Bora Stanković je ostavio veliki trag u italijanskoj košarci. Tokom njegove neponovljive karijere proveo je tri sezone kao trener Kantua, od 1966. do 1969, pre nego sto se posvetio svojoj vokaciji rukovodioca i diplomate u KSJ i FIBA.
Bora je preuzeo mali ali ambiciozni provincijski klub – i već u drugoj sezoni osvojio titulu šampiona Italije, 1968, pod imenom sponzora Oransoda. Bio je prvi strani trener koji je osvojio titulu prvaka. Postavio je temelje za dalji razvoj kluba, koji će kasnije izrasti u jednu od najtrofejnijih evropskih ekipa i osvojiti dva Kupa šampiona, četiri Kupa kupova, četiri Kupa Korać… O tom periodu sam ovih dana popričao sa legendama ‘palakanestra’ koji dobro pamte Borin period u Italiji.
Sandro Gamba, koji uskoro puni 88 godina, pamti Boru još iz igračkih dana sa početka pedesetih. Kasnije su se sretali kao treneri:
– Bora je – kaže mi Sandro – odudarao od svih jer je bio menadžer, poliglota, uz harizmu visokog intelektualca kao i ostali velikani iz te generacije, njegovi prijatelji Nebojša Popović, Aca Nikolić i Radomir Šaper. Kad je došao u Kantu brzo je naučio italijanski, a već je znao još nekoliko jezika, što je imponovalo svima. Bili smo veliki rivali na terenu tih godina, ali uz ogromno uzajamno poštovanje. Kada sam izabran u američku Kuću slavnih 2006. jedan od prvih poziva koji sam primio bio je njegov, što me posebno obradovalo. Bora je sa Dejvidom Šternom najzaslužniji za konačno približavanje američke i evropske košarke, početkom devedesetih godina. Smatram Boru svojim veliki prijateljem. Niko nije učinio za svetsku košarku koliko on.
Pjerluiđi Marcorati, jedan od najvećih plejmejkera italijanske košarke i rekorder po broju mečeva za “azure” (277), u Borino vreme bio je junior ali je često trenirao sa prvim timom Kantua:
– Bora je uveo profesionalizam u klub, podelio uloge, zahtevao disciplinu – ali nikad povišenim tonom. Uveo je taktičku novinu koja je bila bez presedana u Italiji: igrali smo sa tri igrača visine preko dva metra, takozvani “Zid iz Kantua”. Niko nije mogao uzeti skok protiv nas. Osnovao je ‘koledž’ za mlade igrače, kako bi mali Kantu mogao da privuče talente iz drugih sredina. Time je postavio temelje za uspehe kluba narednih decenija, koje smo krunisali dvostrukom titulom prvaka Evope 1982. i 1983, upravo zahvaljujući igračima koji su ponikli u ‘kanteri’ (podmlatku) koju je Bora osnovao. Kada je bio na čelu FIBA, smatrali smo ga ‘svojim’ – a znamo da je i njemu Kantu ostao u srcu.

Marcorati mi je prosledio i mejl koji je prijateljima poslao iz Amerike legendarni igrač Olimpije Milano s početka sedamdesetih prošlog veka Art Keni. On se prisetio svojih susreta sa Borom (“veliki čovek”) i poslao fotografiju sa dočeka na aerodromu u Beogradu, kada je doputovao na prvomajski turnir. Keni se pohvalio da je bio najbolji strelac turnira i zaradio nagradno putovanje u Dubrovnik. Kaže da je mnogo voleo da igra u Beogradu, i da još pamti tuču sa policajcem i publikom na meču Zvezda-Simental 1972…

Pozvao sam i Karla Rekalkatija, koji je kao igrač i kasnije trener ispisao istoriju Kantua i reprezentacije:
– Stanković je bio ključna figura u mojoj karijeri. Imao sam 21 godinu kada je došao u klub, nisam imao jasnu sliku svoje uloge u timu, voleo sam da razigravam druge… Sećam se jednog dugog razgovora sa njim. Objasnio mi je moj košgeterski potencijal i na kraju rekao: od danas ćes biti manje Italijan, a više Jugosloven. Leta 1967. krenuli smo na turneju po Jugoslaviji, stigli smo i do Čačka. Putovali smo u pet automobila, a konvoj je predvodio Bora – za volanom. Igrajući protiv jugoslovenskih bekova tog leta, shvatio sam na šta je Bora mislio. Posle meča u Ljubljani pronašao sam i svog novog idola: bio je to Ivo Daneu, umesto Sandra Riminučija kojim sam se do tada inspirisao.
Iz tog perioda, “Čarli” Rekalkati pamti i odlazak Bore Stankovića kada je u leto 1969. prihvatio poziv KSJ da se vrati u zemlju. Kao mnogi povratnici iz pečalbe, i Bora je nakupovao stvari za stan u Beogradu, od tepiha do televizora. Kako bi opravdao toliku robu na carini kod Trsta, smislio je plan. “Bora me ubedio da krenem sa tek venčanom suprugom preko granice, kako bih svojim kolima preneo sve njegove stvari. Po njegovom naumu, carinicima sam rekao da su to pokloni od familije i da smo sa svadbe produžili za Postojinsku jamu. Pustili su nas, a Bora nas je čekao 500 metara dalje sa svojim kolima, preuzeo stvari – i pokazao nam drugi prelaz kako bismo se vratili u Italiju” uz osmeh se podsetio Rekalkati svog ‘svadbenog putovanja’.
Karlo Rekalkati je kao selektor Italije osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Atini 2004. sa ekipom bez velikih zvezda. Poraženi su od Argentine u finalu, a Rekalkati nam otkriva da je njegova lična “talija” bio upravo Bora. “Prisustvovao je svim našim utakmicama na olimpijskom turniru. Kao moj nekadašnji trener i mentor, njegovo prisustvo je imalo poseban značaj za mene. Pre svakog meča tražio sam ga pogledom u loži: dovoljan je bio jedan njegov osmeh ohrabrenja, kao naš tajni ritual. Doneo mi je sreću, po drugi put u karijeri”.

Dok će širom sveta biti upamćen kao “Mister Stankovic” ili “Gospodin košarka”, za svoje prijatelje u Italiji ostaće u neizbrisivom sećanju kao “il grande Bora”. Oproštaj od njega, u svim novinama, bio je dirljiv, sa velikim naslovima, podsećanjem na ono šta je uradio, i sa akcentom na njegovom boravku u Kantuu.
Photo: Privatni album