Upoznali smo se u Buenos Ajresu 1990. Među novinarima koji su išli na Mundijal u basketu našao se i jedan mladić za koga niko nije znao “gde radi“. Ispostavilo se da i nije novinar. Krenuo je kao navijač. Njegovo ime je Vladimir Mitrović. Kada je posle finala, tokom slavlja, izbio onaj incident sa Divcem i nekim hrvatskim iseljenikom koji je zlatnu medalju hteo da slavi sa hrvatskom zastavom, Vlada Mitrović je bio na terenu uz Divca. Nije mu pomagao u oduzimanju zastave, ali je bio neposredni svedok događaja koji još uvek vuče repove iako je sve odavno razjašnjeno.
Prošlo je 29 godina, kontakt je ostao. Neki od nas iz te 1990. i dalje pišemo, Vlada Mitrović i dalje voli košarku. Pre neki dan stiže mi mail od njega:
“Dolazim u sredu u Peking, ali nemam karte. Vidi ako nekako možeš da pomogneš…”
Tokom meča sa Argentinom stiže mi nova portuka:
“A šta ću ako mi karta ne treba?”
Moj prijatelj Vlada će u turizam, kao i grupa navijača koja u organizaciji jedne agencije takođe stiže. Verovali su, kao i Vlada Mitrović, da će naš tim stići u Peking, u polufinale. Ništa od toga, igramo za plasman od 5. do 8. mesta što će biti bolje nego, recimo, 2006. u komšiluku u Japanu, ali slaba je to uteha. Sa našim košarkašima je kao sa onom kletvom, valjda beše jevrejska: Dabogda imao pa nemao… Kad imaš navikneš da imaš, pa kad nemaš sve izgleda katastrofa. Mi smo navikli na medalje, makar i srebrne, pa je muka kad si daleko od njih.
Vlada Mitrović i grupa turista koja stiže u Peking svoju veru u naše košarkaše platiće , u bukvalnom smislu, iz svog džepa. Ona ogromna većina koja je ostala kod kuće nema bar materjalni trošak. Imaju samo nerviranje. I to košta, ali se ne meri evrima. Košarkaški i ostali narod je razočaran. Na to ima pravo, ali da li frustracija daje pravo i na pljuvanje po igračima i selektoru?
Nije me mrzelo da pročitam stotine komentara na raznim sajtovima. Evo termina i pojmova koji dominiraju: arogancija, dilentatizam, nestručnost, nespremnost, sujeta, samovolja, Jokić precenjen, ko čini startnu petorku, tako mu (Đorđeviću) i treba kad nije poveo Kalinića i Nedovića, šta će nam 4 centra, zašto smo samo mi pametni pa nećemo naturalizovanog igrača… Na 10 ili 15 „pljuvačkih“ komentara bio je jedan podrške igračima.
Te komentare su pisali, verovatno, isti oni koji su igrače i Sašu Đirđoveća dizali u nebo posle Španije 2014, Rija 2016. pa i Istanbula 2017. Imamo, izgleda, kratko pamćenje. To su, manje-više, isti igrači, isti selektor, isto rukovodstvo Saveza… Valjda samo kod nas put od genijalaca, pobednika i majstora do neznalica, šegrta i gubitnika traje tako kratko.
Neću da tražim opravdanja za dva uzastopna poraza od kojih je ovaj od Argentine bolniji. Opravdaja nema, osim podsećanja da je ovo sport, u njemu se pobeđuje i gubi, posebno kad naiđeš na boljeg rivala. Ono što postoji i što treba da se nađe jeste objašnjenje poraza. Da se, ako je moguće, greške isprave za neko novo takmičenje. Grešio je selektor (priznaje i sam), grešili su igrači (priznaju), grešili su i novinari, ne samo naši, koji su Srbiju videli na tronu (da li priznajemo ?), grešile su sudije (ne verujem ni u kakve zavere, toliko znaju), greši FIBA što u ratu sa Evroligom kažnjava košarku biranjem nedoraslih sudija, pogrešili su u svom optimizmu naši navijači koji će umesto utakmica u Pekingu posetiti Kineski zid, Zabranjeni grad i možda pojesti neku „pekinšku patku“…
Gde su greške tu su i grešnici, ali naši su. Moramo da ih volimo i poštujemo i kad gube. Obradovaće oni nas još koji put.
Photo: FIBA
(Izvor: maxbetsport)