Možda i lakše nego što je i sama očekivala, demolirajući Portoriko sa 90-47, Srbija se već plasirala za četvrtfinale. Da li će tamo ići sa prve ili druge pozicije znaće se posle nedeljnog duela sa Španijom, ali za sada je sve po planu i željama. Četvrta utakmica, četvrta pobeda, četvrti utisak ozbiljnosti, snage, talenta…
Dato je manje poena negó na prethodnim utakmicama, ali prosek je i dalje visok. Srbija, po svemu, opravdava ulogu favorita koju joj nameću strani mediji, pa i sama FIBA u svom “Power rankingu”. Portoriku su, sa kamatom, vraćeni svi dugovi, iako se zapravo “zaduživala” bivša država. Mislim na (bolan) poraz na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. ili (nebitan) u Argentini 1990. lap i onaj u Indijanapolisu 2002.
Dobro je što meč nije istrošio naše igrače, trebaće snage za odlučujući duel sa Španijom, jedva da je nekoliko igrača na terenu provelo malo više od 20 minuta. Kolege iz Španije tvrde da je Srbija “veliki favorit”. Nadam se da su u pravu.
U našem timu najefikasniji je bio Nemanja Bjelica sa 18 poena, pratili su ga Marjanović (16), Jokić (14) a nije se “upisao” samo Milutinov.
Nekih 10-ak minuta pred meñ sa Portorikom pozdravih se sa Nešom Ilićem, večitom šeretom. Zabrinuto je vrteo glavom:
– Nezgodni ovi Portorikanci…
– Jesu…za 15 razlika ako se naši ne oznoje, ako zapnu i za više – rekoh ja.
– Misliš ? – nepoverljiv je Neša.
– Mislim – rekoh samouvereno.
Ubrzo se ispostavilo da sam bio u pravu. Petorka koja počela meč – Jović, Bogdanović, Lučić, Birčević, Marjanović – brzo je počela da pravi razliku. “Birča” je otvorio meč trojkom, posle je Bobi Marjanović vezao 6 poena, završio četvrtinu (igrao 6 minuta) sa 10 poena i dva skoka a vođstvo od 23-14 obećavalo je četvrtfinale.
Naših navijača bilo je manje negó u Fošanu, ali bilo ih je. Sala je bila polupuna, ali bila bi još prazunija da u 5. minutu odjednom nije nagrnula publika, kao da je neko otvorio vrata.
Do mojih “prognoziranih” 15 razlike siglo se sredinom druge četvrtine (36-21), a dva minuta pre odmora bilo je i +21 posle trojke Lučića (43-22). Đorđević je već bio izrotirao sve igrače, bilo je evidentno da će se neki više odmarati i čuvati za nedeljni duel sa Španijom.
U ovom našem timu je sjajno što niko nije rezerva, bar ne u klasičnom smislu te reči. Svako može da počne, svako doprinosi. To što kineska publika najviše voli Nikolu Jokića sasvim je razumljivo jer njega najbolje poznaje s obzirom na popularnost NBA u ovoj zemlji, ali Kinezi su videli da u našem timu ima još odličnih igrača, i ne bi me čudilo da se posle Mundijala ovdašnji klubovi još više “otvore” prema našim košarkašima.
Razlika od 23 poena na poluvremenu (49-26) bila je posledica boljeg šuta (56% prema 27%), skoka (48-26), asistencija (30-11!). Bolji na papiru dokazao je da je (mnogo) bolji i na terenu.
U drugom poluvremenu išlo se i do +30 (Simonović trojkom za 60-30), bilo je prostora za kontre, dodavanja iza leđa, atraktivne asistencije (poput Bobijeve za Lučića)… Dominacija u skoku (39-19) i asistencijama (25-10) na kraju je dovela do ogromne razlike, +40 (83-43) u 36. minutu.
Ukratko, posao je (do sada) obavljen maksimalno dobro. Srbija je sigurno među 8 poslednjih, da li će u Šangaj ili Donguan zavisiće od nedeljnog meča sa Španijom. Pobeda vodi u Šangaj… Dva prva mini-cilja su ispunjena, prošle su se dve faze.
Ostaju veći ciljevi, plasman u Tokio i – medalja.
Photo: FIBA
(Izvor: maxbetsport)