![]({"full":{"0":"2016\/02\/manila78-1.jpg","1":672,"2":372,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2016\/02\/manila78-1.jpg"}})
Manila 1978: Drama u finalu, produžetak, Kića-Praja i titula
- February 13, 2016
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Osmo svetsko prvenstvo je održano u Manili, od 1. do 14. oktobra 1978. Filipini su trebali da imaju domaćinstvo još 1962. ali im ga je FIBA oduzela jer nisu hteli da izdaju ulazne vize reprezentacijama iz socijalističkih zemalja. Od ovog prvenstva promenjen je sistem takmičenja, tako što je umesto dotadašnjeg turnirskog gde je pobednik bila ekipa koja je osvojila najviše bodova uveden kup sistem, pa su igrane utakmice za zlato, као i za bronzanu medalju.
To je epoha kada je razlika u kvalitetu između ekipa била izuzetno velika, pa je i mogućnost iznenađenja bila svedena na minimum. Unapred se znalo da će medalje biti podeljene između dotadašnjih najčešćih osvajača SSSR-a, Jugoslavije i Brazila. Kao ekipe koje bi se mogle umešati u borbu za odličja spominjale su se još Italija i ČSSR. Po običaju, najveće nepoznanice su bili timovi SAD i Kanade, koji su došli sa igračima sa koledža ali bez onih najkvalitetnijih koji su igrali samo na Olimpijadama.
Znači, glavni favoriti za zlato su bili branilac titule SSSR i aktuelni prvak Evrope Jugoslavija. Kod naših igrača je provejavao optimizam kao rezultat osvajanja zlatau Liježu, na godinu dana ranije održanom prvenstvu Evrope, i još više zbog serije od četiri uzastopne pobede na velikim takmičenjima protiv Sovjetskog Saveza. Poslednji poraz smo doživeli još na Olimpijadi u Minhenu 1972. Najsuzdržaniji je bio selektor Aleksandar Nikolić, koji je ponavljao da je „opreznost vrlina mudrih“
Timovi su bili podeljeni u tri grupe sa po četiri ekipe. “Plavi” su se takmičili u A grupi sa Kanadom, Senegalom i Južnom Korejom. Na otvaranju smo lagano dobili nedorasli Senegal sa 99:64. Naši su se najviše preznojili zbog velike vrućine koja je vladala u dvorani. Selektor Nikolić je dosta menjao, pa su se u strelce upisali svim igrači osim Ćosića, koji je malo igrao, i Jerkova. “Profesor” je bio prilično nezadovoljan igrom tima, najviše zbog ležernosti i neozbiljnosti koju su pokazali. Najefikasniji u našim redovima su bili Kićanović sa 20 poena i Radovanović sa 15. Interesantno je da smo mi izveli 23 slobodna bacanja, a Senegal samo 4.
Interesantno je da je Jugoslavija bila jedina evropska zemlja koja je imala direktne TV prenose, jer nijedna druga nije pristala zbog paprenih cena (!?).
U drugom meču smo bili još ubedljiviji. Pobeđena je ekipa Južne Koreje sa 121:85 (65:44). Bio je to u doslovnom smislu duel mačke i miša, gde su Korejci bili u tolikom manjku visine i snage da nije moglo ni biti reči o nekom ravnopravnom duelu. U našem timu su se svi upisali u strelce, a svoju šansu je najbolje iskoristio najmlađi Peter Vilfan koji je bio najefikasniji sa 24 poena. Na meti kritika se našao kapiten Krešimir Ćosić zbog navodno indolentne igre. Bilo je evidentno da iskusni Krešo maksimalno kalkuliše ne želeći da se previše troši protiv nejakih protivnika, i da se čuva za ozbiljnije mečeve.
Na kraju ovog dela šampionata došao je i najozbiljniji protivnik. Pobeda protiv Kanade je ostvarena mnogo lakše nego što rezultat 105:95 pokazuje. U 28 minutu smo vodili sa 79:59 pa smo počeli i sa egzibicionom igrom, što je na kraju tu prednost prepolovilo. Pravo otkrovenje je bio mladi centar Ratko Radovanović, koji je sa 24 poena bio nerešiva enigma za Kanađane, a ključni igrač Mirza Delibašić koji je u petorci zamenio indisponiranog Moku Slavnića. Delibašić je svojim koševima, a postigao ih je ukupno 18, odveo našu ekipu na nedostižnu razliku. Drugi tim iz naše grupe koji se plasirao dalje bila je upravo Kanada, jer je lako izašla na kraj sa Senegalom i J. Korejom.
U grupi B favoriti su ispunili očekivanja. Dilema oko prvog mesta razrešena je u direktnom duelu između Brazila i Italije. Predvođeni legendarnim strelcem Oskarom Šmitom, „karioke“ su slavile sa 88:84. Portoriko i Kina su završili u „utešnoj grupi“.
U grupi C ekipa SAD posle mučenja u prvoj utakmici protiv Australije i tesne pobede sa 77:75, ubedljivo pobeđuje ČSSR i Dominikansku Republiku i osvaja prvo mesto. Malo iznenađenje je pobeda Australije protiv ČSSR 71:68, čime su i oni kao drugi prošli dalje.
U toku prvenstva je stigla tužna vest iz Moskve da je preminuo 26-godišnji centar Spartaka iz Lenjingrada Aleksandar Bjelov. Aleksandar će ostati zauvek zapamćen po onom košu kojim je doneo pobedu „zbornaja komandi“ protiv Amerikanaca u finalu Olimpijskog turnira u Minhenu 1972. Inače, nije bio u rodbinskim vezama sa drugim Bjelovim, Sergejom.
Savezni kapiten Aleksandar Nikolić uprkos naše tri pobede nije bio previše zadovoljan prikazanom igrom, pogotovo u odbrani. Naši igrači su rezonovali po sistemu “ne možemo mi primiti toliko koševa koliko možemo dati” pa se i nisu nešto previše trudili u odbrambenim zadacima.
U drugoj fazi prvenstva ekipama koje su prošle pridružio se SSSR kao aktuelni svetski prvak, kao i domaćin Filipini. Igra svako sa svakim po bod sistemu, a onda prva dva igraju za zlato a treći i četvrti za bronzu. Prenosi se rezultat iz prve faze ostvaren protiv protiv suparnika iz grupe koji je takođe prošao. U završnici su se našle tri ekipe iz Evrope (Jugoslavija, SSSR, Italija), dve iz Severne Amerike (SAD, Kanada), Australija, Brazil i Filipini.
Na otvaranju smo bez većih napora pobedili domaćina Filipine sa 117:101. Naši su dozvoljavali omalenim Filipincima da neometani šutiraju iz daljine, i oni su tu okolnost iskoristili da postignu „stotku“. Opet su se svi naši upisali, a najefikasniji je bio Dražen Dalipagić sa 31 poenom. Zanimljivo je da selektor Nikolić tokom utakmice nije uzeo nijedan tajmaut.
U derbiju dana Italija je pobedila SAD sa 81:80, pre svega zahvaljujući odličnoj igri Dela Fjorija koji je postigao 20 poena. Bilo je jasno da je ovaj tim SAD nedovoljno kvalitetan da bi se uključio u borbu za medalje.
U drugom kolu smo najzad mogli da vidimo „plave“ u najboljem svetlu. Stare mušterije Italijani su prosto zgromljeni 108:76. Sve je praktično rešeno posle pet minuta kada smo poveli sa 16:2, i tu prednost smo samo još više uvećavali. Briljirao je Partizanov tandem Dalipagić sa 29 poena i Kićanović sa 21. Najzad je i trener Nikolić bio zadovoljan zalaganjem i disciplinom u igri. Kao da su naši igrači čekali nekog ozbiljnijeg protivnika da pokažu sav raskoš svog talenta i kvaliteta. Jedina loša vest je da se Mirza Delibašić počeo žaliti na bolove u leđima, što će ga mučiti do kraja turnira.
Treba spomenuti ekipu Brazila koja je pružala vrlo sigurne partije. Predvođeni Oskarom Šmitom i Marselom De Souzom, uz pomoć veterana Ubiratana, ubedljivo dobijaju Kanadu i Australiju, i najavljuju borbu za samo finale.
Pred 10.000 gledalaca usledio je meč protiv selekcije SAD. Iako rezultatski ne toliko ubedljiva – 100:93 – naša pobeda nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. Amerikanci su igrali veoma oštro i čak prljavo, pa su bukvalno premlatili naše košarkaše. I odnos slobodnih bacanja 30 prema 9 za “plave” ilustruje stil koji su Ameri primenili u želji da pobede. U 35. minutu su uspeli da se približe na 81:75 i to je bilo sve od njih, jer su poeni Slavnića i Vilfana razrešili ishod meča. Najraspoloženiji u našoj ekipi su bili Dalipagić (28 poena) i Slavnić (16). Delibašić je izostao zbog povrede.
Posle trećeg kola sve tri pobede imaju Jugoslavija, SSSR i Brazil. Sovjeti izgledaju zaista moćno jer Tkačenko, Belostenji, Bjelov i Miškin gaze sve pred sobom.
Posle jednog slobodnog dana sledi veliki duel Jugoslavija-SSSR. Većina prognoza je bila da je to tek prvi meč ove dve ekipe, i da će se one ponovo sastati i u finalu. Gledalaca je bilo 18.000, a TV reporter svedoči da je atmosfera kao da se igra u Jugoslaviji. Dvoranom se orilo “Jugoslavija, Jugoslavija…” i “Mi smo Titovi, Tito je naš…”. To je stotinak naših navijača davalo podršku igračima pred veliki duel. Selektor Nikolić je potpuno taktički nadmudrio velikog Aleksandra Gomeljskog. Zaustavivši Sergeja Bjelova, koji je utakmicu završio bez poena, i Miškina koji je dao 6 koševa, čitava igra Sovjeta svela se na spuštanje lopte pod koš gorostasima Tkačenku i Belostenjiju, ali to nije bio način na koji se može pobediti Jugoslavija. U našem timu najbolju partiju na turniru pružio je Dragan Kićanović postigavši 34 poena (šut 20-15, 75%). Prvi strelac meča je bio Dražen Dalipagić sa 37 poena (22-14, 63%). Praktično ceo meč smo bili u vođstvu, i kako je utakmica odmicala tako se i razlika povećavala. U 38. minutu bilo je 99:83, a na kraju 105:92.
U drugom derbiju dana sastali su se timovi Brazila i SAD-a. Iako su Amerikanci vodili tokom celog poluvremena i dobili ga sa 46:39, u drugom delu je nastupio potpuni preokret. Brazilci su bodreni svojim navijačima odigrali kao u transu i predvođeni Marselom De Souzom, strelcem 29 poena, trijumfovali sa 92:90.
Da bi “plavi” izbegli bilo kakve kalkulacije, trebalo je pobediti dotad neporaženi Brazil i plasirati se u finale. Bila je to neviđena drama. Po prvi put na prvenstvu smo se našli u situaciji da veći deo meča gubimo i jurimo rezultat. Brazilski tim je igrao odlično, posebno se istakao Oskar Šmit za koga nismo nalazili rešenja u odbrani. Brazilac je bio prvi strelac meča sa 34 poena. Na poluvremenu su Brazilci imali minimalnu prednost 44:46, a u 24. minutu je bilo 50:57. Naši momci se nisu predavali ni kad je tri minuta pre kraja rezultat bio 77:81. Usledio je neverovatan finiš kada koševima Ćosića, Kićanovića i Vilfana preokrećemo rezultat i pobeđujemo 91:87. Iako su i ovaj put najefikasniji bili Kića i Praja, treba pohvaliti učinak centara Jerkova (16 poena) i Ćosića (15). Ovom pobedom obezbeđeno je finale i bar srebrna medalja. Ostalo je da čekamo i saznamo ko će nam biti protivnik u finalu.
Zanimljivo je da gledaoci u našoj zemlji nisu mogli da gledaju direktan TV prenos meča sa Brazilom jer je satelit bio zauzet. Mogli su da odgledaju snimak, dva sata po završetku.
Sovjeti su se brzo oporavili od poraza protiv Jugoslavije, i savladali Italiju 79:69. Najefikasniji kod pobednika je bio Anatolij Miškin sa 18 poena, a kod Italijana Kararo – takođe 18. Na taj način ostalo je da u direktnom duelu u poslednjem kolu SSSR i Brazil odluče o drugom finalisti.
Prethodno su Sovjeti još morali da pobede ekipu SAD. Duel neravnopravnih rivala završio se ubedljivom pobedom “zbornaje” sa 97:76. Amerikanci nikako nisu mogli da ispod koša zaustave Aleksandra Belostenjija, koji je postigao 22 poena.
Problemi sa Mirzom Delibašićem su bili prisutni tokom čitavog turnira. Imao je problema sa okoštavanjem kičme i stalno je bio ukočen od bolova. Ni injekcije nisu pomagale. Rukovodstvo naše ekspedicije je dobilo telegram od njegove majke koja ih moli da ubede njenog sina da se obrati lekaru kineske reprezentacije i da proba lečenje akupunkturom. S obzirom da je Mirza ipak zaigrao u finalu, izgleda da je poslušao mamu i da mu je pomogla drevna kineska medicina.
Poslednji meč u grupi protiv Australije je bio bez rezultatskog značaja, pa je selektor odmorio prvu petorku i šansu je dao rezervistima. I pored sigurnog vođstva na poluvremenu 56:41 u finišu je došlo do potpunog opuštanja, pa je čak i pobeda bila dovedena u pitanje. Ipak smo ostvarili trijumf 105:101, gde su prvi strelci meča bili Vilfan (28 poena) i Žižić (22). Selektor Nikolić je bio veoma nezadovoljan pa otud ne čudi izjava da je “sad jasno zašto neki sede na klupi”.
Italija je pobedila Kanadu sa 100:83 i obezbedila borbu za bronzanu medalju. Blistali su Menegin (23 poena) i Marzorati (20). U derbiju SSSR je pobedio Brazil 94:85 i tako smo dobili drugog finalistu. Od početka do kraja puleni Aleksandra Gomeljskog su bili u vođstvu, i nije bilo nikakvih dilema oko pobednika. Ogromni centar Vladimir Tkačenko (220 cm) je bio nezaustavljiv sa 20 poena.
U meču za treće mesto Brazil je u neverovatnoj završnici pobedio Italiju 86:85 i osvojio bronzanu medalju. Šest sekundi pre kraja Bonamiko je doveo Italijane u vođstvo, da bi Oskar Šmit šutem sa pola terena pogodio koš i doneo veliko slavlje Brazilcima.
U finalu su se našle dve ekipe koje su svojim igrama na čitavom šampionatu to i zaslužile. Lukavi strateg Gomeljski je teret favorita prebacio na jugoslovensku stranu. No, svima je bilo jasno da je “zbornaju komandu” dobiti dva puta u nedelju dana gotovo nemoguća misija. Igralo se pred 28.000 gledalaca. Malo iznenađenje je bilo stavljanje Delibašića u startnu petorku. Očigledno je akupunktura pomogla. Prvo poluvreme je proteklo u izjednačenoj borbi, pa je tako i završeno 41:41. I u drugom delu nijedna ekipa nije imala veću prednost od četiri poena. Kad smo u samom finišu košem Kićanovića poveli sa 73:71 smešilo nam se zlato. Ipak, 13 sekundi pre kraja Anatolij Miškin je izjednačio i meč je otišao u produžetak.
I na samom početku produžetka, već kod podbacivanja, desio se ključni trenutak meča. Radovanović se iskusno postavio i praktično naterao gorostasnog centra Tkačenka da napravi petu ličnu. Posle je već bilo lakše. I dalje se igralo koš za koš, da bi na kraju poenima najboljih – Kićanovića i Dalipagića – “plavi” poveli sa 82:79. Sovjeti uspevaju samo da ublaže na konačnih 82:81.
Sastavi:
JUGOSLAVIJA: Vilfan 6, Kićanović 17, Žižić 6, Knego, Jerkov 4, Skroče, Slavnić 4, Ćosić 6, Radovanović 10, Krstulović, Dalipagić 21, Delibašić 8.
SSSR: Jeremin 11, Belošev, Lopatov 10, Žarmuhamedov 6, Saljnikov 12, Edeško 4, Bjelov 10, Tkačenko 14, Miškin 10, Jovajša 2, Belostenji 2, Žigili.
PLASMAN: 1. Jugoslavija, 2. SSSR, 3. Brazil, 4. Italija, 5. SAD, 6. Kanada, 7. Australija, 8. Filipini, 9. ČSSR, 10. Portoriko, 11. Kina, 12. Dominikanska Republika, 13. Južna Koreja, 14. Senegal.
Deset utakmica i deset pobeda – to je konačan bilans Jugoslavije na Svetskom prvenstvu. Kapiten Krešimir Ćosić je podigao pobednički trofej, a titulu najboljeg igrača i strelca je poneo Dražen Dalipagić. U najbolju petorku šampionata, po izboru akreditovanih novinara, ušli su Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović, Oskar Šmit (Brazil), Marsel De Souza (Brazil) I Vladimir Tkačenko (SSSR). Profesor Aleksandar Nikolić najavio je da se povlači sa mesta selektora. U tom trenutku Jugoslavija je bila prvak sveta, Evrope i olimpijski vicešampion.
JUGOSLAVIJA – poeni ukupno: Dalipagić (202), Kićanović (162), Radovanović (123), Vilfan (87), Slavnić (74), Delibašić (73), Ćosić (63), Krstulović (61), Skroče (60), Jerkov (57), Žižić (40), Knego (31).
Photo: YouTube, arhiva Koš