Intervju – Aleksandar Bućan: Ponosan sam na ove momke
- August 9, 2018
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Na razgovor za Koš magazin, Aleksandar Bućan, trener reprezentacije Srbije do 18 godina koja je pre neki dan osvojila novu titulu prvaka Evrope, došao je smiren, staložen, sa blagim osmehom na licu koji govori da se skorije nešto lepo dogodilo.
„Nemate čalmu na glavi“ – peckam, po logici stvari trenutno najboljeg evropskog trenera u tom uzrastu. Jasna asocijacija na situaciju u kojoj se ove godine našao Marko Pecarski, baš kao i prošle mali Mišković. Obojca su zbog povreda morali da nose čalmu oko glave, i obojca su postali prvaci Evrope. „Nemam ali to je najmanji problem“ – ponavlja selektor duhovitu opasku sa dočeka u Beogradu: „ Ako nam to garantuje uspeh, vezivaćemo je stalno“ – dodaje, smeškajući se.
Eh, da je samo to u pitanju, lako bi. Biće da iza druge zlatne medalje u nizu u tom uzrastu, ipak stoji nešto drugo.
Na početku se, kako to i dolikuje, selektor zahvaljuje svima onima koji su doprineli ovom velikom uspehu:
– Zahvalio bih se pre svega klubovima iz kojih ovi momci dolaze i mojim kolegama koji svakodnevno s njima rade. Nadam se još prisnijoj saradnji s kolegama kako bi izvukli maksimum iz ovih momaka. Košarkaški savez nam je omogućio adekvatne uslove za rad, čestitao bih svim zaposlenim u KSS jer ima tu dosta ljudi koji nisu promovisani u javnosti, a svoj posao rade maksimalno.
Ova selekcija je imala jako težak zadatak, da odbrani ono što su njihovi stariji drugari već uradili prošle sezone. Tada su momci 99-og godišta postali najbolji na Starom kontinentu, a sada su oni rodjeni 2000. godine i mlađi trebali da odbrane tu laskavu titulu:
– Naši prethodnici su ostvarili sjajan rezultat. Mi smo imali sreću da su, ispostaviće se, dva ključna igrača, Pecarski i Petrušev, već bili prošle godine u toj selekciji, sve su to prošli i njihovo iskustvo nam je bilo presudno. Takođe, još nešto bih istakao, pri selekciji jedne ovakve ekipe, mi se držimo principa da nije dobro preko leta jednog igrača forsirati na dva takmičenja. Zbog oporavka igrača i njegovog pravilnog razvoja. Smatrali smo da ovi mladji igrači od 17 godina nisu u fizičkom i psihološkom smislu spremni da izdrže dva takmičenja zaredom, pa momke koji su se takmičili na Svetskom prvenstvu u Argentini nismo želeli da uključujemo i ovde, i zato smo se bazirali na igrače od 18 godina.
I kada su takvi igrači, a deca još uvek, skoro 50 dana van kuće, van svojih porodica, onda se uloga trenera ne svodi samo na prenošenje umeća baratanja košarkaškom loptom. Onda je trener i mnogo više od toga:
– Naravno. Mi imamo vaspitnu i pedagošku ulogu u celom procesu. Interes nam je da pored košarkaške priče, pravimo od njih i dobre ljude, dobre sportiste i da utičemo na njih u svim oblastima društvenog života na jedan pravi način i da ih obučavamo za život koji je pred njima. Olakšavajuća okolnost je što dosta tih igrača sa priprema, igrajući za svoje klubove, je već navikla na odvojen život, na odvojenost od porodice. Petrušev je u Americi, navikao je na takav život, dosta igrača Zvezde i ostali, naravno, su već prošli kroz to ali, ipak, tih 50-ak dana nekome pada teže, nekome lakše, svako je osoba za sebe i naš zadatak je da prilagodimo sve to zahtevima tima i da utičemo da budu maksimalno spremni da iskažu talenat koji poseduju.
Konkurencija na prvenstvu je bila ogromna. Čak 9 ili 10 reprezentacija je jurišalo na sam vrh, a medju njima i neke od najbogatijih košarkaških selekcija poput Italije, Turske, Španije, Francuske. Svi oni su došli sa idejom da se okite medaljom i izbore plasman na Svetsko prvenstvo. Ipak, Srbija je i ovog puta bila ispred svih. Doduše, prvenstvo nije dobro krenulo po nas. Poraz od Litvanije i sumnja u sopstvene vrednosti, ili baš dodatna snaga da se još više ujedinimo i pokažemo koliko vredimo?
– Jeste, odmah na početku usledio je poraz. Vidite, ova selekcija u uzrastu kadeta nije napravila neki značajniji rezultat, i oni su toga bili svesni. Učešče na juniorskom prvenstvu Evrope im je bila šansa da svima pokažu da vrede. U toj prvoj utakmici smo imali prednost, ali smo prestali da igramo na način koji nam je i doneo tu prednost. Sigurno je da je taj poraz uticao na pozitivan način na momke u smislu da su shvatili da moraju još čvršće i još odgovornije da igraju svih 40 minuta ako žele rezultat. Sledeća utakmica je bila protiv Engleske. Engleska nije košarkaška nacija ali ova selekcija im je zaista dobra. Uostalom, plasirali su se u četvrtfinale. Nije, ipak, bilo problema za nas. Onda je došla Crna Gora. Jako teška utakmica. To su sve momci koji se odlično znaju, druže se, jako je teško igrati protiv „svojih“. Sličan način rada, sličan stil igre, nije bilo lako. Igrači im igraju po srpskim klubovima, nekolicina su već i u inostanstvu, bili su bolji tokom 40 minuta utakmice ali mi smo iskoristili njihovu nepažnju na kraju i sa dve trojke uveli utakmicu u produžetak koji smo dobili i mislim da je to bilo jako važno za samopouzdanje igrača. Onda Ukrajna i ta neverovatna pobeda od 70-ak poena razlike. To se jako retko dešava u istim starosnim dobima igrača, i pogotovo u tom uzrastu. Bilo je tih pobeda – ali kada imate 12 ili 13 godina pa igrate protiv dobre, starije ekipe, onda je moguće. U ovom dobu o kome pričamo, jako retko. Ta pobeda je strašno uticala na psihološkom planu. Četvtfinale protiv Nemačke je možda i najteže bilo. Znali smo da igramo protiv ekipe koja ima mnogo nižu postavu od nas, koja mnogo šutira za tri poena i jako je teško igrati odbranu protiv takvih ekipa. Dali su nam 13 trojki, slično kao u finalu kada su nam protivnici bili Letonci koji su nam dali 15 trojki. U toj utakmici protiv Nemačke smo odredli našu sudbinu. Iako smo gubili tu utakmicu, nastavili smo da forsiramo igru na visoke igrače i to se na kraju isplatilo. Francuska u polufinalu je, bar što se mene tiče, bila lakša priča. Jako dobra ekipa ekipa, ali se tačno zna kako i šta igraju. Bila je dobra priprema pre meča, s njima smo igrali i dve pripremne utakmice i sve to nam je pomoglo da relativno lako dodjemo do pobede. U toj utakmici se prepoznala naša dominantna igra, pogotovo u napadu gde su i Francuzi, ali i ostali, znali kako igramo ali niko nije uspeo da nas zaustavi. I onda finale. Priča za sebe. Atipična ekipa Letonije, jako nezgodna. Domaća publika, prepuna hala, instruirano navijanje, podržavali su ih i njihovi seniorski igrači, NBA zvezde Porzingis i Bertans, i kada pobedite u takvoj atmosferi, onda je to prava stvar. Igrači su bili dobro taktički i psihološki pripremljeni za sve što ih čeka na terenu, vodili smo čitavu utakmicu i to što su par puta Letonci dolazili u priključak, nije dovodilo našu pobedu u pitanje. To je jedno jako veliko iskustvo za naše momke iz koga su oni izašli kao pobednici, sa nekim lekcijama koje će im značiti za celu karijeru.
Ovu kratku analizu utakmica sa prvenstva od trenera Bućana smo sa zadovoljstvom saslušali, jer mnogi naši čitaoci verovatno nisu imali prilike da gledaju ove zlatne momke pa je možda još interesnatno šta je to konkretno što krasi ove momke i igri:
– Mi smo napravili jedan sistem igre koji nije baš tako čest. Valorizovali smo jedan sistem koji u današnjoj košarci nije mnogo prisutan. Često smo u petorci imali tri visoka igrača, pravili saradnju između njih iako se to danas više ne igra, mi smo pokazali da je moguće i tako pobeđivati. Takođe, u mnogim statističkim parametrima igre bili smo najdominantniji na prvenstvu. Šut za tri poena je bio procentualno najbolji. Iako nismo ekipa koja ubacuje dosta trojki, procenat nam je sjajan što znači da pravimo odličnu selekciju šuta. Pre svega, povratnim pasovima od visokih igrača. Dominantni smo bili u skok igri, najviše poena smo postigli na prvenstvu, najbolji šut za dva poena i najviše asistencija. Zaista je neverovatno u koliko tih elemenata igre smo dominirali. Primali smo čestitke od mnogih značajnih ljudi koji su pratili prvenstvo. Govorili su da su oduševljeni stilom igre, saradnjom na terenu, igrom u trouglu, high low saradnjom visokih igrača. Sve to je jako zadovoljilo ljude iz košarke, pogotovo one koji pripadaju tzv. staroj skoli košarke koji je ranije bio dominantan, čak i u NBA.
Ono što raduje je i da su se već neki talenti izdvojili i to baš na pozicijama koje nisu toliko zastupljene, i ti momci s pravom kucaju na vrata A selekcije:
– Što se tiče ta dva naša najdominantnija igrača, Petruševa i Pecarskog, pitanje je da li su oni petice ili četvorke. Mislim da su oni petice sa karakteristikama četvorke. Zato su atipični igrači koji su se već izdvojili. Njihov dalji razvoj će zavisti od načina na koji se radi s njima, i odluke kako će biti usmeravani ka načinu igre u seniorskoj košarci. Što se tiče pleja, o kome se dosta govori kao deficitarnom mestu, mi isto nismo imali klasičnog pleja, na poziciji 1. Imamo nekoliko igrača koji su između 1 i 2, a ja sam se lično opredelio za Uroša Trifunovića koji nikada nije bio na toj poziciji, ali mislim da je Uroš apsolutno opravdao ta očekivanja i nadam se da će nastaviti da se razvija na toj poziciji bez obzira što se radi o visokom igraču koji gledano na prvi pogled, može možda da pruži više na nekoj drugoj poziciji. Sve ovo selektor Djordjević zna, prati nas dugo, daje podršku. On jako dobro radi svoj posao, njegova podrška mi je uvek značila, nije ovo prvi put da saradjujemo. Ovde ima momaka koji su sigurno kandidati za A tim, možda još nisu dovoljno dobri za to, na njemu je da proceni kada je taj momenat da se neko od njih priključi, i on će to znati bolje od svih nas.
Pravilnim radom i procenom kada, kako i na koji način, izbeći ćemo ono što se često dešavalo, da se na tom prelazu iz juniorske u seniorsku košarku izgube mnogi talenti:
– Naravno. Apelovaću kao selektor ove reprezentacije na sve ljude koji utiču na rad i razvoj ovih igrača da nastavimo da radimo s njima na pravi način, da se još više razvijaju i da neka naredna takmičenja dočekaju još spremniji i kvalitetniji. Sledeće godine je Svetsko prvenstvo do 19 godina, mi smo se automatski kvalifikovali i do tada moramo svi da učinimo još više i kao klubovi i kao Savez i kao struka, da ovi igrači što bezbolnije pređu iz ovih omladinskih selekcija u seniore. Moramo da im pomognemo u tome, to je naša obaveza. Sledeće godine idemo na SP kao prvaci Evrope u ovom sastavu, svi ovi igrači imaće pravo nastupa. Tamo nas očekuje neverovatna konkurencija. Pored svih ovih evropskih ekipa, tu će biti i Amerika, Kanada i Australija, sve sjajne selekcije. Recimo Australija ima jedan feneomenalan program od tri, četiri meseca priprema, što je ovde nemoguće sprovesti, ali ćemo sve učiniti da se dobro spremimo i budemo konkurenti svima njima.
Ono što je takođe interesantno je da je i u prošloj selekciji, ali i u ovoj, bilo igrača koji su deca svojih slavhih roditelja:
– Genetika je uvek važna u životu, pa je tako i sportu. Marko Pecarski, sin Miroslava Pecarskog i Uroš Trifović, sin Aleksandra Trifunovića, svakako su dokaz te teorije. Verujem da će oni biti uspešni kao i svoji roditelji, a usudio bih se da kažem da očekujem da budu i bolji.
Kao što je to red, treba pomenuti i članove stručnog štaba koji su selektroru Bućanu bili od ogromne pomoći:
– Stručni štab je sastavljen od ljudi koji su dugo u ovom poslu i pravi smo tim. Bez njih ništa ne bi uspeli. To su Žarko Milaković, doskorašnji prvi trener Igokee, sada pomoćni trener, Bojan Salatić, trenutno bez angažmana ali prošao je Partizanovu školu košarke, Viktor Antić, trener skaut, Aljoša Ljubičić, fizioterapeut sa dugogodišnjim iskustvom, radi na Bliskom Istoku, i Miloš Cvetanović, trener za fizičku pripremu, do skora u Partizanu, sada u Kini.
Očigledno, uigran tim koji bi sa selektorom Bućanom, koga u narednom periodu očekuje definisanje statusa i u okviru Košarkaškog saveza i u svom Partizanu, trebalo da nastavi da radi sa ovim momcima i da nam zajedno prirede još radosti na velikim takmičenjima. Kada se pogledaju unazad tih 50 dana priprema i takmičenja onda…
– Onda sam, ako pričamo u ličnom smislu, ponosan na činjenicu da sam upotpunio svoju kolekciju medalja i da sad kao trener reprezentacija imam i zlato i srebro i bronzu. A još ponosniji sam na ove momke koji su stvarno dostojanstveno, odgovorno, poslušno uradili svoj posao, prošli period priprema bez većih problema, što su uložili jako mnogo truda, videli da se kroz rad sve može postići i što su na najlepši način predstvaljali svoju zemlju i košarku koja se igra na ovim prostorima.
Završavamo intervju sa selektorom evropskih šampiona Aleksandrom Bućanom, uvereni da smo i definitivno dobili igrače i trenere za budućnost, i da se zlatni niz medalja naše košarke može i mora da nastavi sa ovakvim momcima.
Photo: FIBA