Italija je 25. aprila obeležila Dan oslobođenja. “Bella Ciao”, himna partizanskog pokreta otpora, ove godine pevala se na terasama umesto na trgovima, u iščekivanju kraja vanrednih mera i izlaska iz karantina. Taj dan 1945. godine, dok je Musolini bežao iz Milana sa nemačkim vojnicima, obeležio je život Sandra Gambe – i italijanske košarke.
Tokom naših čestih razgovora ispitujem Sandra o detaljima i uspomenama iz tog vremena, koje pamti lucidno i u svojoj 88. godini. Rodjen je 1932, dok je u Italiji nadirao fašizam a Jugoslavijom vladao kralj Aleksandar.
– Poslednjeg dana rata imao sam nepunih 13 godina. Na radiju je govorio jedan od vođa partizanskog pokreta Sandro Pertini, kasnije predsednik Italije, objavio da je Milano oslobodjen. Bio sam nestrpljiv, istrčim na ulicu i nađem se u unakrsnoj vatri izmedju partizana i Nemaca. Dva metka iz rafala su me pogodili u desnu šaku, a treći okrznuo nogavicu – pričao Sandro o danu koji slavi kao svoj drugi rodjendan.
– Iako su lekari predlagali amputaciju ruke, moj otac nije dozvolio jer je verovao u oporavak. Američki vojnici kasnije su mi poklonili košarkašku loptu i pokazali vežbe kako da povratim osećaj u prstima. Tada sam, kao dečak, shvatio da je basket moja budućnost – seća se gosppodin Gamba.
Kasnijih decenija Sandrov doprinos palakanestru u ulozi igrača i trenera bio je nemerljiv, a krunisan je 2006. kada je izabran u američku Kuću slavnih u Springfildu. Dok je kao igrač osvajao trofeje za Olimpiju Milano (10 titula u periodu od 1951. do 1963.) preko dana je bio zaposlen u firmi koja je sponzorisala klub: najpre kao grafički dizajner za Borleti, kasnije kao prodavac mesnih konzervi za Simental.
– Od igranja košarke nije moglo da se preživi: izvor zarade bio je rad u firmi, a trenirali smo rano ujutro i uveče. Igralo se iz ljubavi prema sportu i želje za nadmetanjem sa najboljima – nastavlja sećanje legenda italijanske košarke.

Kako se italijanska košarka škola preplitala sa jugoslovenskom od posleratnog perioda pa sve do danas, svaki razgovor sa Sandrom je prilika za svojevrstan vremeplov i sećanje na njegove duele sa našim igračima i trenerima, koji su vremenom postali njegovi veliki prijatelji.
– Prvo putovanje u inostranstvo kao prvotimac Olimpije Milano bilo je u Jugoslaviju, 1952. Igrao sam protiv Nebojše Popovića i Bore Stankovića koji su tada postavljali temelje jugoslovenske košarke u ulozi igrača i ujedno trenera. Bili su intelektualci, poliglote, prava gospoda u svakom okruženju.
Kao kapiten reprezentacije, Sandro je predvodio “azure” do 4. mesta na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. kada su zbog greške za zapisničkim stolom u meču protiv Brazila, Italijani ostali uskraćeni za bronzanu medalju. Jugoslavija, selektora Ace Nikolica, zauzela je 6. mesto. Korać, Đerđja, Daneu, Đurić i ekipa hvatali su zalet za medalje, koje će osvajati u nizu već od srebra na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1961.
– Generacija Radivoja Koraća nas je početkom šezdesetih prestigla, da bi Ćosić i ekipa od 1970. napravili jaz koji dugo nismo mogli da sustignemo. Uteha je da smo u klupskoj košarci, uz pomoć stranih igrača, bili bolji i osvajali trofeje sa Milanom, Varezeom i Kantuom.
Gamba je posle igračke odmah započeo trenersku karijeru, najpre kao pomoćni trener Čezaru Rubiniju u Milanu (prvaci Evrope 1966 u njegovoj prvoj sezoni na klupi), a od 1973 kao prvi trener Injisa iz Varezea.

–Nasledio sam Acu Nikolića, koji je posle osvojena tri Kupa šampiona smatrao da Menegin i ostali nisu više dovoljno “gladni”. Zameniti profesora nije bilo lako, imao je status legende. Uspeo sam da izgradim autoritet kod igrača, i stigli smo do još četiri uzastopna finala Kupa šampiona, osvojivši dva, 1975. i 1976. – dokazuje perfektno sećanje gospodin Gamba.
Svaki meč pred publikom u Beogradu za Gambu je bio doživljaj, a posebno pamti duel protiv Crvene zvezde (tada je bio pomoćni trener Milana) 1972. kada je Slavnić isprovocirao riđokosog Amerikanca Arta Kenija, a ovaj ga pojurio do tribina, potukao sa navijačima – i nokautirao milicionera. Inače, taj susret u Hali sportova pratio je sa tribina dečak od pet godina, sin trenera Zvezde Bate Đorđevića: kada je potpisao za Milano dvadeset godina kasnije, Saša Đorđević je ispričao da od tog meča nosi uspomenu na crvene patike Olimpije Milano, i želju da baš u toj ekipi zaigra jednog dana.
Oštri dueli sa Mokom, Kićom i družinom su se nastavili u reprezentaciji koju je Sandro vodio kao selektor od 1979. do 1992. uz manje prekide. Kruna je bila srebro na OI u Moskvi 1980. i zlato na EP u Nantu 1983.
– Tuča u Limožu je zapravo bila klimaks tenzije koja je započeta još u Moskvi. Igrali smo oštro na Kićanoviću, sevali su laktovi, kolena i pretnje… Tada sam naučio sve vaše psovke – uz osmeh se priseća Sandro, a snimci dok juri Kiću po terenu u opštem metežu još se vrte na Jutjubu.
Smatra da je najviše glavobolje u odbrani imao sa Dalipagićem, koji je godinama bio prvi strelac lige u dresu Venecije.
– Dok sam bio prvi na tabeli sa Virtusom iz Bolonje, uspeo je da nam ubaci 70 poena na jednoj utakmici. Nekoliko igrača je izašlo zbog pet ličnih nad njim, da je šutirao nogom ne bi promašio te večeri – kaže o velikom Praji.
Dueli Sandra Gambe sa našim ekipama trajaće sve do poslednjeg čina jugoslovenske reprezentacije – u predvečerje još jednog rata, 29. juna 1991. i finala Evropskog prvenstva u Rimu. Bio je to kraj zajedničke države i plavog “Drim tima”. Sandro je vodio “azure” i nemoćno gledao kako Kukoč, Radja, Divac i Đorđević osvajaju poslednje zlato generacije.
– Zabavljali su se na terenu, kao deca u parku. Bio je to najbolji tim Jugoslavije svih vremena.

”Italijanski Mister Basketball”, kako je predstavljen prilikom ceremonije ulaska u Kuću slavnih, pored supruge Stele, uz knjige i džez ploče, strpljivo čeka završetak karantina i povratak svojoj rutini. Još uvek je vedrog duha i čelične volje: jutarnji trening u teretani (gde je član još od gimnazijskih dana), šetnje i mečevi Olimpije/Armanija u Forumu gde iz prvog reda i dalje “hvata beleške”.
Kroz svaki razgovor sa Sandrom, istorija košarke koju sam učio iz knjiga i crno-belih snimaka dobija najtoplije boje i zvuk.
Vremeplov italijanske ali i jugoslovenske košarke – od Bore, Ace i Koraća, preko Kiće, Praje do Kukoča i Saleta – kroz uspomene velikog rivala koji je “primorao” svaku našu generaciju da bude bolja od prethodne – zaslužuje jedno veliko:
Grazie, sinjor Sandro.
Photo: Privatni album