Intervju: Janko (Pejčić) na vreme stiže…
- March 14, 2021
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in EVROPA/SVET
Ovo je priča o Janku Pejčiću, mladiću koji u maju puni 28 godina, a iza sebe ima već skoro deceniju trenerskog iskustva. Posljednje četiri godine Janko peče zanat u Moskvi, kao šef struke Rune-2, ekipe koja se trenutno takmiči u omladinskoj VTB ligi. Svojim radom, zalaganjem i znanjem Pejčić na nekih 2.500 kilometara od rodnog Knjaževca na ubjedljiv način dokazuje da je košarkaška pamet i dalje jedan od najboljih izvoznih srpskih proizvoda. U razgovoru za Koš magazin zamolili smo mladog stručnjaka da „vrati film“ na kraj devedesetih i ispriča svoju sportsku priču.
Janko, u košarci si od malih nogu. Šta te je dovelo na teren?
– Ljubav prema košarci sam nasledio od oca, on je takođe bivši košarkaš, igrao je za lokalni KK Knjaževac. To je grad košarke, s bogatom istorijom i tradicijom, a naš klub je prošle godine proslavio 70. rođendan. Loptu sam prvi put uzeo u ruke pre polaska u školu, negde sa pet, šest godina sam počeo da treniram, a posle i zaigrao za Knjaževac.
Dakle, 1998. kada su Đorđević i drugovi osvojili zlatnu medalju na SP u Grčkoj, ti si bio petogodišnjak. Da li pamtiš to Svjetsko prvenstvo i u kojoj mjeri su te momci svojom igrom „zarazili“ košarkom? Ko je bio tvoj miljenik u plavom dresu?
– Pamtim, kako da ne, mada sam bio mali sećam se tog prvenstva. Naravno, taj veliki uspeh je imao uticaja na mene, a ljubav prema košarci je rasla i dalje, naročito posle SP 2002 u Indijanapolisu, jer sam već bio stariji i gledao sve utakmice. Iz te šampionske generacije najviše sam voleo Dejana Bodirogu.
Kako je tih godina stajao tvoj Knjaževac?
– Imali smo relativno dobre rezultate sa generacijom igrača rođenih 1992-93 godine, klub je to prepoznao, pa je iz Leskovca doveden trener Jovan Popović. To je bio vrlo bitan trenutak, nakon njegovog dolaska počeli smo da beležimo značajnije uspehe. Ja sam tad još bio osnovac, išao sam u sedmi razred, i te sezone 2006-07 smo već bili drugi u Srbiji.
Kako objašnjavaš vaše uspjehe u tom periodu obzirom da je Beograd dominantan „usisivač talenata“, a dobra košarka se igra i u drugim košarkaškim centrima Srbije?
– Kad nas je preuzeo Jovan Popović, klub se još više profesionalizovao. Knjaževac je ubrzo postao magnet za talentovanu decu ne samo u lokalu, nego i šire u tom delu Srbije. Najperspektivniji dečaci iz Leskovca, Niša, Vranja, Kladova dolazili su u Knjaževac, imali smo jako dobre rezultate, a kruna svega bila je vicešampionska titula na Školskom prvenstvu sveta 2009. godine koju je osvojila ekipa Knjaževačke gimnazije za koju sam i ja nastupao. Prvenstvo je održano u Turskoj, a mi smo u finalu poraženi od domaćina čije boje je branio i Enes Kanter. Pravo da nastupimo na SP stekli smo kao školski prvaci Srbije, i ta srebrna medalja je najveći uspeh naše zemlje u muškoj konkurenciji. Posle toga najviši domet jedne srpske ekipe bila je bronza momaka iz Sportske gimnazije iz Beograda 2013. godine. U ženskoj košarci Srbija ima i školskog prvaka sveta, to je ekipa devojaka iz beogradske Sportske gimnazije koje su 2017. u Poreču osvojile titulu. Bila je to baš sezona za pamćenje u našem gradu – gimnazijalci su bili drugi na svetu, a Knjaževac je osvojio treće mesto na prvenstvu Srbije za juniore. Te godine smo postali filijala FMP-a, prepoznali su naš dobar rad, videli da tu ima dosta talenata. U to vreme, recimo, moj saigrač u klubu je bio dečko iz Kladova, Nemanja Krstić, koji je kasnije postao i seniorski reprezentativac Srbije.
Jedan dio igračke karijere proveo si u SAD. Koliki je bio izazov da tamo i ostaneš?
– Nakon što smo postali FMP-ova filijala, jednu sezonu sam nosio dres ekipe iz Železnika i igrao u Evroligi, a zatim otišao u Las Vegas. U Americi sam proveo završnu godinu srednje škole i nakon mature vratio se u Srbiju. Tamo mi je bilo lepo, bio sam zadovoljan životom i uslovima za bavljenje košarkom, ali nekako nisam video sebe u Americi “na duge staze”. Tamo sam definitivno odlučio da se posvetim trenerskom pozivu.
Ozbiljna odluka za jednog devetnaestogodišnjaka. Šta je prevagnulo?
– Bila je to spontana odluka. Mada sam bio solidan igrač i puno voleo košarku, a kao kadet bio i na širem spisku reprezentacije Srbije, shvatio sam da verovatno ipak ne mogu da igram na najvišem nivou. Nisam želeo da budem osrednji igrač, pa sam se opredelio za trenerski poziv pošto sam još kao aktivan košarkaš posmatrao zbivanja na parketu na “trenerski način”. Igrao sam na poziciji plejmejkera u generaciji mojih vršnjaka Nenada Miljenovića, Aleksandra Cvetkovića, Nemanje Dangubića, Luke Mitrovića, Nemanje Krstića, tu su bili i nešto mlađi Vasa Micić i Nikola Janković (obojica 1994. godište – Koš magazin), svi oni su bili nosioci igre u reprezentaciji.
Kako je dalje tekao tvoj razvojni put u ulozi trenera?
– U vreme kad sam doneo odluku da postanem trener, još sam nastupao za Knjaževac, ali to nije bio profesionalni nivo, igrao sam više iz ljubavi prema košarci. U Beogradu sam upisao Višu trenersku školu, a na kraju prve godine studija dobio poziv da radim u Rusiji. Formalno i dalje sam student, jer ispite ne mogu da polažem “na daljinu”, a pošto zbog obaveza u Srbiju dolazim uglavnom na kratko, nisam imao mogućnost da dovršim započeto. To, međutim, i dalje ostaje moj cilj i samo je pitanje vremena kad ću da steknem diplomu.
Kako si se obreo u Rusiji?
– U leto 2016. kad sam upisao VTŠ. Ekipa Rune, koju je trenirao Jovan Popović, došla je da odradi pripreme, delom u Srbiji, delom u Crnoj Gori. Moj bivši trener mi je ponudio da mu pomažem na pripremama, bilo je to svojevrsno stažiranje, a istu praksu smo ponovili i sledećeg leta. Nakon dolaska u Rusiju Popović je počeo da radi s godištima 2002/03. Kroz par godina krenuo je da stvara seniorski tim, i u nekom trenutku shvatio da su obaveze na dva fronta prevelike, a vremena premalo, pa me je u jesen 2017. pozvao da budem prvi trener ekipe godišta 2002/03. Prihvatio sam poziv, i s tim momcima radim i danas.
Na našim prostorima mnogi nisu čuli za Runu. Kako bi im u par rečenica predstavio svoj sadašnji klub?
– Seniorski tim Rune je član Superlige 1, to je po jačini drugi rang takmičenja, odmah iza VTB lige. U početku je to bio dečiji klub, a stvaranje prvog tima i njegov uspon počinje nakon dolaska Jovana Popovića. Runa pre toga nije imala seniore, a on je svojim radom podigao standarde i dao ogroman doprinos da danas budu tu gde jesu, nadomak VTB lige.
Kako si se snašao na klupi Moskovljana?
– Te prve sezone igrali smo samo prvenstvo Moskve i međunarodnu EYBL (European Youth Basketball League), i osvojili titulu u drugoj diviziji EYBL. Kasnije smo igrali u juniorskoj DJUBL ligi i već u prvoj sezoni u konkurenciji pedesetak ekipa izborili plasman medju osam, što je veliki uspeh, a godinu dana kasnije smo ponovili taj rezultat. Uprava je prepoznala da je selekcija dobra, da se kvalitetno radi, a obzirom da u klubu gaje ambicije da Runa postane član VTB lige u seniorskoj konkurenciji, prvi logičan korak je bio da moja ekipa – igrači do 21 godine starosti – dobije mesto u VTB za mlade.
Taj cilj je već ostvaren. Kako protiče vaša debi sezona u VTB U-21?
– Počeli smo vrlo dobro, imali skor 6-2, pobedili CSKA i bili na trećem mestu na tabeli. Igrali smo zaista kvalitetnu košarku, de fakto smo mogli da delimo prvo mesto, jer su nam dve domaće utakmice protiv poslednjeplasiranog Jeniseja zbog koronavirusa odgođene za kasnije, teoretski smo lako mogli do 8-2. I baš u tom trenutku nam se desila jedna neprijatnost koja je poremetila sve. Naime, otkriveno je da su petorica naših najboljih igrača u sprezi s jednom kladionicom iz Azije namestili utakmicu, pa im je uprava uručila otkaze, a liga ih je pre neki dan diskvalifikovala na godinu dana (U pitanju je novembarski meč protiv ekipe peterburškog Zenita-M koju je Runa-2 u gostima izgubila rezultatom 72-59. Zvanična istraga VTB lige je dokazala da su petorica igrača Moskovljana igrala s namerom da njihova ekipa izgubi – Koš magazin). Od tog trenutka igramo s vrlo mladim timom i rezultat neminovno trpi.
Trenutno ste na desetom mjestu, a od osmog koje vodi u plej-of vas dijele četiri pobjede, uz utakmicu manje od glavnog rivala, Samare-2. Četiri meča prije kraja šanse da se nadoknadi taj zaostatak su u domenu teorije, ali obzirom na okolnosti to i nije trenutni prioritet, zar ne?
– Nedavno smo pobedili UNIKS dva puta u Kazanju, a onda je usledilo gostovanje Nižnjem Novgorodu u kom je još jednom do izražaja došla skraćena rotacija – naša glavna boljka otkad smo ostali bez najboljih igrača. Sistem takmičenja nalaže da se igraju dve utakmice zaredom na terenu domaćina, u Nižnjem smo u obe vodili na kraju treće četvrtine i zbog skraćene rotacije pali u poslednjoj deonici, to nam se dešava maltene na svakoj utakmici. Inače, odlazak petorice najboljih je najviše uticao na trenažni proces. Kad imam deset igrača na treningu ja sam presrećan. Šta da se radi, kad bukmejkeri umešaju prste i „uđu“ u ekipu, ne biraju jedanaestog, dvanaestog igrača, već nosioce, one najbolje. Inače, liga je prilično jaka, ima tu dosta talentovanih momaka. Nedavno smo igrali protiv Himkija koji, recimo, u svojim redovima ima Vladislava Odinokova, momka rođenog 2000. koji je već stekao evroligaško iskustvo, ubacio Realu 11 poena u Madridu. Lokomotiva Kubanj i CSKA takođe imaju dosta igrača koji su „okusili“ seniorsku košarku.
Kako ste prebrodili krizu, da li su nađena bar donekle adekvatna pojačanja?
– Imamo dosta problema oko organizacije treninga, u početku smo bili u šoku jer smo faktički ostali bez prve petorke. Bez obzira na to, ponosan sam na momke kako su izneli teret u takvoj situaciji – igramo sa dosta mlađim timom, ali se ne predajemo. Takođe mi je drago kako smo se poneli kao klub, izašli u javnost i hrabro se uhvatili u koštac s ovim problemom. Ovo nam je velika škola, a već sledeće godine planiramo da uđemo u prvih pet u ligi. Što se tiče pojačanja, doveli smo samo jednog momka iz CSKA, sve ostale priključili iz naše juniorske ekipe za koju igraju momci rođeni 2003. godine. Ovo je liga U-21, dakle najstarije godište je 2000, a okosnicu čine, kako sam već rekao, momci s kojima sam počeo da radim odmah po dolasku u Rusiju, godišta 2002/03. Ponekad nam iz prvog tima ”pozajme” svog najmlađeg člana, krilnog napadača Valentina Rogkustova, koji je rođen 2000. i to je to.
Koji stil igre ti se dopada? Imaš li uzora među trenerima?
– Volim agresivnu odbranu i brz napad, taj neki model moderne košarke, čini mi se da većina trenera danas stremi ka njemu. Imam dosta uzora, najviše pratim rad našeg Igora Kokoškova, veoma poštujem Duška Vujoševića i Željka Obradovića. Zahvaljujući preporuci Vlade Stankovića dobio sam priliku da se upoznam s Dimitrisom Itudisom i gledam njegove treninge. Itudis me jako lepo primio, a ja sam se trudio da upijem sve što sam video, počev od samog ulaska u halu, odnosa trener-igrač, timske discipline, itd.
Šta ti se najviše dopada kod Kokoškova?
– Fenerbahče je ušao u sjajnu seriju i trenutno igra kao Slovenija u vreme kad je Kokoškov bio na čelu te reprezentacije. To je njegov stil, trudio se da ga neguje i u NBA, a sad su mu se u Istanbulu složile kockice. Posebno pratim stil igre njegovih ekipa u napadu i trudim se da neka od tih rešenja i sam primenim u praksi. Kokoškov je iz NBA doneo mnogo toga i to stečeno iskustvo danas primenjuje u evropskoj košarci, mislim da je to neka novina.
Ko su puleni Janka Pejčića čija imena čitaoci Koš magazina treba da zapamte?
– Još su mladi, nećemo da ih kvarimo slavopojkama u medijima, ali obzirom da oni neće čitati ovaj intervju, pomenuću dvojicu – to su bek Ilja Baranov i centar Nikita Malofejev. Važnije za klub od bilo kakvog rezultata je da se što veći broj mladih igrača u doglednoj budućnosti priključi prvom timu. Malofejev je već na širem spisku reprezentacije, a meni lično bi najveća satisfakcija bila da afirmišemo mlade igrače kroz seniorski tim koji ima lepe šanse da za koju godinu zaigra u VTB ligi. Naravno, voleo bih da neko od mojih pulena jednog dana obuče i dres seniorske reprezentacije Rusije.
Pomenuo si da Runa želi da postane član VTB lige. Kakve su tvoje ambicije u daljoj karijeri?
– Želim pre svega da se kroz dobar rad s ekipom do 21 godine preporučim za nešto više. Moramo da se stabilizujemo, jer smo ove sezone već u startu imali veliki peh. Jako volim ovaj klub i voleo bih da radim kao trener seniora Rune, pogotovo u VTB ligi, ako uspemo da uđemo u elitno društvo. Do pre pet godina nismo ni imali prvi tim, u međuvremenu je ostvaren vidljiv napredak, finansije su stabilne, klub ima velike ambicije i mislim da je sasvim realno da kroz dve-tri godine uđe u VTB ligu. Samara, recimo, već godinama osvaja Superligu 1, ali im je hala najveći problem za ulazak u VTB. Liga je spremna za proširenje pod uslovom da novajlije zadovolje kriterijume za prijem, a ja verujem da će Runa moći da ispuni zahteve.
Rusija polako postaje „obećana zemlja“ za mlade srpske trenere. Da li su u kontaktu s kolegama iz domovine koji su trenutno ovdje „na privremenom radu“?
Kako da ne, koristimo svaku priliku za druženje i razmenu iskustava, a ovom prilikom želim da pozdravim trojicu s kojima sam najbliži – Đorđa Varagića iz UNIKS-a, Filipa Miladinovića iz Zenita i Petra Marinkovića iz Lokomotive Kubanj.
Photo: Runa, Privatni album