Neko je mogao da zaradi lepe pare da se na vreme kladio da će u finalu srpskog plejofa da igraju Crvena zvezda i FMP. Sigurno je malo njih verovalo u ovakav rasplet prvenstva, a jedan od njih svakako je Dušan Alimpijević, trener FMP-a. Svoj optimizam preneo je na igrače, i svi zajedno su zasluženo ušli u finale očitavši lekciju Partizanu. FMP je slavio i u drugoj utakmici polufinala (78-68) i otišao na megdan Zvezdi koja je takođe sa 2-0 preslišala Mega Leks (84-75 u 2. utakmici).
Karakteristika polufinalnih utakmica bilo je vidljivo odsustvo ambicije kod bar dva tima (Partizan i Mega), a ni Crvena zvezda se nije pretrgla da pokaže svoje najbolje lice. Jedan čitalac našeg sajta me je kritikovao kako sam preoštar prema timovima u Superligi, možda i jesam ali, iskreno, ne pamtim slabije duele u polufinalu plejofa. Uopšte, ovakva Superliga nema nikakav smisao na kraju sezone, i trebalo bi je igrati na početku, u oktobru i novembru. Pa da prva četiri tima idu u ABA, i onda bi bilo vatre. Ovako – dobili smo “tanku limunadu”.
Za neke je svakako iznenađenje plasman FMP-a, često pežorativno nazivanim “timom iz predgrađa”. Železnik jeste predgrađe Beograda, ali je itekako poznat širom Evrope jer je godinama tu stanovala najbolja košarkaška škola na kontinentu. Ko ne veruje neka pogleda gde su počeli karijeru naši reprezentativci koji su igrali poslednjih petnaestak godina. U polufinalnoj seriji protiv Partizana momci iz tog predgrađa pokazali su ogromnu želju za uspehom, sjajnu atletiku i povremeno majstorstvo. Predvođeni trenerom Alimpijevićem pokazali su i mirnoću i posvećenost igri, ni traga ekscesnih situacija kakvih su se mnogi pribojavali. Zato i čudi odluka da se druga utakmica u Železniku igra pred unapred odabranom publikom, odnosno da se karte ne puštaju u prodaju. Košarka se igra za publiku, ne za prazne tribine, a publici uvek treba dati bar šansu da dođe na utakmicu. Pa ako bude potrebno lako je isprazniti deo gledališta, bar u Železniku to ne bi bio problem jer su tribine ionako male.
Pred naletima inspirisanih Davidovca, Boldena i Lazarevića rekreativna odbrana Partizana je delovala prosto smešno. Tim je u dve polufinalne utakmice bio potpuno bez energije, bez kondicije i čak bez želje za pobedom. Igrači crno-belih kao da su jedva čekali da se više međusobno ne gledaju, a kako stvari stoje bogami mnogi od njih i neće se više međusobno gledati. Posebno me začudilo da su kondiciono potpuno pali, što ide na dušu trenerima koji o tome vode računa. Mogu da razumem da se Novica Veličković istrošio i umorio, ali da Luković cele sezone ne može da odigra jednu kompletnu četvrtinu a da ne traži izmenu – e to ne razumem.
U odnosu na prethodnu sezonu i Mega Leks i Partizan su nazadovali. Da podsetim, Mega je lane osvojila Kup Radivoja Koraća i igrala finale ABA lige, lansirala Luvavua, Ivanovića, Jankovića, Kabu, Nikolića… Ove godine – ništa od toga. Samo jedno ime koje se afirmisalo (Kostja Mušidi) – malo je to za Megu. U Partizanu je slična situacija, jedno (izgubljeno) finale domaćeg Kupa i treće mesto u ABA ligi sigurno ne zadovoljavaju navijače crno-belih. Nijedno novo ime nije se pojavilo, oni od kojih se očekivalo da zablistaju (Marinković, Karahodžić, Vrabac) potonuli su u prosek.
Prognoza pred finale je laka: Crvena zvezda je apsolutni favorit. Međutim, ne treba zaboraviti da je bilo utakmica u kojima je sa mnogo muke pobeđivala svoju “filijalu” iz Železnika, a ako se tome dodaju povrede (Jović, Volters) i umor – možda dobijemo i neočekivano interesantnu finalnu seriju.
Photo: MN press