

Hrvatska košarka će za nekoliko dana biti na još jednom od mnogih testova svoje snage, od vremena 1992. godine do danas. Naime, u kvalifikacijama za SP snage će odmjeriti s Litvanijom i Poljskom. Moram biti iskren, u snagu te reprezentacije sam samo donekle upućen, uglavnom sudeći po izvedbama aktualnih NBA igrača. No ovu priču o Hrvatima od 1992. u košarci treba staviti u laganu perspektivu, uz jedno općenito pitanje.
Kako je bilo prije?
U vremenu samostalnosti, reprezentacija RH je uzela dvije europske medalje, jednu sa SP-a i svima znano srebro na Olimpijadi u Barceloni. Nakon 1995, EP-a i famoznog odlaska s postolja, na postolje se nikada nije vratila. Najbliže je bila 2013. na EP-u, kada je završila kao četvrta. No, da ne ulazim u analize u koje nisam do kraja upućen, možda je vrijeme i za novo pitanje.
Po čemu pamtimo reprezentaciju RH u košarci?
Po meni, knjiga spada na dva imena: Mirko Novosel i Dražen Petrović. Prvi je stvorio uslove za drugoga, a drugi mu je vratio s kamatama. Prvi je odlutao u nogometni svijet Franje Tuđmana, neuspješno. Bilo je to sredinom 90-ih godina. Za drugog, nažalost, znamo kako je skončao. Novosel se kasnije vratio košarci, bilo je i drugih Petrovića, no to više nije bilo to, te sinergije je nestalo. To su bolne priče, fatalne, namjerno ne želim detaljnije o njima, budi stare rane. Ključno je pitanje i poanta ove priče, stiže za nekoliko redaka.
Po čemu bi mogli pamtiti reprezentaciju RH u budućnosti?
U ovom slučaju, knjiga, po meni, spada na jedno ime: Mario Hezonja. Veliki talent, no i veliki dužnik. Ali, prije tog dužnika, pojašnjenje. Pišem samo o vremenu od 1992. godine do danas, da se ne pomisli da zaboravljam Čosića, Đerđu, Tvrdića, Acu, itd… I međugeneraciju, Kukoča, Rađu, Stojka Vrankovića itd… Onu prvu svrstavamo u vrijeme Jugoslavije, a ovu drugu stavljam komotno i ipak realno pod kapu Dražena Petrovića. Nakon njih, bili su tu Mršić, Radulović, Žurić, Slaven Rimac, Sesar, Vujčić, Tomić i mnogi drugi.
Hezonja je dio kvalitetne generacije, uspješne u svim uzrastima, prije seniorskog nositelji su joj, uz Hezonju, bili Mavra i Šarić. Dario Šarić je, po borbenosti, usporediv valjda jedino s bratom po broju, Despotom. Šarić je defenzivno, a u zadnje vrijeme i ofenzivno i šutom iz daljine, nedvojben. Mavra je dvojben, za mnoge, ali za mene nije, takvog tricaša, pa makar zaostajao u ostalim elementima igre, RH repka treba. Od iskusnijih, od Bojana Bogdanovića, od njegove ofenzivne energije, odluka koje donosi, pa i u jakom NBA, mnogi mladići s ovih prostora mogu naučiti puno. I onda dolazimo do generacije 97: Zubac, Bender, Žižić, Mazalin i Slavica.
Mazalin i Slavica su negdje zapeli, kao i nešto stariji Mavra, a ekstratalentirani su, Zubac će predvoditi tu generaciju, gledat ćemo ga ovih dana u reprezentaciji, on je nedvojben, bolji i od Vujčića, Tomića i Kasuna. Žižić je iskoristiv i na poziciji krilnog centra, kakav tandem bi to mogao biti Zubac-Žižić! Bender se ovog puta nije odazvao, a može igrati pozicije od krila do centra, toliko je talentiran i svestran, no kao da je često bezvoljan.
No, od svih tih imena, meni Hezonja strši, sposoban je igrati pozicije od playa do teškog krila, samo Šarić može igrati i poziciju više od njega, no Hezonja je ofenzivno talentiraniji od Šarića, a kao što Čutura pametno veli, u defenzivi bi mu mogao kvalitetno pripomagati.
U košarkaškim debatama Balkana, pitanje je: Dražen ili Dončić?
Po meni je to krivo pitanje, izmaknimo se s Balkana u najnovije NBA trendove, lige koja kaže:SAMO AMERIČKI IGRAČI SU ISTINSKI VOĐE SVOJIH MOMČADI (ČITAJ VOĐE SVJETSKE KOŠARKE OPĆENITO). Prije nekoliko godina, Nowitzki je bio iznimka, koja potvrđuje to pravilo. Danas, malo blaža iznimka te vrste je Jokić. Hezonja nije ni blizu tim iznimkama, no, pitate li LeBrona Jamesa, prvog igrača zadnjih pet godina, Hezonja tamo pripada.
Hoćemo li pamtiti RH košarku po igrama Hezonje u Americi i u repki? To ostaje primarno na njemu. Ako ne ostvari potencijal do visina, osramotit će me kao potpisnika ovog teksta, s ovim opservacijama i pokušajima predviđanja. Neću ja zbog toga spuštati Dražena i Dončića i prizivati drugog Dražena, Dalipagića, ili Gorana Dragića, koji su im pomagali na velikim natjecanjima repki, pa ih i učili na neki način. Hezonja je svoj svijet, njemu je sve dao Bog, a glavu si mora srediti sam, motivaciju. No da mu ne stvaram pritisak, ne mora se bojati da mene ne osramoti, mogu ja to i sam.
Photo: Printscreen