Reklo bi se – očekivano, ali nije tako bilo. Nisu ni Crvena zvezda ni Partizan baš tako lako stigli do finala Kupa Radivoja Koraća. U polufinalu, čak i više u četvrtfinalu, bilo je posrtanja favorita, moglo se sve završiti senzacijom još u četvrtak. Zato je ovaj Kup karakterističan, ni nalik mnogim prethodnim.
Niš 2018 doneo je mnogo dobrih košarkaških sekvenci, a razlika između ABA ligaša i timova iz KLS nije više onolika kao ranije. Sećamo se, još koliko prošle godine to je bila provalija, sad su tek nijanse odlučile neke mečeve. Pre svega tu mislim na utakmicu Crvena zvezda-Borac, koju je branilac Kupa dobio u produžetku. Ni Partizanu nije išlo glatko protiv Zlatibora, a dobra borba viđena je i u polufinalima.
Zvezda je pobedila FMP 98-82, ali krajnji rezultat vara. Poraženi tim pružio je dobar otpor, nije to bila igra mačke i miša. Nažalost, posle samo pedesetak sekundi, koliko je proveo na parketu, teško se povredio mladi reprezentativac Stefan Lazarević.
Partizan je vodio skoro celu utakmicu protiv Mege, sve je podsećalo na onaj nedavni meč u Ljubljani sa Olimpijom, i samo se čekao poslednji minut da se vidi može li Mega da šokira crno-bele. Međutim, poučeni gorkim iskustvom, igrači trenera Nenada Čanka prelomili su meč nekoliko minuta pre kraja, tako da su ga mirno priveli kraju – 89:79. Ni isključenje Novice Veličkovića šest minuta pre kraja nije donelo neki bitniji bonus Megi, za njih je nerešiva enigma do kraja ostao Đorđe Gagić (14 poena, 13 skokova). Uz to, Partizan je „ubio“ protivnika trojkama (13 od 21, 67 odsto). Mega je van linije 6,75 šutirala samo 9 od 28 (32 odsto).
Lepe utakmice u Nišu gledalo je oko 4.500 ljudi u dvorani „Čair“, i neznatan broj putem te-vea. Pravo za prenose ima Arena Sport, kanal koji malo ko u Srbiji ima privilegiju da vidi (nema ga na analognom prenosu, a samo retki kablovski operateri imaju ga u svojoj ponudi). Prošle godine sam kritikovao Javni servis što ne prenosi domaći Kup Radivoja Koraća i – pretrpeo sam i sam brojne kritike zbog toga. Međutim, ne odustajem. Ostajem čvrsto pri stavu da kao građanin koji ima strujomer, a samim tim automatski plaćam mesečnu pretplatu za Javni servis, imam pravo da zahtevam da firma iz Aberdareve ulice učini sve da meni i sličnima omogući gledanje finalnog turnira domaćeg košarkaškog kupa. Nikakve izgovore ne priznajem, a verujem da ih, da je živ, ne bi uvažio ni veliki Nebojša Popović. Pionir naše košarke i čovek koji je kao direktor Televizije Beograd otvorio vrata košarci na malim ekranima. Kažu mi – to je bilo neko drugo vreme. Da, bilo je. Tada smo bili svetski prvaci.
Photo: Dejan Stanojević