme reprezentacije. Majstor je tada imao 30 godina, možda 31. Ceo grad je likovao, znajući da je Mišović mnogo ranije zaslužio taj poziv.
I onda je Radmilo Mišović postao najveća legenda Čačka. Posle dan-dva obreo se iznenada u rodnom gradu. Jednostavno, pobegao je sa priprema. Nije mogao duže da izdrži bez svojih golubova i pecanja na Zapadnoj Moravi. Čačak je takav gest znao da ceni i poštuje.
Pre desetak godina TV Beograd je pravila nekakvu emisiju o meni, pa sam ih vodao kroz rodni Čačak i pokušavao da ga približim ostatku sveta. Ali, emisija ne bi bila kompletna da ekipu nisam upoznao sa svojim prijateljem Radmilom Mišovićem.
I šta mislite gde sam ga našao?
Kampovao je u Ovčar Banji pecajući ribu u Moravi.
Jedan je Radmilo Mišović!“
(Kraj)
Photo: Privatna arhiva