Početna ISTORIJAKako je 21-godišnji klinac postao najbogatiji sportista

Kako je 21-godišnji klinac postao najbogatiji sportista

od admin
30 pregleda

Sa sajta index.hr prenosimo tekst o Kevinu Garnetu, original možete pronaći na https://www.index.hr/sport/clanak/kako-je-21godisnji-klinac-postao-najbogatiji-americki-sportas-i-promijenio-nba/2312591.aspx

***

Lebron Džejms je pre dve sezone sezone postao košarkaš s najvećom ukupnom zaradom od NBA ugovora u istoriji. Vrednost ugovora tokom njegovih 19 NBA sezona, uključujući i tu, bila 387,384.119 dolara. Iako (još) nije pretekao Majkla Džordana kao najveći svih vremena, igra u neuporedivo unosnijoj eri pa je njegov rekord očekivan.

Pre njega rekorder je bio Kevin Garnet s 33,.304.240 miliona dolara zarade tokom 21 godine NBA karijere. Bio je prvak, bio je MVP, bio je najbolji defenzivac lige i 15 puta Ol star. Karijeru je završio među 20 najboljih strelaca i blokera i deset najboljih skakača svih vremena. Na parketu je ostavio ogroman trag u NBA ligi, ali još veći izvan njega.

Upravo ugovor koji su mu 1997. dali Minesota Timbervulvsi pokrenuo je velike promene u NBA svetu. Bio je povod za prvi lockout zbog kojeg je otkazan deo sezone, a posle njega postavljeni su brojni standardi prema kojima NBA i danas funkcioniše.

Danas najbolji NBA igrači zarađuju i više od 40 miliona po sezoni, ali tada su cifre bile znatno manje jer je priliv novca u ligu bio znatno manji, a time i salary cap, odnosno granica do koje klubovi smeju da troše. Upoređenja radi, te je sezone Majkl Džordan zarađivao 33,1 milion, ali Patrik Juing, drugi najplaćeniji, bio je daleko ispod sa 20,5 miliona, a samo su devetorica imala više od 10 miliona po sezoni.

A Garnet, mladić koji je samo dve godine ranije još bio u srednjoj školi, dobio je tada najunosniji ugovor u istoriji američkog sporta, novac koji je i najvećim superzvezdama bio nezamisliv. Ali ne samo igračima nego i klubovima, jer vlasnici su smatrali takav ugovor presedanom koji će ohrabriti igrače na mnogo veća potraživanja. Garnetov ugovor nije bio uzrok lockouta, ali bio je najveći povod, pa se i danas krivica za najduži prekid jedne NBA sezone svaljuje na njega. A on je samo bio na pravom mestu u pravo vreme.

KG nije morao čekati dve godine i pregovore oko tog istorijskog ugovora da postane NBA pionir. Te 1995. prošlo je već 20 godina otkako je Mozis Meloun postao prvi i do tada jedini košarkaš koji je na draft izašao odmah posle srednje škole. Garnetu to nije bio plan, nameravao je da ide na koledž, ali na preliminarnom ispitu nije postigao dovoljan rezultat koji bi mu omogućio da igra za košarkašku ekipu.

Iako je test mogao proći i naknadno, odlučio je da se prijavi na draft i potpuno preskoči univerzitet. Na odluku ga je nagovorio košarkaški guru Soni Vakaro, koji je imao neverovatno oko za rano prepoznavanje talenata, s kojima se onda povezivao i pomagao im u ranoj fazi karijere, posebno na koledžu.

“Rekao sam mu: ‘Kevine, čak i ako ne znaš da igraš, ako zasereš, zaradićeš barem 15 miliona. Bože sačuvaj da ti se nešto dogodi na koledžu, nećeš dobiti ništa.’ Pitao me mislim li da će ga neko uzeti na draftu, a ja sam mu odgovorio da ne mogu biti sto posto siguran, ali da će biti izabran među prvih deset”, ispričao je Vakaro za Bleacher Report 2015. godine.

Garnett je i službeno bio najbolji srednjoškolski košarkaš u SAD. Na 211 cm nosio je nepunih 100 kilograma, bio je mršav, ali žilav, ogromnog raspona ruku, neprirodno brz i pokretljiv za svoju visinu, s odličnim pregledom igre. Uz sve to, igrao je s neuporedivim intenzitetom. Tada je bio avangarda, preteča današnjim zvezdama poput Kevina Duranta i Janisa Adetokumba.

Jedan srednjoškolski trener iz Čikaga povezao ga je s NBA agentom Erikom Flajšerom, koji mu je organizovao treninge i workoute protiv starijih igrača, na kojima je Garnet dominirao i zaintrigirao NBA klubove. Ipak, niko se nije činio odlučan da potroši visoki pik na srednjoškolca, ma koliko dobar bio. Tim više što su na raspolaganju bile velike univerzitetske zvezde Džoa Smita, Antonioija Mekdajsa, Rađida Volasa i Džerija Stekhause.

Pre workouta pred trenerima i generalnim menadžerima NBA klubova, Flip Saunders i Kevin Mekhejl iz Minesota Timbervulvsa dogovorili su se da će Garneta, bez obzira na to kakav bio, hvaliti na sav glas jer su se nadali da će im neko od gorenavedene četvorke pasti u ruke na petom mestu drafta. A onda su ga videli uživo i ostali bez teksta.

“Njegov intenzitet, energija, kombinacija veština, sve je bilo iznad svake očekivane razine. Da ste doveli najboljih 10 igrača i videli šta mogu, rekli biste da je on broj jedan. To je bio verovatno najbolji workout koji sam video u životu. I Kevin i ja zaključili smo da nema nikakvog rizika, samo smo se nadali da će još biti dostupan kad dođemo na red”, ispričao je pokojni Saunders, ondašnji trener Minesote.

Imali su sreće. Bio je dostupan.

“Vlasniku kluba objasnio sam da nam se zaista sviđaju četiri igrača, ali da ima i jedan dečko koji bi zaista mogao biti poseban. Odgovorio mi je da radije ne bi draftovao igrača direktno iz srednje škole. Rekao sam mu da mi je olakšao posao jer bih se zaista mučio s odlukom”, prisetio se Džon Neš, tadašnji generalni menadžer Vašington Buletsa, koji su birali četvrti.

Smit, Mekdajs, Stekhaus i Volas nanizali su se kao prva četiri pika, a Minesota je kao petog odabrala Garneta. Već na prvom treningu ostavio je saigrače u čudu.

“Posle svakog treninga smo trčali sprinteve, a on je bio brži od svih, i od bekova. Želeo je da pobedi u svemu, biti najbolji u svakoj vežbi, a bio mu je tek prvi dan. Pomislio sam: “Dovraga, kako ću protiv ovog tipa svaki dan zabijati na treningu'”, rekao je Sem Mitčel, Garnetov saigrač i dugogodišnji mentor.

On i Saunders bili su ključni ljudi u njegovm razvoju u NBA superzvezdu. Sredinom prve sezone Garnet je postao starter i završio s pristojnim prosecima od 10,4 koša i 6,3 skoka, prilagođavajući se ogromnoj razlici u nivoima košarke u srednjoj školi i NBA ligi. U drugoj sezoni, uz pomoć rukija Stefona Marberija, već je vodio Vulvse do prvog nastupa u plej-ofu s prosecima od 17 koševa i osam skokova. Ali više od brojki imponovao je njegov način igre, suludi intenzitet i pokretljivost njegovog izduženog, krakatog tela. Nije bilo sumnje da će KG i na NBA nivou biti čudovište.

Timbervulvsi su još bili mlada franšiza i prvi put su imali uspešnu sezonu, prvi put su u svojim redovima imali igrača koji ih je mogao ne samo staviti na košarkašku kartu i pretvoriti u snažan i respektabilan klub, nego možda i voditi do titule prvaka. U tandemu s Marberijem izgledao je posebno impresivno i Vulvsi su bili spremni da učinr sve da ga zadrže.

I tako dolazimo do leta 1997. s početka priče.

Garnet je u NBA stigao u idealnom trenutku, u kratkom periodu u kojem su debitanti bili vezani za svoj prvi klub samo tri godine i u kome nije bilo ograničenja visine ugovora. Postojao je salary cap, ali kao i danas, klubovi su ga mogli prelaziti produžavajući ugovore svojim igračima.

Vulvsi su u avgustu svojoj mladoj zvezdi ponudili 102 miliona dolara za šest godina vernosti, što bi bio jedan od najvećih ugovora u NBA istoriji. Ali tog je leta Alonzo Mourning potpisao sedmogodišnji ugovor vredan 105 miliona dolara, a Džuan Hauard šestogodišnji za malo više od 100. Agent Flajšer je smatrao da KG vredi više.

Prvog dana septembra,, sat vremena pre isteka roka za produženje, Garnet je potpisao ugovor bez presedana, ne samo u NBA ligi, nego u američkom profesionalnom sportu uopšte – 126 miliona dolara za šest godina. Poređenja radi, bilo je to više nego dvostruko od cifre koju je Majkl Džordan zaradio do tada u celoj karijeri.

“Mislio sam da će pokušati da ga odvedu klubovi s velikih tržišta. Franšiza je od početka bila na dnu, a navijači su sada konačno videli nadu. Zato sam se odlučio na ulaganje koje ni finansijski ni poslovno verovatno nije bilo pametno, ali nije se radilo samo o tome. Ja sam iz Minesote, živim tu, želeo sam to za ovaj klub”, objasnio je vlasnik Vulvsa Glen Tejlor.

Cela liga bila je u šoku. Kako je klinac, koji je pre samo dve godine bio srednjoškolac, mogao da dobije toliki novac, veći nego ijedan košarkaš pre njega? Drugi igrači bili su ljubomorni, vlasnici drugih klubova bojali su se eksplozije njihovih visokih zahteva, a analitičari su se pitali kako će Vulvsi dovoditi nove igrače ili zadržati svoje kad na samo jednog troše toliki deo budžeta.

Vlasnici klubova, zabrinuti za svoj novac, imali su i druge razloge za nezadovoljstvo, ali upravo su Garnetov ugovor istakli kao dokaz da aktuelni sastav ne funkcioniše. Iskoristili su klauzulu iz kolektivnog ugovora iz 1995. da ga mogu raskinuti posle tri godine ako više od 51,8% košarkaških prihoda odlazi na plate igrača.

Usledio je treći lockout u četiri godine, ali dok je prvi završen posle dva meseca, a drugi za samo tri sata, ovaj put pregovori vlasnika i sindikata igrača bili su mnogo tvrđi i otegnuli se na čak šest meseci. Vlasnici su želeli da postave granicu na visinu ugovora, produže razdoblje u kojem mogu zadržati draftovane igrače i takođe im ograničiti ugovore, ukinuti Pravilo Lerija Birda, koje je igračima omogućavalo da potpisuju visoka produženja sa svojim klubovima bez njihovog podleganja limitima salary capa…

I bili su čvršći, ujedinjeniji. U zajednici igrača došlo je do razdora jer je ograničavanje visine ugovora na štetu išlo samo najvećim zvezdama, koje su pritom već imale najviše novca i lakše izdržavale lockout. Mnogi drugi želeli su samo da se vrate na posao i dobijaju platu, koga briga što će elita ostati bez par desetaka miliona kad je to iznos o kojem sami mogu samo sanjati.

Lockout je okončan 20. januara 1999, sezona je spašena, iako se igralo 50 umesto 82 utakmice, a otkazan je i Ol star vikend. Vlasnici su pobedili i ustanovili brojna pravila prema mnogima od kojih NBA i danas funkcioniše. Određena je lestvica ruki ugovora za njihovih prvih pet sezona u ligi. Visina ugovora ograničena je na temelju staža igrača u ligi. Pravilo Lerija Birda je ostalo, ali takođe s ograničenjima. Međutim, i igrači su uspeli da proguraju neke zahteve, poput izuzetka prema kojima klubovi mogu dovesti igrača uprkos limitima salary capa, blago su povećane minimalne plate, a i izborili su se za 55% udela od zarade od košarkaških prihoda. Ustanovljen je i porez na luksuz, koji plaćaju klubovi koji previše premašuju salary cap, a taj se novac raspodeljuje među konzervativnijim potrošačima.

Ironično, Timbervulvsi su davanjem rekordnog ugovora sami sebi iskopali jamu. Dugoročnim vezivanjem Garneta rešili su pola plana, ali su sebi uskratili ostvarivanje druge polovine. Drugi deo njihovog tandema budućnosti zatražio je trejd.

Stefon Marberi bio je strašno ljubomoran na Garnetov novac, koji on više nije mogao zaraditi zbog novih ograničenja koje je upravo on posredno uzrokovao. I on i Minesota su mu se zgadili.

“Ne mogu igrati s njim kad on zarađuje 20 miliona, ja devet, a kod mene je lopta kad se rešavaju utakmice”, rekao je Marberi, prema sećanjima trenera Saundersa.

Garnet i Vulvsi u zenit su ušli 2004, taman na vreme za novi stomilionski ugovor

Vulvsi su trejdovali Marberija u Nju Džersi Netse, gde se razvio u Ol star igrača, ali ostao je samo dve godine, pre nego što su ga Netsi poslali u Finiks za Džejsona Kida i u iduće dve sezone došli do NBA finala.

Minesota je i dalje bila dobra, ali bez Marberija imala je niži plafon. Svake je godine ulazila u plej-of i uredno ispadala u prvom kolu, sve do 2004. Slučajno ili ne, bila je to poslednja sezona Garnetovog kontraverznog ugovora. Uz iskusne prinove Letrila Sprivela i Sema Kasela Vulvsi su ostvarili rekordnih 58 pobeda, prošli prvu, a onda i drugu seriju plej-ofa i pali tek u finalu Zapada protiv LA Lejkersa. Garnet je te sezone imao rekordne proseke od 24,2 koša i 13,2 skokova i zaradio jedinu titulu MVP. Imao je tek 27 godina i ulazio u zenit karijere.

Naravno da mu je Glen Tejlor dao sve što je mogao, odnosno što mu je prema novim pravilima bilo dopušteno – petogodišnji ugovor na okruglih 100 milijuna, koji je dodatno pomogao Garnetu da sve do pre nekoliko godina bude igrač sa najvećom ukupnom zaradom u NBA istoriji.

Ipak, ispostavilo se da je sezona 2003/04 bila labusova pesma Vulvsa u Garnetovoj eri. U idućoj su propustili plej-of iako su sakupili 44 pobede, a u naredne dve još padali i KG je 2007. izgubio strpljenje i zatražio odlazak nakon punih 12 godina na severu.

Tada je još jednom ušao u istoriju postavši prvi košarkaš u ikad koji je razmenjen za sedam igrača. Boston Seltiksi za njega su Minesoti dali doslovno pola svog rostera, ali isplatilo im se. Osim njega, Polu Pirsu su pridružili i Reja Alena i odmah u prvoj zajedničkoj sezoni osvojili titulu prvaka.

Iako je na odlasku iz Mineapolisa rekao da jedino žali što u tih 12 godina nije klubu doneo titulu prvaka, prilikom primanja u Kuću slavnih rekao je da najviše žali što se nije ranije priključio Seltiksima.

S Bostonom je došao do finala i 2010, ali ovaj put Lejkersi su bili bolji. Tog se leta u Majamiju okupila velika trojka – Lebron Džejms, Dvejn Vejd i Kris Boš – a Bostonova je već ozbiljno zašla u tridesete godine. Usledio je pad, trejd Garneta i Pirsa u Bruklin Netse, koji je završio debaklom, a KG je karijeru završio tamo gde ju je i započeo.

Vratio se u Vulvse da odigra još sezonu ili dve, a onda je planirao delom od ogromnog novca koje je kroz godine dobio od kluba da kupi vlasnički deo, zajedno s trenerom Saundersom. Međutim, taj plan je propao krajem 2015. tiokom poslednje Garnetove sezone, kad je Saunders preminuo od posledica Hoćkinsovog limfoma. Odnosi između Garneta i Tejlora su znatno zahladili. KG je još ranije isticao da bi želeo da potpuno otkupi klub, umesto da samo uđe u vlasničku strukturu, ali Tejlor tvrdi da mu se nikad nije javio s ponudom.

Garnet je u 21 godinu u NBA ligi ostavio ogroman trag, kako na terenu, tako i svojom ulogom u lockoutu i pregovorima koji su promenili ligu, ali posredno je odgovoran za još jedno pravilo koje vredi i danas.

Naime, nakon što je učinio nezamislivo, i direktno iz srednje škole izašao na draft, godinu kasnije to je učinio i Kobi Brajant. Ohrabreni njihovim uspesima, brojni su mladići odlučili da preskoče koledž i direktno iz srednjoškolskih klupa dođu u NBA. U narednih osam godina sledilo ih je čak 37 srednjoškolaca, pa iako je među njima bilo vrlo uspešnih (Lebron Džejms, Dvajt Hauard, Trejsi Mekgrejdi), većina ih je opet završila na – klupi.

To je postao trend, najbolji mladi igrači gotovo su odlaskom na univerzitet priznavali da nisu dovoljno dobri. Toj je pošasti NBA stala na kraj 2005, točno deset godina posle Garnetovog ulaska u ligu, pravilom da igrači moraju čekati barem godinu dana od završetka srednje do prijave na draft.

To je rezultovalo eksperimentima među klincima, pa je Brendon Dženings umesto na koledž otišao u Evropu i sezonu proveo kod Jasmina Repeše u Lotomatici. Neki su odlučili da godinu dana samo treniraju i pripremaju se za draft. Lamelo Bol je već sa 16 godina na nagovor oca otišao da igrati u Litvaniju, a zatim i Australiju pre izlaska na draft. I sama NBA je otvorila ekipu u Razvojnoj ligi namenjenu baš igračima koji posle srednje odmah žele u profesionalce.

Sve zbog Kevina Garneta.

Photo: X

(Izvor: index.hr)

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar