Početna EVROPA/SVETIntervju – Titorenko: Najbolniji poraz od Jugoslavije 1998.

Intervju – Titorenko: Najbolniji poraz od Jugoslavije 1998.

od Bojan Šoć
7 pregleda

Vladimir Titorenko, 61-godišnji doajen ruskog sportskog novinarstva, čovjek koji košarku ima „u malom prstu“, već četvrtu godinu zaredom marljivo prikuplja građu za prvu elektronsku enciklopediju posvećenu istorijatu sovjetske i ruske košarkaške reprezentacije. Ovaj nesvakidašnji poduhvat treba da pokrije vremenski period od preko sedam decenija i obuhvati otprilike 2.000 utakmica. Vrsni hroničar ništa ne prepušta slučaju – „pod lupom“ su apsolutno svi mečevi „zbornaje“, uključujući i prijateljske susrete (čak i one „poluzvanične“ kojima je najteže ući u trag). Bio je to više nego dovoljan razlog da „okrenemo“ njegov broj telefona i upitamo kako napreduje projekat.

Kako ste došli na ideju da pokrenete enciklopedijski sajt posvećen sovjetskoj reprezentaciji?

– Ideja se rodila još davno, krajem osamedestih godina kad sam bio mlad novinar, zaposlen  u redakciji Sovjetskog sporta. Ali tad nisam imao vremena da se time bavim, imao sam dosta drugih obaveza. Zato sada raspolažem vremenom i mogu da se posvetim onome što volim. Razlog više je i to da su mnogi sovjetski košarkaši, koji su nastupali za reprezentaciju SSSR s velikim entuzijazmom podržali ovu ideju. Dakle, to nije samo moja lična stvar, nego i doprinos očuvanju uspomena na naše sjajne košarkaše iz epohe SSSR.

Vladimir Titorenko

Koji vremenski period obuhvata vaš projekat?

– Sovjetski – od 1947. do 1992. godine, jer je na Olimpijskim igrama u Barseloni pod nazivom „Ujedinjeni tim“ de fakto nastupala krnja sovjetska reprezentacija bez Litvanaca. Međutim, obzirom da su dres ruske reprezentacije koja je formirana nakon toga nosili mnogi moji prijatelji (to je generacija Karasjova, Kudeljina, Panova, Mihajlova i ostalih), mislim da bi me oni pogrešno shvatili ako se ne bih latio i istorijata te ekipe. Zbog toga će istraživanje pokrivati i čitav period novije istorije reprezentacije Rusije. Uzgred budi rečeno, barem 7,8 igrača – na primjer, Bazarevič, Babkov, Nosov, Kisurin, Panov – je igralo za sovjetsku, a zatim i za rusku selekciju!

Da li osim vas još neko radi na ovom projektu?

– Ne, za sada sve radim sam, ali mi u potrazi za informacijama dosta pomažu kontakti koje uspostavljam preko društvenih mreža – preko facebooka sam se povezao s velikim brojem ljudi koji vole košarku i žele da pomognu. Ima tu i običnih navijača, novinara, trenera i svi su spremni da pomognu koliko mogu. Već sam uspostavio kontakte u Brazilu, Argentini, Hrvatskoj, Srbiji, Grčkoj, Australiji, Španiji, Italiji, Njemačkoj… Ljudi iz mnogih država mi šalju informacije koje tražim. Kada projekat bude završen, imaćemo bazu podataka s otprilike 2.000 utakmica!

Koje resurse koristite u potrazi za informacijama?

– Već sam pomenuo pomoć iz inostranstva, osim toga koristim Državni arhiv Ruske federacije, Rusku državnu biblioteku, Sverusku državnu biblioteku strane književnosti… to bi, uglavnom, bilo to. U potrazi uspjeh je često rezultat lančane reakcije – uhvatiš se za jedan podatak, onda počinješ da tražiš, tražiš, tražiš, sve dalje i dublje, i na kraju nađeš to što si tražio.

Koliko vam pomažu kolege novinari iz inostranstva kada je riječ o nastupima reprezentacije van granica domovine?

– Dosta mi pomažu i čine to s ogromnim entuzijazmom. Pandemija koronavirusa je velika prepreka za njih, da je nema sve bi bilo mnogo bolje. Trenutno imam mnogo „rupa“ u dokumentaciji s područja Latinske Amerike – Meksiko, Portoriko, Kolumbija, Peru, Panama … Zbog pandemije kolege su prisiljene da budu kod kuće, ne mogu da uđu u arhive i pomognu. Glavni problem je, nažalost, što su novinari u drugim zemljama ponekad pisali o našoj sovjetskoj košarci više nego što se o njoj pisalo u sovjetskim novinama. To je tužno. Na primjer, s reprezentativnim selekcijama Jugoslavije i jugoslovenskim klubovima reprezentacija SSSR je odigrala, ako se ne varam, ukupno 104 utakmice, a najveći problem i dan danas su podaci s utakmice koja je odigrana u Talinu 1974. godine. To je bio susret u okviru Kupa Gagarina, u kom je protivnik selekciji SSSR bila ljubljanska Olimpija (slovenački klub je na turniru predstavljao reprezentaciju Jugoslavije, utakmica je završena pobjedom Sovjeta 104-77 – Koš magazin) i ja nigdje ne mogu da nađem zapisnik s te utakmice. 

“Crtica” o talinskom meču SSSR-Olimpija je tu, traži se zapisnik

Koliko već radite na ovom projektu? Kada planirate da završite, da li se zna kada će sajt početi da funkcioniše?

– Počeo sam 2018, mislim da mi treba još godina da završim, mada u principu postoje ljudi koji su spremni da pomognu da sajt profunkcioniše već sad – oni pišu programe, grade neophodnu infrastrukturu, preostaje samo da se sajt polako puni sadržajem.

Koja epoha sovjetske košarke vam je najbliža? Ko je vaš miljenik među košarkašima?

– Najbliže su mi osamdesete jer sam kao novinar bio dio te epohe, ali mi se takođe veoma dopadaju šezdesete. Moj omiljeni igrač Sergej Bjelov je nastupao u to vrijeme, šezdesetih, sedamdesetih. Iz osamdesetih mi je teško da izdvojim nekog, jer su svi članovi reprezentacije SSSR koja je u Seulu osvojila olimpijsko zlato moji dobri prijatelji. Najbliži su mi Volkov, Marčuljonis, Miglinieks i Tihonjenko.

Dugi niz godina ste poznavali Sergeja Bjelova, bili njegov prijatelj. Kako objašnjavate njegov košarkaški genij? Kakav je bio van terena, u svakodnevnom životu?

– Teško bih mogao da kažem da smo bili prijatelji jer mi se čini da on uopšte nije imao bliske prijatelje, ali spadam u red onih koji su mnogo puta bili kod njega kući, sjedili za istim stolom, pili vino. Imao je povjerenja u mene. Recimo, uoči odlaska u Italiju ostavio mi je na čuvanje ovjerene kopije vjenčanog lista i rodnog lista svog sina, ako za nešto zatrebaju. Njegova genijalnost je počivala na velikom požrtvovanju. Bio je genijalan košarkaš, ali uz to je išao ogroman rad i marljivost. Čitav život je posvetio košarci. Sve što je imao dao je toj igri i vjerovatno mu je ljubav prema košarci smetala da izgradi normalan porodični život. Čini mi se da čovjek drugačije i ne može da postane velikan, mora nešto da žrtvuje.

Mnogo ste putovali sa reprezentacijom, uživo ispratili dosta velikih utakmica, a jednom prilikom rekli da ste najbolnije doživjeli poraz od Jugoslavije u finalu Svjetskog prvenstva 1998. Ako je to najtužnije iskustvo, koju biste utakmicu izdvojili kao najradosniju?

– Vjerovatno polufinale Svjetskog prvenstva 1994. u Torontu protiv Hrvatske. Na tom takmičenju bio sam jedini novinar iz Rusije. Bio sam smješten zajedno s ekipom, cimer mi je bio maser reprezentacije. Jednom riječju, bio sam dio tima. Pratio sam svaki trening, Bjelov mi je čak dozvoljavao da ulazim u svlačionicu. Kad je Rusija savladala Hrvatsku u polufinalu skakao sam zajedno s košarkašima na terenu, bio sam van sebe od radosti. To je poseban meč za mene jer smo dvije godine prije toga izgubili od Hrvatske na Olimpijadi u Barseloni. Bio je to glup poraz, trebalo je da pobijedimo (Hrvatska je 40 sekundi prije kraja imala četiri poena zaostatka, ali su Toni Kukoč trojkom i Dražen Petrović s linije penala napravili preokret za konačnih 75-74 – Koš magazin). U Torontu smo se na neki nаčin revanširali Hrvatima, mada su oni individualno bili kudikamo jači – Kukoč, Rađa, Vranković, Komazec, Cvjetičanin… Sjajni igrači! Mi takve nismo imali.

Nedavno ste u jednom intervjuu apostrofirali koliko je bila jaka konkurencija za mjesto u reprezentaciji SSSR. Koga biste uvrstili u petorku najtalentovanijih košarkaša koji su imali „štofa“ da postanu zvijezde sovjetske košarke, ali iz raznoraznih razloga nisu do kraja realizovali svoj potencijal?

– Na poziciji plejmejkera – Aleksandar Meleškin, sjajan organizator igre CSKA osamdesetih, devedesetih godina. Jako brz, izvrstan tehničar, odličan u šutu. Bek šuter – Sergej Popov, kapiten juniorske reprezentacije SSSR na prvom Svjetskom prvenstvu za juniore koje je održano 1979. Mnogo puta je igrao i za seniorsku reprezentaciju. Kvalitetan bek, šut i prodor u reket su bili njegovi aduti,  igrao je za moskovski Dinamo, CSKA, a kasnije i u inostranstvu, za turske klubove. Nisko krilo – Jurij Žukanjenko, momak iz čuvene generacije igrača rođenih 1964, vršnjak Sabonisa, Marčuljonisa, Miglinieksa, Tihonjenka, Soka, Volkova. U juniorskoj konkurenciji bio je čak i bolji od većine saigrača, 1981. osvojio s kadetskom reprezentacijom SSSR Šampionat Evrope, godinu dana kasnije bio prvak Evrope i sa juniorskom selekcijom, a zatim „prikočio“. Sjajan šuter s distance, nastupao je za SKA iz Alma Ate. Krilni centar – Maksim Kropačov, uporedio bih ga s Čarslom Barklijem. Igrao je za donjecki Šahtjor, zatim za CSKA.  Centar – Aleksandar Ohotnjikov, visok 212 cm, član moskovskog Dinama i CSKA. Takođe 1964. godište, za njega se pričalo da je talentovan kao Sabonis, ali nešto je krenulo krivo. Sva petorica su na raznim turnirima nastupala za seniorsku reprezentaciju Sovjetskog Saveza.   

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar