Tim ljudima ne prestajemo da se divimo. Ti ljudi su nam putokaz kako se u životu nikada ne treba predavati. Ti ljudi nam pokazuju kako se uvek, i pored velikih teškoća, može naći smisao u životu, u svakom njegovom danu. Kako radost, sreća i borba, lako mogu da zamene tugu, besmisao i apatiju. Ti ljudi su se mentalno i fizički izdilgli iznad svoje sudbine, iznad svojih očekivanih mogućnosti, iznad nas ostalih. Ti ljudi su uzor svima sa sličnom sudbinom, uzor svima nama. Ti ljudi su sportisti, reprezentativci ove zemlje. Ti ljudi su košarkaši u kolicima.
Pisao je Koš magazin već o njima. Možda i prvi. Pisao je i predstavio neke o od tih momaka još pre dve godine kada su počinjali sa ozbiljnijim radom i planovima koje su u velikoj meri i ostvarili. Pisali smo o sudbini nekih od njih, kako ih život nije mazio, kako su doživeli nesreće i kako su novi život pronašli u toj divnoj igri pod obručima. Ko želi da se podseti ili pročita ono što smo tada zabeležili, neka na našem sajtu pronađe prvi tekst iz septembra 2018. i kasniji iz avgusta 2019.
Sada, dve godine kasnije, ovi momci su osvajači medalje u C diviziji na Evropskom prvenstvu u Sofiji, i upravo se spremaju za Evropsko prvenstvo B divizije u Atini 16-22 novembra. Zato smo najnovije informacije potražili od Vladimira Kuzmanovića, nekadašnjeg sjanog igrača šampionskih generacija Zvezde i Budućnosti, a sada predsednika Saveza košarkaša u kolicima Srbije:
„Za početak da napomenem da je verovatno jedan od prvih i najlepših tekstova o nama bio upravo u Koš magazinu, renomiranom eletronskom izdanju nekada čuvenog časopisa Koš. Mislim da pre toga nije bilo nekih većih testova o nama i ovom sportu. Od tada je prošlo dve godine, i mi smo sada na putu Evropskog prvenstva, jedinog za osobe sa invaliditetom koje nije otkazano. Međunarodna federacija košarke u kolicima, pandan FIBA, nije ga nikad otkazala, već prolongirala za novembar. Prijavilo se 8 reprezentacija. B divizija je mnogo, mnogo jača od C divizije, i cilj nam je da se u njoj i zadržimo jer bi tako „kupili“ vreme od dve godine da ojačamo našu ligu, da nađemo nove igrače i da podignemo košarku u kolicima na viši nivo. Sadašnja reprezentacija je sposobna da se nosi sa Bosnom i Hrvatskom, nepoznanice su nam Letonija, i Belgija koji su nekada bili jako dobri. Neke utakmice, koje smo igrali i sa jačim protivnicima, pokazali su nam veliki napredak koji su naši igrači ostvarili i tako samo potvrdili moje ranije pretpostavke da oni, po svom košarkaškom znanju, mogu dosta da urade. Sada i oni to vide, motivciju imaju, pogotovu od tog velikog uspeha na EP C divizije. Svi će se spremati za predstojeće Prvenstvo koliko god mogu jer, moram da podsetim, da mnogi od njih rade, da nismo profesionalna organizacija pa da nadomestimo njihove troškove. Još se ne znaju grupe takmičenja ali pored nas igraće i Rusija i Austrija, koje su ispale iz A divizije, što govori dovoljno o kvalitetu te divizije, zatim Bosna, Hrvatska, Letonija, Grčka kao domaćin i Belgija. Predviđeno je bilo da prvenstvo traje 11 dana, ali zbog ove situacije skraćeno je na 6-7 dana, tako da može da se desi da odigramo i dve utakmice u jednom danu. Nadam se da to ipak neće biti jer je to jako naporno. Pripreme ćemo odraditi u Kanjiži, u hotelu i kompleksu koji je prilagođen osobama sa invaliditetom. Sve naše nade usmerene su ka Ministarstvu sporta i Paraolimpijskom komitetu, zbog sredstva koja su nam preko potrebna. Ne volim mnogo da kukam i da se žalim, ali ipak želim da kažem da, do sada, a sada je početak oktobra, mi nismo dobili ni jedan jedini dinar. I onda se neki pitaju kako se uopšte igra liga, a odigrano je osam kola, pa vi vidite koliko je trebalo energije i truda da se to postigne. Ne vidim razloga da ne dobijemo ono što nam po svim prinadležnostima pripada. Mi smo zemlja košarke, a ovo jeste košarka. Svi poznati igrači koji su nas gledali zakljućili su da ovo jeste košarka, sa svim svojim sadržajima koje košarka ima, sa svim pravilima koja važe i u košarci”.

Nedavno je bio Trofej Beograda, koji ove godine zbog epidemije nije imao međunarodni karakter. Okupile su se naše ekipe, bilo je jako dobro. Turnir je otvorio Igor Rakočević koji je po prvi put bio kod nas, i malo je reći da je bio prijatno iznenađen onim što je video. Utakmice su išle u direktnom live streamu zahvaljujući Sport klubu. Prvi put su mnogi imali priliku da nas vide, i javljali su se brojni naši igrači i navijači iz Evrope koji su pratili događaj. Singidunum je potvrdio da je najbolji klub, savladavšu u finalu Dunav iz Apatina. Ima tu i novijih klubova koji okupljaju sve više igrača, kao Despot iz Beograda, a i novih klubova kao Soko iz Beograda, pa je to već preduslov za osnivanje beogradskog saveza. Jako uspešna godina koja može lepo da se završi Evropskim prvenstvom B divizije u kojoj je opstanak veći uspeh nego srebro u C diviziji. Time bi dobili dve godine na osnaživanju ovih naših aktivnosti. Statistike kažu da u svetu, pa i kod nas, postoji oko 10 odsto invalida i, recimo, nemati klub u Novom Sadu je jako loše, želimo da ga reaktiviramo jer su imali najbolji klub koji je nekada igrao i Ligu šampiona, Tigar iz Paraćina takođe treba podići, i uopšte svuda gde je to moguće. Tako podižemo kvalitet i košarke, ali samog života tih ljudi, gde su neki od rodjenja u kolicima, neki mnogo kasnije, ali svima ovo mnogo znači. Na primer, jedan od najmlađih po stažu Željko Likić, koji igra tek tri godine, uspeo je da nađe angažman u Nemačkoj. Mnogo je radio, vežbao, ljudi su ga videli na sajtovima na koje je kačio svoje snimke, zvali na probu, i on sada tamo može da ostvari neke stvari u životu koje do pre tri godine verovatno nije ni sanjao. I to jeste poruka da se i u ovom sportu, i u ovim okolnostima, može uspeti, može da se bude zadovoljan, uspešan i da se postižu rezultati kao i u svakom drugom sportu.“

Prvi put je organizovan i Kup Srbije?
„Tako je. On je bio u okviru Trofeja Beograd. Prvi sa četvrtim, drugi sa trećim su igrali, prenošen je direktno na pomenutom live streamu i malo je reći da smo zadovoljni kako je to prošlo, i kakav je odjek Kup imao. Te snimke koji su sad na YouTubeu je gledlo 5,6 hiljada ljudi, što je bila nemoguća misija pre tri godine. Posle svake utakmice oranizovane su i izjave za medije, najmanje dva igrača, trener, da ih narod upozna, da postanu prepoznatljivi, da ljudi shvate da oni žive među nama i da se sa mnogo napora bore za neke rezultate. Ne treba mi da jurimo rezultate koje je kroz istoriju postigla reprezentacija Srbije, ovde je cilj da se što više ljudi uključi u ovaj sport, da se bavi njime, a ta masovnost i kasnije treninzi, omogućiće i dobre rezultate. Svaki taj momak koji sedne u kolica i postigne svoj prvi koš je već pobednik! Eto, to je taj entuzijazam koji se prepoznaje kod ovih momaka koji nikada ne pitaju kako negde putujemo, čime, da li imamo ili nemamo, već samo kada krećemo. Od čuvenog Željka Ćirkovića do svih ostalih. To su neviđeni borci i zato nam je želja da uvežemo takmičenja mlađih kategorija sa našim takmičenjima. Da deca dodju i vide ove ljude kako se bore pa da razmisle, na primer, zašto su propustili neki trening jer im se malo spavalo. Da vide momke kojima su ruke maltene krvave posle treninga, ili utakmice, ali koji se svim svojim bićem bore da napreduju i da ostvare nešto u životu“.

Život piše još neke romane pa se u sklopu priprema za Evropsko prvenstvo otvorio i teren čuvenog Bobana Jankovića koji je takođe život završio u kolicima?
„Tako je. Dobili smo poziv iz Novog Kneževca, što me je začudilo jer sam znao da Boban nije imao veze sa tim krajem ali smo prihvatili, mislivši da je veza to što je Boban bio u kolicima. To jeste tako, ali to je samo deo jedne neverovatne priče. Posle izvesnog vremena dobio sam telefon momka koji se zove Igor Savićević, čoveka koji je završio dva fakulteta – Istoriju umetnosti i slikarstvo, koji je profesor tamo, i nazvao sam ga da ga pitam otkud ta ideja i kako je do nje došlo. Ispostavilo se da je i kod njega bilo ono što pokreće i sve ove ljude, a to je čista emocija. Dečko navija za Partizan ali je bio dete kada se desila ta poznata tragedija Bobanu u Grčkoj, i to mu je zauvek ostalo u glavi. Od tada je imao poseban odnos prema Bobanu kao igraču, koji inače nije bio neko ko je imao negativne emocije, čak i od protivničkih igrača, on je igrao jednu posebnu košarku, dominirao je inteligencijom. Posle nekog vremena Igorova supruga, koja odgaja neku posebnu vrstu koker španijela, dobija narudžbinu da isporuči kucu na određenu adresu, porodici Janković. Igor je uzeo psa, otišao na tu adresu, pokucao na vrata, glas mu je rekao da uđe i zatekao je Bobana Jankovića u stanu. Na Bobanovo „ti sigurno ne znaš ko sam ja“, Igor je rekao „naprotiv, ja odlično znam ko ste vi“ i tu su se toliko zbližili da su ostali u stalnom kontaktu do Bobanove smrti. U momentu kada je neko iz Novog Kneževca rekao da li neko ima predlog za ime terena koji otvaramo, javio je Igor i rekao ono što je odmah prihvaćeno, da se nazove po legendarnom igraču Zvezde i Panioniosa, Bobanu Jankoviću. U tom gradu se inače i nalazi kuća u kojoj se radi sa osobama sa multipl sklerozom, i Igor im je stalno pričao o nesreći koja je zadesila Bobana pa su i gradonačelnik i svi ostali, kada je izgovoreno to ime kao budući naziv terena, odmah prihvatili i sad pored tog terena postoji jedna divna tabla Bobana u Zvezinom dresu. Mnogo lep doživljaj za sve nas, toliko je ljudi došlo i videlo celu tu manifestaciju. Bilo je divno biti deo toga, a još je lepše što se neko setio momka koji je zaista imao jednu neverovatnu tragediju, i koji je svojim imenom i prezimenom i u Zvezdi i u grčkoj košarci to apsolutno zaslužio“ – objašnjava Vlada Kuzmanović, predsednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije.
Photo: Privatni album