Postoje ljudi koje nikada ne upoznaš, a koji ipak postanu sastavni deo tvog života. Prisutniji od mnogih koji su nam i fizički i formalno, na papiru, bliži. Toliko prisutni da ih vremenom prestanemo doživljavati kao strance sa ekrana i počnemo da ih podrazumevamo. Kao nekoga svog. Nekoga ko će, jednostavno, uvek biti tu.
Edin je bio jedan od tih ljudi…
Njegov put bio je i naš put. Prošao je sve mlađe kategorije Bosne iz Sarajeva, kluba koji je godine njegovog rođenja postao prvak Evrope. Kao školovani novinar, loptu je zamenio mikrofonom, i to je, bez preterivanja, bio jedan od najboljih transfera koje je regionalna košarka ikada doživela.
U prvoj fazi karijere, kroz kultne prenose na OBN-u, otkrivao nam je magiju NBA lige. Potom smo kroz njegove fenomenalne kolumne učili da čitamo igru, da bi nas preko Arene vratio korenima, regionalnoj i evropskoj košarci ali protkanoj onim prepoznatljivim ex Yu šarmom. Konačno, pojavom podkast formata, Edin je postao gotovo sveprisutan na našem košarkaškom nebu.
Ušao je u našu svakodnevicu potpuno prirodno, a da nam ga nijedan algoritam nije nametnuo. Kod Edina je sve bilo iz duše, čisto, organski, pa je takva i njegova ogromna publika. Svojim glasom, bio je sa nama doslovno svuda. U šetnjama, u saobraćaju, na treningu, na putovanjima. Slušali smo ga u kuhinji, u prodavnici, na poslu, u kupatilu. Bio je to glas koji se naprosto podrazumevao nekoliko puta nedeljno.
Rastao je Edin, rasle su generacije uz njega, a rasla je i sama košarka. Teško je danas osvestiti i kvantifikovati koliki je uticaj ovaj čovek imao na ljubitelje sporta širom regiona. Razbio je stare kalupe sportskog novinarstva i formu prenosa učinio živom i dinamičnom, nalik gledanju utakmica u dnevnoj sobi u najboljem društvu. Ipak, uvek sa savršenom merom i dubokim poštovanjem prema igri i njenim akterima.
U tom svom profesionalnom i ljudskom hodu bio je jedan od retkih novinara cenjenih i među kolegama, igračima i trenerima, što je apsolutni raritet u današnjim vremenima. Plejada onih koji retko kome otvaraju vrata sedeli su naspram njega rado i opušteno. Bio je izuzetno lagan sagovornik ali i gospodin koji je uživao ogromno poštovanje. Nije varao ni igru ni ljude, nije igrao na kvarno.
Zato smo mu svi verovali.
Zato danas ne osećamo samo tugu zbog preranog i iznenadnog odlaska. Osećamo prazninu. Onu posebnu vrstu duboke mračne praznine koja nastane kada ode neko za koga si, negde duboko u sebi, verovao da će zauvek biti tu.
Takvi ljudi ne odlaze onog trenutka kada im srce stane. Oni odlaze svaki naredni put kada instinktivno očekujemo da čujemo glas koji nas je pratio kroz sve ove godine. Tada se podsetimo da nije otišao samo čovek.
Otišao je jedan od stubova regionalne košarkaške kulture, jednak među velikima. Otišao je deo košarke.
Počivaj u miru, Edine.
Hvala ti za sve uspomene koje si obojio svojim osmehom i glasom. Hvala ti što si edukovao generacije ljubitelja košarke i pokazao kako se i dalje voli ova igra, onom čistom dečačkom ljubavlju.