Početna DOMAĆA KOŠARKAIntervju – Kosta Jankov (4): Srpskoj košarci fali globalna strategija

Intervju – Kosta Jankov (4): Srpskoj košarci fali globalna strategija

od Vladimir Stankovi'
26 pregleda

 

U poslednjem, četvrtom, nastavku intervjua Kosta Jankov govori o srpskoj košarci, pravom vremenu za odlazak u NBA, Muzeju Ranko Žeravica i nekim igračima koje otrkrio.

**

Šta misliš o našim igračima u NBA?

– Kada je neko van SAD dobio prvi NBA ugovor, to mora da se poštuje. A ako se iz prvog ugovora izrodi drugi ugovor, to je onda za naklon. Za znatiželjne, to je dobra prilika za duboku analizu. Ja samo mogu da svima poželim i drugi i treći ugovor. Koliko ja znam, to mogu da ostvare samo igrači koje odlikuju najviši stepen radne etike, lična i igračka inteligencija i specifičan talenat. Ništa od ovog ne sme da fali.

Ko bi od naših ili evropskih mladih igrača u bliže vreme mogao da završi u NBA?

– Pričamo o mladim igračima za draft. Zabranjeno mi je da se javno bavim tom vrstom prognoze. Moje poznavanje tih igrača mora da ostane profesionalna tajna, koja me sprečava da javno iznosim sud o njima. Dalje, mislim da ne bi bilo pedagoški da  ja javno određujem igračevu eventualnu destinaciju. Pristalica sam toga da igrač sa svim neophodnim i izbalansiranim vrednostima sam odredi koje su njegove granice.

Šta se može očekivati od Luke Dončića? Da li je premlad došao u NBA? Ima li uopošte “idealnih godina“ za dolazak u najjaču ligu sveta?

– Pravo pitanje. Niko i nikada u Evropi nije u svojoj devetnaestoj godini igrao košarku na nivou na kojem je igrao Luka. Od početka  je nagoveštavao ogroman talenat. Poslednje dve godine je ostvario neponovljive igre i napredak  za tako mladog čoveka. Iz iskustva znam da su intelektualna, emotivna i fizička energija potrošan materijal. Postoje limiti u potrošnji , ali postoji i put kako se sve te energije regenerišu. Koliki su Lukini kapaciteti, tj. koliko je od svega preostalo, da li će Luka imati strukturu oko sebe koja zna kako se sve to obnavlja i, na kraju, da li će Luka imati motiva da neiscrpno radi na tome, ja te odgovore sada nemam.

A pravo vreme za odlazak u NBA?

– Što se tiče “idealnih godina za odlazak”, one postoje, one su uslovne i one zavise od sledećih ostvarenja:

*Prvo: Igrač nikada ne treba da prihvati ono što mu ne pripada. Istovremeno, on mora da se bori i izbori da mu se ne uzme ono što mu pripada. Kada igrač dostigne nivo da mu je uloga u igri zarađena “krvavim” radom i rezultatima rada na treningu, a ne da su dobijeni na poklon, to je prvi i najbolji signal da je igrač na pravom putu.

*Drugo: Da bi ostvario predhodno, u NBA igrač treba da dostigne nivo svoje individualne odbrane. Mora biti sposoban da čuva direktnog protivnika i da ga drži u statističkim granicama koje je protivnik do tada imao. Čineći to, igraču nije potrebno uključivanje dela tima, ili čitavog tima u proces pomaganja van redovne timske taktike.

Ako igrač pre odlaska u NBA tim dobije uveravanja da će biti tako, budite sigurni da će klub održati datu reč. Htenja su obično predhodnica ostvarenja. Od igrača zavisi koliko će dugo trajati tako zarađena prilika. To je samo-motivacioni proces bez kraja.

Kako vidiš srpsku košarku danas? Šta ima, šta nema?

– Mene najviše  interesuje rad sa mlađim kategorijama, i mogućnosti koje se igračima otvaraju u prelazu iz mlađih kategorija u seniorski tim. Upravo onaj period u kome se gube mnogi talenti. Jedan od prvih detalja koje sam davno uočio je da kod nas kada neki od “velikana” potpisuju ugovor sa najboljim mladim igračima u Evropi, prvo se traže izgovori šta ti igrači sve nemaju da bi se time opravdalo njihovo eventualno neigranje. Onda te igrače seljakaju “od nemila do nedraga” , često do konačnog uništenja. Ima mišljenja da pravi talenti uvek pronađu svoj put, da maksimalno iskoriste svoj potencijal i postanu veliki igrači. Mislim da je takav pristup pogrešan.

U ozbiljan sistem su uvršteni razvojni put igrača, takmičenje, organizacija kluba na svim nivoima koji prati razvojni put igrača… Sve se završava ugovorima koji garantuju obostrani profit. Znači, mi ovde pričamo o sistemu koji je vrlo isplativ za sve učesnike. Sam sistem čini deset komponenata. Ako samo jedna od tih komponenata nedostaje, u nedogled će se događati da igrači koji si bili veliki talenti u juniorskom stažu nestanu u svom prelazu ka seniorima.

Kako to treba da izgleda u praksi?

– Uzmimo za primer da je sve organizovano, sem raspodele glavne dobiti. Ako samo poslednji klub u čitavom procesu uzima sve za sebe, to će isključiti iz sistema “male” klubove. Dakle, čitavu bazu od koje sve polazi. Bez baze, sistem praktično ne postoji. Da bi sistem postao i opstao, ima niz radnji koje je neophodno urediti. Pogledajte samo šta su FIFA i UEFA uradili od fudbala kojima je FIBA pre dvadesetak godina služili kao inspiracija.

Kako da očekujemo da se stvori sistem kada klubovi koji bi trebalo da su prvi zagovornici takvog procesa plate obeštećenje “malom” klubu za prelazak unutar mladjih kategorija 100 evra, a za istog igrača u sledećem transferu traži otkupnu cenu i od 1.000.000? Pri tom, igrač je u “velikom “ klubu proveo isti ili približan broj godina kao i u “malom”. Dalje, kako da bilo ko veruje “velikom” klubu kada on godinama svakodnevno vodi javne sporove sa bivšim igračima i trenerima o neisplaćenim ugovornim obavezama? Zamislite sada nekog košarkaškog zaljubljenika koji voli košarku i ima mogućnosti i iskrene namere da pokrene zdrav i održiv projekat. Šta će on da misli o “sistemu” u koji treba da udje? Pa, pre će čoveku da se smuči košarka nego da nastavi da je voli.

Posedujem vrlo pedantan spisak igrača koji su imali sve što je neophodno da stignu, a neki i prestignu naša najveća imena. Za neke od njih danas ne znam ni gde igraju, ako još igraju. Oni koji se ozbiljno bave tim analizama znaju o čemu pričam. Bilo je kapitalnih pokušaja da se sistem postavi na zdrave osnove, bar kada je sistem takmičenja u pitanju. Još iz vremena kada su naš savez vodili Zoran Radović i Predrag Bogosavljev pojavile su se spasonosne ideje. Čim su oni otišli, “brigu” su preuzele strukture kojima nije bio bitan razvojni put igrača. Možda te strukture ni ne znaju šta znači razvojni put, a možda ima i nečeg drugog. Šta god da je, ne bih dalje o tome. Mislim da današnji rukovodstvo pokušava da preusmeri taj pravac. Na putu im stoji diktirani monopol koji čini sve da sopstvene interese stave ispred interesa srpske košarkaške budućnosti. Oni nikako da shvate da stvaralaštvo počinje kao unutrašnje duhovno stanje a ne kao spoljašnje materijalno stanje.

Dakle, još uvek ne postoji globalna strategija koja se bavi tom problematikom. Istovremeno, mi imamo toliko talentovanih momaka da je dovoljno da jedan od njih iz generacije “ispliva” i da se sa njegovim imenom pokriju sva imena koja su nestala sa radara. Jako, jako pogrešan put. Moj sud je da bi pravilna dugoročna politika od Srbije napravila košarkašku velesilu bez premca na svetu. Ako gledamo rezultat “po glavi stanovnika” tvrdim da bi bili i ispred SAD.

Da li si ikada razgovarao sa Stefom Karijem o porazu juniora SAD u finalu Mundijala u Novom Sadu 2007?

– Mi se odlično poznajemo, ali nikada nisam imao priliku da pričamo na tu temu. I ako nekada bude bilo prilike, mogu da pretpostavim njegov odgovor. Odgovor će, na žalost, biti vrlo usko vezan sa temom sadržanom u predhodnom pitanju. Kada pažljivo pratite sve te karijere, shvatite da je NBA najbolja liga za razvoj najvećih talenata. Tamo veliki talenti ne propadaju zbog sistema takmičenja, ili nedostatka nekih od ostalih devet komponenata koji čine razvojni put igrača. Kada NBA tim izabere nekog od najvećih talenata na draftu, razvojni put tog igrača je vrlo, vrlo predvidiv. Budite sigurni da će taj igrač imati od samog starta sve što je neophodno da izgrađuje svoj dar. Stef Kari je, kao prosečan igrač Svetskog juniorskog prvenstva u Novom Sadu, znao da mu je razvojni put bio tako organizovan da nije mogao da fali.

Ručak sa Kirkom Lakobom, pomoćnikom GM Voriorsa, i zvezdama tima Klejom Tompsonom i Stefom Karijem

Utisci iz Novog Sada sa nedavnog U16? Ima li štofa za NBA? Prkačin, Garuba…?

– U najranijoj uzrasnoj dobi počinjem da pratim najveće svetske talente. Evropsko prvenstvo U16 je već poodmakla faza. Znam uglavnom sve igrače koji bi za koju godinu trebalo da budu epicentar interesovanja. Nisam video ni jedno neprijatno iznenađenje,  ali je bilo par imena koja su prilično osvežila ceo šampionat. Posebno mi se svidela reprezentacija Hrvatske. Ne zbog osvojene titule. Mnogo više zbog načina igranja kojim je promovisala svoje najtalentovanije igrače.

Ima nešto drugo iz tog perioda što bih da naglasim.

Paralelno sa Evropskim šampionatom se u Beogradu desila i “Košarka bez granica” koja je bila pod pokroviteljstvom NBA i FIBA. Dve smotre koje se retko u istoriji događaju istovremeno u jednoj tako košarkaškoj zemlji kao što je Srbija. A sada, ono glavno. Da li smo mi svesni ko je sve prisustvovao tim dogadjajima? Dali smo mi svesni koji je kapacitet na tim smotrama prezentovala Srbija? Igrački i trenerski? Koja su to imena i koju ta imena imaju snagu u svetu. Da li znate koliko bi prostora trebalo da se samo navedu ta imena?

I, još nešto, isto toliko bitno. Da li smo mi svesni ko sve nije prisustvovao tim dogadjajima, a trebao je. Pa, drugovi “veliki” i “mali” treneri i funkciotneri, gde ste bili tada kada ste morali biti tamo? I sve to bude i prođe. Prilika za “milion” pratećih aktivnosti koje su se morale desiti je otišla u nepovrat. U meni je ostao žal za tom propuštenom prilikom. Znate ono: “I ko zna kad, i ko zna gde” će se to ponoviti.

KSS – preuzmi ulogu lidera! To je vaše i pravo i obaveza. Dovedite nas do toga da budemo konstantna i nezamenljiva svetska sila. Ne dozvolite da takav igrački i trenerski potencijal ostane razjedinjen. Nađite centrifugalnu silu koja je sposobna da sve najbolje što imamo uvuče u službu srpske košarke. Odluka za sve: patriotizam ili lični interes. Za nastavak – najbolje da ćutim. Zorane i Marine, vama hvala bar za ovo što smo imali.

Čitaš li Koš magazin?

– Koš magazin je danas kao i “Koš” iz prošlog veka sastavni deo moje svakodnevnice. Ne propuštam tako kvalitetne tekstove. Ipak, nedostaje mi javna polemika najboljih vizionara na temu kako dalje. Nadam se da će uskoro proraditi otvoreni forum na kojem će se voditi rasprave o životnoj problematici koja muči ceo region. Kako proizvesti više ekstra igrača i od njih zaraditi da bi sistem mogao da samoopstane. To vidim kao jedinu zdravu logiku kako možemo jednog dana da budemo konkurentni sa najbogatijim klubovima u Evropi.

Ima li neko ko koristi tu “zdravu logiku”?

– Kako da ne. Zbog toga sam i priželjkivao ovo pitanje. Postoji jedan mali veliki košarkaški klub Beko iz Koteža. Vodi ga grupa izuzetnih znalaca i profesionalaca. Oni su za četiri godine uspeli da pošalju Lazara Škorića i Ivana Rauta na Fordham univerzitet. Mihailo Stojanov je na putu da takođe ode na univerzitet. Doveli su talentovanog Semina Burka iz Bosne i Hercegovine. Prošle sezone su bili četvrtoplasirani tim Juniorske Roda lige. Igrač Beka iz Koteža je bio MVP lige. U timu je najtalentovaniji organizator igre u Evropi, rođen 2004 godine. Kada roditelji mladog igrača čuju kako sve to funkcioniše, sve ih je više koji dovode svoje sinove da se i njima trasira razvojni put. Beko je već prerastao u organizovani sistem.

Verujem da ćete imati priliku da tokom sezone čitate o najboljem među njima. Za sada neka njegovo ime ostane nepoznanica.

Tvoj rodni kraj treba da dobije „Muzej Ranko Žeravica”...

– Nadam se da će se to zaista dogoditi, ideja je divna. Vraćam se na Čedu Žeravicu sa početka ovog intervijua. Čeda je Rankov bratanac. On pokušava, uz svesrdnu pomoć Rankove supruge Zage, da izgradnjom muzeja u Rankovom rodnom Novom Miloševu otrgne njegovo životno delo od zaborava. Da se ne dogodi da ikad neko od mladih pita ko je on bio. Ranko nas je sve zadužio. Kao i mnogi, i ja pokušavam da u okviru svojih mogućnosti pomognem da se to dogodi. Zbog toga koristim priliku da zamolim sve kojima je stalo do srpske košarkaške istorije i Ranka Žeravice, da pomognu materijalno čitav projekat.

Istovremeno šaljem poruku i Košarkaškom savezu Srbije. Toliko velikih trenera, igrača i košarkaških radnika, a mi nemamo adekvatan prostor u kojem bi sačuvali svoju istoriju. Nebojša Popović, Aleksandar Nikolić, Slobodan-Piva Ivković, Radomir Šaper… Ne pričam ovde o slici na zidu. Pričam o prostoru u kojem se čuva istorija. Ne dozvolimo da nam se zatre pelcer najbolje trenerske košarkaške škole na svetu. Nemojte dozvoliti da nam propadne prilika kao ovog leta.

(Kraj)

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar