

Živeti na Kanarskim ostrvima ima svoje prednosti. Pre svega – klima. Stalno leto, bujna flora i fauna, voće i povrće u izobilju, nema troškova za grejanje i zimsku garderobu… Oko 12 miliona turista godišnje ostavlja dovoljno para da nešto preko 2 miliona stanovnika, koliko naseljava sedam glavnih ostrva arhipelaga, živi relativno lagodno. Problemi nastaju kad treba da se putuje. Da se ide prema Maroku bilo bi lakše, obala je udaljena samo 95 kilometara, ali pravac kretanja većine stanovnika Kanara je španska teritorija. A to, recimo, znači jedno tri sata leta do Madrida.
Kad se ide jednom ili dva puta godišnje, ništa strašno. Ali, šta reći za 32 putovanja koja će od oktobra do kraja maja imati košarkaši Gran Kanarije?
Izračunato je da će tokom 17 gostovanja u ACB ligi preći 28.900 kilometara a pošto su se plasirali, prvi put, u Evroligu imaće još 15 dodatnih putovanja sa oko 110.780 kilometara. Tokom sezone igrači i stručni štab preleteće oko 140.000 kilometara, što je jednako obilasku zemaljske kugle tri i po puta!
Nije prijatno ni protivnicima, naročito onima iz Moskve koji do Las Palmasa treba da pređu 10.359 kilometara, ali rivali putuju samo jednom u sezoni a „kanarinci“ svaki čas. Tokom sezone biće pet duplih rundi u Evroligi, što znači da će se u subotu ili nedelju igrati liga, u utorak i četvrtak Evroliga na destinacijama koje će biti udaljene na desetine hiljada kilometara.
– Problem nije mali, skoro nerešiv. Može malo da se umanji iznamljivanjem čartera, i to ćemo pokušati da uradimo za one sedmice sa duplim evrologaškim programom. U protivnom, rizikujemo da ne stignemo na utakmicu! S druge strane, to je udar na ekonimiju kluba jer čarter košta oko milion i po evra. Putovaćemo uglavnom redovnim linijama. Rizik od umora i povreda je veliki, ali to je ceh koji plaćamo našem geografskom položaju – kaže Huan Ramon Marero, direktor kluba.
Unutar Španije najdalja destinacija je Barselona – 4.353 kilometra, tek nešto manje udaljena je Vitorija, dok je Madrid daleko „samo“ 3.748 km. U Evropi predstoje dva putovanja do Moskve (i nazad!) od po 10.359 km. Tel Aviv je udaljen oko 9.500 km, Istanbul 8.500, Atina 7.500 a nije mnogo bliža ni Podgorica sa 6.998 km.
Da je Denis Bergkamp bio košarkaš, nikada ne bi igrao za Las Palmas ili Tenerife jer je bio poznat njegov strah od letenja. Izabrao je, posle Holandije, Englesku jer se na utakmice putovalo autobusom, a za utakmice u Evropi mnogo puta kretao je dva dana ranije kolima… Ne znam da li Gran Kanarija pri potpisivanju ugovora sa igračima ima klauzulu koja isključuje strah od aviona, ali čak i onima kojima je avion isto što i taksi dosadiće tolika putovanja.
Geografski, Kanarska ostvrva su bliža Africi, ali od početka 15. veka polako su pripajana Španiji. Dobila su na značaju, kao usputna stanica, posle otkrivanja Amerike 1492. godine. Smatraju se nekom vrstom mosta između Afrike, Evrope i Amerike. Ostrva su vulkanskog porekla, sa plažama na kojima često dominira crni pesak.
Još malo geografije. Na Tenerifima je najviši vrh Španije, Teide – 3.718 metara. Uvek je pod snegom, a turistima je zanimljivo da sa bazena i plaža, dok se brčkaju u bilo koje doba godine, posmatraju snegom okovani najviši vrh.
Za 15 evroligaških timova putovanje u Las Palmas biće, skoro, kao odlazak u Afriku. Kao kuriozitet, spomenuću ovde da je više afričkih timova, uglavnom iz Maroka, šezdesetih godina prošlog veka igralo u nekadašnjem Kupu šampiona jer je Severna Afrika administrativno bila pripojena Evropskoj zoni FIBA. Međutim, jedinstven slučaj dogodio se u sezoni 1967/68 kada je u osmini finala belgijski prvak Rasing Mehelen morao da putuje čak u Luandu, glavni grad Angole. Pošto je do 1975. ova zemlja bila portugalska kolonija, kluboivi su regularno učestvovali u državnom prvenstvu Portugala, pa je tako te sezone ligu u košarci osvojila tamošnja Benfika. Belgijanci se nisu mnogo bunili, otišli su u Luandu u decembru 1967. kao na egzotični izlet, pobedili u gostima 59-90, a kod kuće sa čak 171-74. Ali, to je druga priča…
Photo: Printscreen