San. Sreća. Snaga. Sigurnost. Srce. Sistem. Smisao. Spretnost. Senzacija. S kao Slovenija. Kakva predstava slovenačke reprezentacije, kakva pobeda nad evropskim prvakom Španijom (92-72), kakva lekcija, kakva košarka! Bravo Slovenci! Bravo i za Igora Kokoškova, čoveka koji je maestralno spremio i vodio tim do prve medalje u istoriji slovenačke košarke.
Španija je bila nadigrana od početka do kraja. Taktički, tehnički, fizički, idejno! Pokazalo se da Slovenija nisu samo Dragić i Dončić. Briljatno su igrali Gašpar Vidmar, Klemen Prepelič, svoje epizode za Oskara su odigrali i Saša Zagorac, Jaka Blažič, Žiga Dimec, Aleksej Nikolić. Brojke ne lažu: Slovenija je izdržala skakakčki duel, oba tima imala su po 35 uhvaćenih lopti, ali su svi drugi elementi bili na strani Slovenaca: šut za tri poena 14/25 (56%) prema 7/27 (26%) Španaca, asistencije 23-15, izgubljene lopte 8-13…
Dok se meč privodio kraju i dok je Igor Kokoškov šmekerski izveo Luku Dončića da bi dobio zaslužene ovacije publike, gledao sam u mog prijatelja Peru Vilfana koji je imao najlepši i najsrećniji prenos u karijeri. Do njega je sedeo oduševljeni Saša Dončić, otac slovenačkog čuda od deteta. „Mali“ koji još gleda crtane filmove („cinkario“ ga cimer Goran Dragić) je bio na ivici tripl-dabla: dao je 11 poena, imao 12 skokova i 8 asistencija!
Nisam smeo da napišem ono što mi je Saša Dončić govorio još od osmine finala:
– U finalu će igrati Slovenija i Srbija…
Iz njegovih usta u nadležne uši…
Luka Dončić mi je posle ulaska u polufinale priznao:
-Voleo bih da u finalu igramo sa Srbijom…
Voleo bih i ja Luka. I ne samo ja. Danas je, verujem, bar pola Srbije navijalo za Sloveniju, verujem da će u petak bar pola Slovenije biti uz Srbiju. Kakvo bi to finale bilo…
Rano popodne, dok sam pešice dolazio u salu, video sam ulične prodavce sa navijačkim rekvizitima. Bili su lepo snabdeveni, slovenačke zastave i šalovi nisu nedostajali. A tek će se tražiti za nedeljno finale.
Pisao sam o košarkaškom nasleđu bivše Jugoslavije, o medaljama koje su osvajali Srbija i Hrvatska. Sada je lista proširena i za Sloveniju. Raspala se bivša država, ali se nije raspala njena divna košarka. Svako je u nasleđe dobio koliko je zaslužio, a u doba samostalnosti to blago je čuvao, gubio ili pvećavao kako je ko znao i umeo.
Slovenija je dobola tri od četiri četvrtine, izgubila je samo drugu i to minimalno, 24-26. Prvu je dobila 25-19, treću 24-12, poslednju 19-15! Imala je sve: ambiciju, znanje, snagu, srce, tim, trenera, navijače. Čak i čirlidersice koje su uz „jodlovanje“ na jednu poznatu slovenačku melodiju „kupile“ i ono malo neutralne publike. Simpatije su uvek na strani slabijeg, ali taj teoretski slabiji – Slovenija – večeras je bio bolji. Ubedljivo, sigurno, zasluženo.
Dok ovo pišem na pres-tribini vidim na terenu Horhea Garbahosu i Hosea Luisa Montera, čelnike španske federacije. Nije im lako, predali su krunu.
Kralj je mrtav, živeo (novi) kralj. Slovenija, Rusija ili Srbija? Strpimo se još malo, znaćemo brzo.
Photo: FIBA