Na 6 od 7 mojih olimpijskih igara gledao sam finale košarkaškog turnira. Jedino sam propustio ono u Sidneju 2000. jer sam se vratio pre finala, ali sam na više utakmica gledao ekipe SAD i Francuske koje su bile u finalu, kao i „bronzane“ Litvance. U mojim sećanjima svako od 6 doživljenih finala ima, po nečemu, posebno mesto. Ovde ih navodim po redosledu događanja, ne po značaju:
- Moskva 1980. – Naše jedino olimpijsko zlato. Neki smatraju da ima malu senku jer nisu bili Amerikanci, ali kakav smo tim imali mislim da bi i oni pali pred našim asovima. Ne treba zaboraviti da je su za SAD u to vreme igrali najbolji igrači iz NCAA.
- Los Anđeles 1984 . -Naša bronzana medalja sa dva Dražena u punoj formi -veteran Dalipagić je bio najzaslužniji za treće mesto (37 poena protiv Kanade) a mlađani Petrović je sa 20 najavio blistavu karijeru. Impresionirao je američki tim – Majkl Džordan, Kris Malin, Pat Juing, Sem Perkins, Alvin Robertson, Stiv Alford, Džon Končak… Nikada nisu imali tako jaku ekipu sastavljenu od studenata.
- Barselona 1992. – Nova stranica u istoriji košarke. Zahvaljujući sporazumu koji su postigli Dejvid Štern i Bora Stanković, prvi ljudi NBA i FIBA, pojavili su se NBA profesionalci. Uživali smo u egzibicajama prvog i jedinog autentičnog „dream team-a“ o kome će ovde biti više reči u nastavku.
- Atlanta 1996. – Veoma vredno srebro naše reprezentacije, 30 sjajnih minuta, i to bez povređenog Zorana Savića, sa Amerima koji su imali moćan tim: Barkli, Hardavej, Pipen, Dejvid Robinson, Karl Meloun, Mič Ričmond, Redži Miler, Džon Stokton, Geri Pejton, Akim Ollajdžuvon… Nismo ni mi bili loši: Đorđević, Danilović, Paspalj, Divac, Bodiroga, Rebrača, Tomašević, S.Obradović, Lončar, Berić, Topić… Na klupi Željko i Duda.
- Atina 2004. – Istorijski trijumf Argentine koja je u polufinalu izbacila SAD (89-81) a u finalu nadigrala Italiju (84-69). Amerikanci su u grupi izgubili od Portorika (92-83) i Litvanije (90-94). Bili su to njihovi prvi porazi na olimpijskim igrama od Minhena 1972. Pamtim i našu bruku, 11. od 12 učesnika, porazi od Argentine, Novog Zelenda, Španije i Kine… Tim nije bio loš: Bodiroga, Radmanović, Rakočević, Krstić, Drobnjak, Pavlović, Vujanić, na klupi Željko Obradović, ali nešto je bilo loše.
- London 2012. – Sjajaj otpor Španaca Amerikancima, 100-107 (58-59). Na jednoj strani Kobi Brajant, Kevin Durent, Lebron Džejms, Kris Pol, Karmelo Entoni… na drugoj Pau i Mark Gasol, Navaro, Kalderon, F. Rejes, Rudi Fernadez, Serhio Rodrigez… Na žalost, turnir bez Srbije, nismo se kvalifikovali…
Vraćam se Barseloni 1992. Nisam propustio ni jednu utakmicu. Amerikanci su došli sa zastrašujućim sastavom: Kristijan Lejtner (jedini iz NCAA), Dejvid Robinson, Patrik Juing, Leri Bird, Skoti Pipen, Majkl Džordan, Klajd Dreklser, Karl Meloun, Džon Stokton, Kris Malin, Čarls Barkli, Irvin-Medžik Džonson. Sa klupe ih je vodio Čak Dejli.
U timu se našao i Medžik Džonson koji je prethodne godine najavio povlačenje zbog virusa side, ali se spektakularno vratio na teren na Ol star utakmici i ušao u olimpijski tim, doduše ne bez polemike. Dejvid Štern je smatrao, s pravom, da „Dream team“-kako je štampa nazvala ekipu – neće biti kompletan bez njega. Tako su se na istom zadatku i u istom dresu našli Medžik, Džordan i Bird, tri ikone NBA košarke 80-ih i 90-ih godina prošlog veka.
Neviđeni basket-šou trajao je skoro dve nedelje, od 26. jula kada se u meču sa Angolom Dream team predstavio svetu pa do 8. avgusta 1992. i finala sa Hrvatskom. Rezultati su bili sledeći:
SAD-Angola 116-48 (+68)
SAD-Hrvatska 103-70 (+33)
SAD-Nemačka 111-68 (+43)
SAD-Brazil 127-83 (+44)
SAD-Španija 122-81 (+41)
SAD-Portoriko 115-77 (+38)
SAD-Litvanija 127-76 (+51)
SAD-Hrvatska 117-85 (+32)
Kao što se vidi, najbolje su prošli Hrvati koji su u finalu izgubili sa 32 razlike, a u grupi sa 33. Najgore je prošla Angola (-68) a nisu mnogo uspešniji bili ni bronzani Litvanci (-51). Američki tim je davao 117, 2 poena po meču a primao 73,5. Imao je 36 skokova po utakmici, 29,8 asistencija, 21,9 osvojenu loptu prema 8,3 izgubljene. Protivnici nisu smeli pod koš jer su čekale „rampe“, čak 5,8 po meču. Ukupan šut iz igre bio je 57,8%, za 2 poena 62,6% a za trojke 40,0%. Od 12 igrača samo su dvojica imala procenat ispod 50%, Lejtner (45%) koji je igrao najmanje i najmanje šutirao (9/20) i Majkl Džordan (45,1%) koji je igrao najviše (185 minuta) i šutirao najviše (51/113). Barkli je imao procenat 71,1%, Karl Meloun 64,5%, Patrik Juing 62,3%, Kris Malin 61,9%, Pipen 59,6%… Bili su precizna mašina za davanje koševa.
Kad danas neko pita da li bi Mesi i Ronaldo mogli da igraju zajedno, setim se američkog Dream teama iz 1992… Dvanaest „ega“, ili bar 11 ako izuzmemo Lejtnera koji je tu bio po ključu, pretvorilo se u moćnu mašinu koja je mlela sve pred sobom. Mi koji smo ih gledali u olimpijskoj dvorani u Badaloni uživali smo, kao i milioni gledalaca širom sveta. Uživali su i igrači na terenu, utrkivali se ko će imati više asistencija, atraktivnih dodavanja, blokada, zakucavanja. Bora Stanković mi je pričao da je jedini problem koji je imao bio kako da smesti u ložu sve brojne članove MOK koji su hteli da vide bar jednu utakmicu da bi pričali naslednicikma kako su uživo gledali Dream team.
Pitanje koje se povlači jeste kako bi prošla jedinstvena Jugoslavija da je mogla da izvede svoj „dream team“, onaj koji je bio prvak Evrope 1991. u Rimu i prvak sveta 1990. u Buenos Ajresu. Razgovarao sam na tu temu sa većinom naših i hrvatskih igrača, i svi se slažu da bi Amerikanci dobilii tu utakmicu, ali sa manjom razlikom od ove sa kojom su dobijali ostale rivale. Većina mi je rekla da bi ekipa SAD pobedila sa 15-ak poena razlike. Dino Rađa tvrdi da je taj američki tim bio nepobediv ali da bi svi kasniji mogli da se dobiju da smo ostali zajedno.
Nema svrhe nagađati šta bi bilo da je bilo… Neka ta neodigrana utakmica golica maštu ljubitelja košarke. Istorija pamti ono što se dogodilo. Dream team je tačku na svoje istorijsko učešće na Olimpijskim igrama u Barseloni stavio 8. avgusta 1992. u finalu protiv Hrvatske:
SAD-Hrvatska 117-85 (56-42)
Badalona, 8.avgust 1992. Početak u 22,00. Sudije: Zič (Poljska) i Stivens (Kanada). Gledalaca: 12.500
SAD: Lejtner 2 (2-2), Robinson 9 (3-5), Juing 15 (3-7), Bird, Pipen 12 (2-2), Džordan 22 (2-2), Dreksler 10, Meloun 6 (4-4), Stokton 2, Malin 11 (1-1), Barkli 17 (1-1), Medžik Džonson 11 (2-3). Selektor:Čak Dejli.
HRVATSKA: D.Petrović 24 (5-7), Perasović 6, Cvjetičanin, Kukoč 16 (3-3), Alanović, Arapović 7 (1-1), Tabak, Vranković, Gregov 3, Komazec 4 (2-2), Rađa 23 (3-4), Naglić 2. Selektor: Petar Skansi.
Foto: USA Basketball
