Početna DOMAĆA KOŠARKAKoš magazin na dočeku prvakinja Evrope

Koš magazin na dočeku prvakinja Evrope

od Božidar Manojlović
14 pregleda

Osmesi, sreća, radost, zadovoljstvo, po koja suza…. samo su neka od osećanja koja su vladala beogradskim aerodromom kada su stigle najbolje u Evropi. Emocije na sve strane. I kod njih koje su iznele ceo ovaj napor i trud ovenčan zlatom, i kod rodbine i prijatelja koji su došli da vide svoje najbliže i da podele sreću, i kod nas koji smo ih čekali, malo službeno, malo prijateljski, posle toliko godina saradnje.

Teško je emotivno bilo i tokom mečeva, same kažu, i nama i njima. Završnice za infarkt, finale kao da je i najlakše bilo. Ili bar tako deluje. Nikad ne donosite prebrze zaključke ako i sami niste na terenu. Uglavnom, kad se već zbog korone nije masovnije moglo u Valensiju, mesto nam je bilo na aerodromu Nikola Tesla, da stegnemo ruku, zagrlimo, poljubimo najbolje. To su lepše strane ovog posla. Hvala im za godine druženja, saradnje, svaku izjavu, intervju, komunikaciju tokom prvenstva putem mreža, hvala im za 4 velike medalje u poslednjih 6 godina. Koš magazin će da nastavi da prati sve ove divne devojke ma gde igrale i ma gde bile, i praviće razgovore s njima i kad nije prvenstvo, i kad nije ovakvo slavlje, i kad su teški momenti, i kad se ništa ne osvoji.

Ništa pametno nismo ni imali, ni hteli da pitamo na dočeku, pustili smo devojke da same govore.

Tina Krajišnik: Uživale smo u svakom minutu i tokom utakmice i posle nje. Nismo ni spavale noćas, toliko smo uzbuđene, toliko smo srećne. Jedan miks osećanja. Jedva čekamo da to proslavimo sa Srbijom. Ta neverovatna odbrana koju pominjete je naše oružje. Znali smo da pomoću nje možemo da pobedimo bilo koga. Verovale smo čvrsto u to i pokazalo se da smo bile u pravu i da smo nekako najlakšu i najlepšu utakmicu imali u finalu.

Dajana Butulija: Kao i uvek milion emocija, teško je da se sad sve rečima iskaže. Neverovatan uspeh, svakako. Lično spadam u povučenije osobe, ne volim svu ovu pompu, ali ovim uspehom i ovakvim zalaganjem zaslužile smo da narod to proslavi sa nama, da oseti onu energiju koju smo i mi tamo osetile, da znaju da smo to uradili za njih, za našu zemlju. Da se hrabro borimo kao i uvek za Srbiju i za naš dres. Ti produžeci koje smo igrale su nam oduzele mnogo godina života, barem meni. Koliko je vama bilo strašno, verujte i nama je, ali je najvažnije da se srećno završilo.

Ana Dabović: Mnogo poruka dobijamo podrške i čestitki za ovo što smo uradile. Mnogo mi je drago zbog toga, kao što mi je drago što ćemo sve ovo proslaviti sa našim narodom. Ova lopta koju nosim je deo običaja, pre dve godine smo u Beogradu uzele loptu kada smo osvojile bronzu, pa su neke od nas to nastavile i sada, uspele smo da ukrademo loptu i čuvaćemo je. Pored uramljenih dresova, sad čuvamo i lopte.

Maša Janković i Anđela Dugalić: Još nismo svesne šta smo uradile, ali osećamo veliku sreću. Maša i ja se nadamo da ćemo za koju godinu da igramo kao naše suigračice, i da uspemo koliko su i one uspele. Mnogo smo naučile za ovo vreme i priprema i takmičenja. Malo smo tužne što neke od  njih polako završavaju karijere, ali je divno što to rade uz osvojeno zlato.

Sonja Vasić: Umorna sam toliko da ne mogu još da saberem sve emocije. Trebaće mi vreme ali definitivno ogroman uspeh. Mislim da ćemo tek za par godina biti svesne šta smo uradile. Loše zvuči kad se kaže, ali finale nam je bilo lakše. U Budimpešti smo isto najlepše igrali u finalu. Tu se sve nekako oslobode, već su osvojile medalju i onda mogu lakše da igraju, da pokažu sav svoj talenat. Meni je definitivno lakše jer ne moram toliko da vučem, jer vidim kako one dobro igraju. U Tokiju, medjutim, ne verujem da će biti rasterećenih utakmica. Konkurencija će biti jako velika, a i mi sada dolazimo sa jednim velikom bremenom. Nadam se da ćemo još za ovih 20-ak dana popraviti neke stvari u igri i igrati još bolje protiv najboljih ekipa na svetu koje će biti u Tokiju.

Saša Čađo: Od početka sam verovala u ovaj tim i uvek pred svaku utakmicu koju smo igrali, govorili smo pobediće ona ekipa koja je bolja kao tim, i na terenu i van njega. Znate ono, kad poredite ko ima bolju hemiju u ekipi, e pa mi smo bile te koje smo uvek bile i jače i lepše i bolje, i sad nam niko ne može ništa. Kad me pitaju kad smo počele da razmišljamo o zlatu, kažem da smo shvatile da možemo mnogo onda kad smo pobedile Španiju. Tad smo rekle – sad nas ništa ne može zaustaviti i evo…zlato je tu.

Ivon Anderson: Želeli smo da obradujemo naciju, želeli smo da igramo za njih, za Srbiju, za Marinu i srećom pobedile na kraju. Možda sam i sanjala da budem prvak Evrope, kao što kažete, ali ne očekujete da se to zaista i dogodi. Imala sam dobru sezonu u svojoj ekipi ali ovo sa reprezentacijom je nešto više od svega, od vas samih, a samo se to pamti. Kažete da su naše devojke malo“lude“ pa zato onako slave? Jesu, „lude“ su skroz, ali su divne i fenomenalne, i prihvatile su me odmah kao svog. Radile smo teško, borile se teško i pobedile. Sjajne su.

Nevena Jovanović: Presrećna sam iako se to možda ne vidi i od umora i od neke praznine, emocija, sve smo ih potrošile. Namestilo se sve u igri i mojoj i timskoj. Uvek kažem, neko drugi će uvek da iskoči i doprinese pobedi. Drago mi je da sam dobila taj nadimak koji pominjete „Neca trojka“, ali prosto tako se namestilo. Da se mi odmorimo sad, pa u nove pobede, imamo mi još dugo leto pred nama. Da li je lepše sad ili u Budimpešti? Pa ne znam, nekako je meni ova titula mnogo draga jer je put bio težak, od početka u grupi pa preko četvrtfinala do kraja. Nekako, ova medalja nosi neki poseban sjaj.

Toliko od naših kraljica za sada. Za manje od mesec dana opet ćemo im se diviti. I neka tako bude uvek, i kada su na samom vrhu, i kada su malo ispod. Dovoljno su već uradile.

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar