Početna DOMAĆA KOŠARKAKotarac – Moje  ovogodišnje putovanje “Tramvajem zvanim želja”

Kotarac – Moje  ovogodišnje putovanje “Tramvajem zvanim želja”

od Blaž Kotarac
70 pregleda

Kao i svake godine u ovo doba, poslednjeg majskog vikenda, “kresnem” moj životno magistralni “Tramvaj zvani želja”, i otisnem se prema rodnoj Banja Luci, pa, orguškoj Gradini na Kamešnici-Dinari, i na kraju ka splitsko-makarskoj Rivijeri,…    

Već više od pola vjeka, od davne 1970.god., stanujem u Beogradu, kod nekadašnje nam zajedničke Skupštine, u samoj blizini parkova, Pionirskog i Tašmajdanskog!  

I ove godine, krenuh, u četvrtak (29. maja), od Pionirskog parka, iz kojeg se već mjesecima bjele šatori, kao iz pozorišne predstave  “Hasanaginice”, (sjetih se, uloge iste, koju je maestralno “odigrala”  glumica pok. Žiža Mažar, davnih 60-tih god. u Narodnom pozorištu  B.Luka). Preglasna,“neprimerena”muzika, ambijent, ne priliči mi,  i,…ma.. .

Okrenuh se, (sa komentarom zadržanim u sebi, i za mene), produžih do tašmajdanskog Parka i meni drage mi fontane. Nekako pored nje se najbolje “iskoncentrišem” i ” isplaniram” moje “putešestvje” koje me očekuje, da upalim i “zasjednem” u  moj svakogodišnji “Tramvaj zvani želja”, te krenem pravac ka dragog mi “Bengolay Citiy-u”, iliti, Banja Luci.                                                                                                 

U petak, (30. maja), isto kao i  svake godine, ukrcam se, i “zaputujem” u društvu mojih generacijskih,… Vujadina, Drene i Velibora, – “Maturanata” naše nam STŠ, AG odsjeka, vožnjom, i putem koji nas je neke mnogo davne 1965. godine odveo daleko ka Beogradu, sve do danas, u naše životne nespokoje!                      

Stigli smo, poslije 5-6 sati uz sjetne priče iz naše mladosti, pomalo i umorni, ali…ja sam morao odmah uveče da “odradim” moje prvo, dogovoreno druženje….                                                                                                                                    

 U  predivnom Restoranu “Pastirska kuća”, u samoj blizini zelenog Vrbasa, petak, (30. maja) sa drugarima i prijateljima, veteranima KK “Borac”, kluba u kojem sam počeo i igrao od 1963. do1965., da bih na kraju 1980-81. u njemu i završio moju košarkašku karijeru… Očigledno, vrijeme je učinilo svoje, mnogi drugari su nas napustili, (bio sam jedini na druženju, sa fotosa iz 1965.). Srećom, sa drugog fotosa, te i iz nezaboravne i drage mi juniorske ekipe našeg KK “Borac”, drugara, saigrača i prijatelja bilo je na radost i zadovoljstvo, ama, na pretek!

 Druženje je bilo kako to mi umijemo da uradimo svake godine, ali, nažalost, ovaj put, nije bilo našeg “kapitena”, Slobodana Bate Jelića, koji je, teško bolestan, na ovaj dan, iste noći i preminuo u Beogradu.

Moj drugar i veliki prijatelj s kojim sam odrastao od ranog djetinjstva, zaigravši zajedno u našem KK Borac, a, kasnije i po beogradskim klubovima, on u KK Partizanu, a, ja u OKK Beogradu, i, u  reprezentacijama,  naše nam BiH i nezaboravne EX YUGE. Družili smo se i porodično do dana današnjeg. Mnogo sam tužan. Bato moj, neka ti je VEČNA SLAVA! 

Ali, kako to obično biva, stiže mi još jedna tužna vjest…da je preminula Jelica Kalenić, moja dugogodišnja, draga mi, drugarica i prijateljica, iz našeg zajedničkog, aktivnog “sportovanja”, bivša košarkaška reprezentativka one nam predivne, naše EX YU.

Kasnije, kao vrsni kardiolog, uz njenu pomoć, i neizmjernu brigu za moje oboljelo “srdašce”, siguran sam da su mi, uz njen predlog i izbor  Prof. Dr. Gorana  Milašinovića kao vrsnog kardiologa, produžili život do današnjih dana!  Hvala vam mnogo, a tebi draga  Jeco, neka ti je VJEČNA SLAVA, voli te tvoj Koki!

Nije prošlo mnogo vremena, iako tužan zbog gubitka dobrih mi i dragih prijatelja, sutradan, (31. maja), nastavio sam druženje i sa drugarima, školarcima, proslavom 60 godina od  STŠ-arh. građ. smjera mature, u isto divnom restoranu “Allas”!

Iako je prošlo 60 godina od matutre, “napustili” su nas, iz našeg razreda Ag2, draga drugarica (Mira B.), i nekoliko  drugara (Milan F. ,Ekrem K. Miroslav B., Zdravko D. i Milan P. kojima smo se odužili minutom sjećanja – pomena!), a, mi preostali, koji smo se kako – tako dobro održali, još uvjek u pokretu, “spomenarili” smo se zadugo u noć, koliko smo mogli!, ….ne damo se još!

Dovoljno je reći, bilo je kako je moralo biti, tugaljivo za mene, ali na kraju predivno, i, bogme, u srcu nezaboravno urezano!

Mali odmor kraj Vrbasa, u društvu sa mojim prijateljom i kumom Slobodanom Savićem – Rokijem,  i…. nastavak putovanja odveo me je, zna se već kud, mojom životnom magistralom, prema kamenitoj Dinari, Splitu, Solinu,…. Trogiru!.

Na mojoj orguškoj Gradini, podno Kamešnice, Dinare, bilo je kao i svake godine, mjesec i više dana, predivno, nezaboravno, onako kako ja očekujem, u prezelenom, mirisno šumovitom, planinskom ambijentu! Imam osjećaj da mi je svake godine sve ljepše i ljepše! Nek, bude tako!

Ali, morao  sam dalje sa “putešestvijama” te se, sredinom jula mjeseca,  “spustih” sa moje Gradine, Dinare, u Solin,. grčko-rimskim imenom “Salona”, https://www.solin.hr/povijest/salona,     

https://hr.wikipedia.org/wiki/Salona,  

https://enciklopedija.hr/clanak/solin,

U Solinu mi žive stričeve familije  koje redovno posećujem. Inače, od Splita preko Kaštela do Trogira, puno mi je rodbine, kad bi ih sve obilazio trebalo bi mi mnogo, mnogo vremena!

Kao i obično, prošetao sam kroz stari, dioklecijanov Split, i, napravio  đir po Rivi.

Ali, one koje sam uvjek viđao i sretao, nažalost, nije ih bilo, da uz pićence, i, po koju “čakulu” prebacimo sa Rive pogledom preko plavog Adriatika, gdje smo nekad zajedno igrali oko Peskare, Kijetija…. dobrih mojih drugara, Pere, Damira, od prošle godine i Rate, pa Cape, Mosora,..

L

Nema ih, ali njihov drugar Koki ih sigurno nikad neće zaboraviti! Predobri moji “gospari”!                             

Eh, život je to, bilježi i piše svoje stranice!

Na kraju… nekoliko dana “isplivah” moju morsku normu, nivoa penzionera, na Čiovu krajTrogira, kod mog rođaka Stipe Kneza, vrlog sportiste, veterana, bacača kugle (M75 – evropska srebrna medalja u Poljskoj 2024. godine!).

Blizina splitskog aerodroma, 10-ak kilometara, a, opet, moje godine i velika vrućina, učinili su svoje, te odlučih da ubrzam, ovaj put, povratak mog “Tramvaja”, avionski, savremenije i bezbolnije!

I, dok sam čekao poziv za ukrcavanje, pogled mi preleti preko piste na naš “Air Serbia” aeroplan… nije mi trebalo mnogo, i uspomene mi odletiše na davnu 1971. godinu.

Fotos sa mojim doživotnim prijateljem i kumom Nenadom -Nedom Subotićem, na istom mjestu, ali u pozadini sa, tad, legendarnim DC3! A mi, u plavoj, klonferskoj uniformi našeg OKK Beograda! Predivne uspomene i sjećanja!!

I, dok sam ja tako sanjario po životno – magistralnim uspomenama, priđe mi nepoznat čovjek, izgleda skromno trenerskog nivoa, nešto mlađi od mene, prepoznajući me kao bivšeg košarkaša BK, kroz razgovor, priupita me, valjda zbog mog  dijalekt – govora, odakle sam rodom!? Kažem mu, majka Jeka me rodila u Banjoj Luci, u Bosni, u kojoj sam ju i sahranio već davne 1993.god. A, on će meni… ma, nije to Bosna već RS!?.

Otšutih, i nastavih… a otac Mile sa orguške Gradine, gdje je i sahranjen 1995. podno Kamešnice, Dinare, između Livna i Glamoča, u Bosni. Opet, ista reakcija, on će – nije to Bosna, već Federacija!?…

Nije mi trebalo mnogo, “upalih se”, u momentu se sjetih nedavno preminulog, dobrog i poštovanog, umjetnika Josipa Pejakovića, (s kojim me davno u Sarajevu, upoznao moj drugar Pimpek – Davorin Popović), i njegovih svjetsko i javno, svima u lice, izgovorenih riječi: “ti ćeš, bolan, meni, (nama), reći nema Bosne”! Sreća, pozvaše nas na ukrcaj u avion, i, ne odgovorih mu…

Elem, po toplom, vedrom i sunčanom danu, u još uvjek uzlaznom, niskom letu iznad moje Gradine, Kamešnice, ubrzo se nađoh na surčinskoj pisti, u Beogradu…i, na kraju, na početnoj poziciji polaska od prije dva mjeseca, kraj moje tašmajdanske Fontane!

Šta na kraju reći… ovogodišnji Tramvaj je “odradio” sve po mojoj želji! Neka bude tako, ako može sa manje tugaljivosti, i iduće godine! Pozdrav od vašeg Kokija

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar