Prošlo je tridesetak sati od odluke Evrolige da prekine takmičenje, i da sledeću sezonu igra istih 18 timova kao ove. Ovakav stav odmah je razbuktao strasti, podelio košarkašku Evropu, a pre svega košarkaški region kome pripada Srbija, i preti da stvori pravi rat koji će se tek razbuktati, i koji se neće smirivati nego će vremenom postajati sve žešći. A FIBA čeka u “niskom startu” i mami pod svoje okrilje nezadovoljnike.
Pre svega, Evroliga je u ovoj situaciji donela jedinu moguću odluku. Ovo smelo tvrdim, mada znam da će me mnogi kritikovati, ali baš njima preporučujem da ovaj tekst čitaju do kraja.
Evroliga se rukovodila stavom da je zdravlje najvažnije, i to je apsolutno u redu. Niko tu ne može da prigovori nijednu jedinu reč. Logično, takmičenje se prekida, nema nastavka, a sledeće će početi isti timovi koji su igrali ove sezone. Čak i to odobravam, mada imam rezervu prema nastupu Valensije, koja je evroligaški jednogodišnji status stekla pobedom u Evrokupu u proleće 2019. Ali dobro, neka i nje tu, bolje da ima što manje nezadovoljnih.
Medjutim Evroliga, ne predstavnici klubova koji su na kraju glasali nego rukovodstvo Evrolige, napravilo je grešku što je od trenutka prekida takmičenja osluškivalo jedino izveštaje i prognoze lekara. A trebalo je razmišljati mnogo šire.
Pre svega, sistem Evrolige čini i Evrokup, kao legitimno takmičenje u okviru iste “firme”, i zato je trebalo razmišljati i o ovom takmičenju, a ne samo o Evroligi. Toga nije bilo, pa se došlo u situaciju da o sudbini Evrokupa ne odlučuju ni kapiteni klubova, niti njihovi predsednici (kao u slučaju Evrolige), nego – niko! Celo ovo takmičenje, mada drugorazredno u odnosu na Evroligu, nijednom nije ni pomenuto, u pola rečenice je saopšteno da se i ono prekida. A pobednik Evrokupa, najverovatnije i finalista, trebalo je naredne sezone da imaju zagarantovana mesta u Evroligi. Tako piše u svim njenim dokumentima i na sajtu, ne radi se o nekakvom usmenom obećanju.
Ovakvim stavom Evroliga je automatski stvorila front nezadovoljnika koji se proteže od Kazanja do Burse. Nezadovoljnih, ogorčenih, ljutih i šokiranih je najmanje osam. To su klubovi koji su kao najbolji završili dva kruga takmičenja po grupama, i čekali su da počne plej-of u Evrokupu. Radi se o Partizanu, Virtusu, Monaku, Promiteasu, Veneciji, Tofašu, Uniksu i Unikahi. Svaki od ovih timova s pravom je gajio ambiciju da igra Evroligu sledeće sezone, u skladu sa tim su sastavljali rostere, pravili budžete, potpisivali ugovore sa sponzorima… A sada razmišljaju da li da odu u FIBA ligu šampiona, okrenu ledja i Evroligi i njenom sistemu koji nije brinuo o njima.
Rešenje je bilo prosto da prostije ne može biti, samo što nije vikalo “uradite ovo!”, ali šta vredi…
Kad se već pravi presedan pa se prekida takmičenje, i novo počinju iste ekipe, trebalo je jednostavno svih osam timova iz plej-ofa Evrokupa priključiti Evroligi! Nemoguće? Ma kakvi, upravo je sasvim moguće, a evo i kako:
Evroliga sada broji 18 klubova. Sa ovih osam bilo bi ih 26. Jednostavno, podele se u dve grupe, u svakom kolu neko bi bio slobodan jer je neparan broj ekipa. Ne bi to bilo ništa novo u Evroligi, koja je od 2009. do 2015. najnormalnije funkcionisala sa 24 kluba. Čak bi se na ovaj način rešio problem prenatrpanog kalendara, pre svega onih “duplih” nedelja, a samim tim i povreda igrača koji su pod ogromnim opterećenjima. Umesto sadašnja 34 kola regularnog dela, igralo bi se 24 kola. Plus plej-of, kao i do sada. Ovakvim kalendarom čak bi se dobili termini i za famozne FIBA prozore u kojima reprezentacije igraju kvalifikacije.
Na ovaj način svi bi bili zadovoljni. I oni koji “ponavljaju” prošlosezonsku Evroligu, i timovi koji su se pošteno borili u Evrokupu. Čak bi i u Srbiji splasnule tenzije izmedju pristalica Crvene zvezde i Partizana, satisfakciju bi imao i lider italijanskog prvenstva Virtus, i u ovom trenutku najbolji francuski tim Monako…
Proširivanje Evrolige uz istovremeno smanjivanje broja utakmica imalo bi čak i medicinsko opravdanje. Jer, niko u ovom trenutku ne zna šta nas čeka sledeće jeseni, zime i proleća što se pandemije koronavirusa tiče. Niko ni pre mesec dana nije znao šta će biti danas. Pretpostavljalo se da će putovanja biti mislena imenica sve do jeseni, da će Amerikanci koji se vraćaju u svoje klubove morati u dvonedeljni, negde i četvoronedeljni karantin… A ispada da sve epidemiološke mere padaju jedna za drugom, u Crnoj Gori je već dozvoljeno publici da bude na sportskim takmičenjima, pitanje je sata i dana kad će se to desiti i u većini evropskih zemalja. Ne znači to nikako da je epidemija prošla, pa zato treba biti oprezan kad se planira šta će se u košarci dešavati narednih meseci. Ako se dozvoli igranje pred publikom, manji broj utakmica znači manji rizik da se ljudi zaraze ako koronavirus ponovo udari naš kontinent. Manji broj utakmica znači i manju potrošnju sportista, samim tim njihov jači imunitet.
Nažalost, Evroliga je potrošila nedelje i nedelje razmišljajući u nekom drugom pravcu, rekao bih da se koketiralo sa medicinom a namigivalo biznisu. Rezultat je autogol koji je podelio košarkašku Evropu, i čije posledice se u ovom trenutku ne mogu ni sagledati.
Photo: Euroleague