March Madness
- March 23, 2016
- 0 comments
- Darko Dželetović
- Posted in NCAA
Amerikanci praktikuju da iz marketinških razloga svoje kampanje pred izbore, akcije bombardovanja sirotinje širom svijeta a i dosta benignih pojava, glorifikuju interesantnim i zvučnim nadimcima, pa završni turnir univerzitetske košarkaške NCAA lige zovu Martovskim ludilom. Mene ludilo u martu hvata evo kad, najvjerovatnije zbog nedostatka vitamina D, u ovoj mojoj nedođiji u Nju Džersiju gdje bez kola nikud ne mogu na prvi dan proljeća, stružem led pred kućom na vjetrobranu, a u isto vrijeme se pokušavam zamisliti u nekom toplijem kraju, kod tazbine u južnom dijelu Floride, ili još bolje na Havajima. A zašto baš na Havajima? Valjda što to otočje pamtim i po košarci, osim po nedostatku snijega i leda.
Pored sjedenja u školskim klupama u rodnom mi gradu, i za vrijeme izbjeglištva za vrijeme rata u Minhenu, sjedio sam u školskim klupama i sa ove strane velikog okeana u Lujvilu, u saveznoj državi Kentaki, gdje sam prvi put uživo u starom Fridom Holu gledao NCAA utakmice. Potom sam sjedio u klupama i gledao još više utakmica i u gradu gdje je jedan skoro preminuli pjesnik korektno primjetio da su u njemu “pas do psa, i beton do betona”. U međuvremenu jedan školski semestar imadoh sreću da pohađam školu još tamo “ljevlje” na mapi, zapadnije, preko još jednog većeg okeana, na rajskim Havajima, i to u zimskom periodu prije 14 godina. Tada mi je prijala klima i uživancija po plažama znajući da u isto vrijeme tamo negdje preko sedam mora ljudi kao ja moraju da lopataju snijeg i utovaraju ćumur. To je bila sezona kad je košarkaška ekipa tamošnjeg univerziteta Hawaii poslije puno godina proljetnog posta bila učesnik NCAA Martovskog ludila, koje uzgred budi rečeno nije baš najpreciznije definisano. Jer NCAA Martovsko ludilo u stvari kulminira sa fajnal fourom početkom svakog aprila, a ne u martu. To je slično, ili pak različito, kako se uzme, činjenici da i Bavarci svoj pivski festival u Minhenu u sred septembra zovu Oktoberfestom, koji inače tek dan ili dva uđe u oktobar, iako se većina pijančenja i povraćanja po vrteškama Terezijen Vize desi u mjesecu septembru.
Te 2002. u ludilu post 11-septembarskog svijeta bilo je lijepo zbrisati iz paranoje Njujork Sitija i živjeti na drugom kraju Amerike gdje generalno od decembra 1941. i bombardovanja luke Perl Harbur i nije bilo puno belaja. Izolacija na drugom kraju svijeta mi je inicijalno prijala u tom trenutku. Bio je to pravi odmor za dušu uznemirenu ratnim besmislicama u mojim tinejdžerskim godinama u dekadi prije toga. Klima u Honoluluu je ljetna u sred zime, garderoba skladna klimi, plaže na dohvat ruke, cure razgolićene, i jedini ozbiljan problem mi ce činilo samoprisiljavanje da se probudim rano nedjeljom na vrijeme poslije pijanih subotnjih večeri, da bih zbog vremenske razlike neuobičajeno rano pratio NBA utakmice na minijaturnom TV-u u svojoj sobici studentskog East-West doma. Nisam imao puno problema u navikavanju na relativnu sporost zivota u poređenju s bivstvovanjem u Velikoj jabuci, u tom tropskom okruženju sam postao nekako mekan i neočekivano romantičan, izgubio pamet što bi se reklo, pa sam dok “palme njišu grane” upoznao djevojku koju sam nekoliko godina kasnije i oženio. Igranje basketa, kao dotadašnji bijeg u normalnost i predratnu prošlost mi je na Havajima izvan njujorške betonske zbilje postajalo sekundarno, pa su mi druge, prvenstveno hedonističke stvari, a pogotovo česti izleti na sjevernu hipi-obalu ostrva Oahu, postale bitnije. Ipak, i pored toga bio sam redovan na utakmicama univerzitetske košarkaške ekipe, najbolje koju je University of Hawaii do tada imao.
I tada na Havajima, dok sam luftao sa časova da pratim Martovsko ludilo, a i sada kad misaono luftam od obaveza na poslu pišući ovaj tekst, najbolji igrač tima i predvodnik u istorijskom poduhvatu havajskih košarkaša je bio naš čovjek. Tada 2002. to je bio hercegnovski bek Predrag Savović, današnji predsjednik Bilbao Basketa, a ove godine tehnički solidno potkovan centar sa 40-postotnim šutem za tri poena – Stefan Janković. Za razliku od 2002, ovaj put su košarkaši havajskog državnog univerziteta otišli i korak dalje, i neočekivano pobijedili po prvi put u istoriji u jednoj od utakmica NCAA turnira. I to ne protiv bilo koga, nego protiv favorizovanog Kalifornija Univerziteta kojem je najbolji igrač Džejlen Braun projektovan da bude 3. pik na narednom junskom NBA draftu. U drugom kolu turnira u nedjelju naveče su izgubili, jer je tim Univerziteta Merilend, sa dvojicom ili možda i trojicom budućih NBA igrača, nažalost bio tek malo jači. Bilo kako bilo, sam plasman Havaja na NCAA turnir, a onda i prva istorijska pobjeda su ravne senzaciji obzirom na inferiornu “košarkašku kulturu” ostrva u usporedbi s velikim koledž košarkaškim centrima u kontinentalnom dijelu ove zemlje.
Univerzitetska košarkaška ekipa sa Havaja tradicionalno nikad u istoriji nije bila u samom NCAA vrhu ni po kvalitetu, ni po rezultatima. Veliki košarkaši se ne rađaju na Havajima, nego tamo uglavnom dolaze. Dosta doseljenika generalno dobije brzo “ostrvsku groznicu”, pa ni ne ostanu na ostrvima živjeti zauvijek. Iz sopstvenog iskustva znam da se ta groznica nakon početnog “rastopljavanja” duše ispolji tako što u nekom trenutku nakon mjesec-dva čovjek osjeti da je ostrvski prostor na kojem živi geografski limitiran, a kad pogleda na mapu i pomisli koliko je daleko od kuće konačno shvati da je “na kraju svijeta”.
Najpoznatiji igrač koji je na Havajima igrao je Derek Fišer, nikad neko kao O’Nil, Dankan ili Durant, a geografska izolacija ostrva sprječava da se najtraženiji srednjoškolski igrači odluče da idu baš tako daleko od kuće, još 5-6 sati avionom dalje od zapadne obale na daleka ostrva. Navijačka privrženost košarci na havajskim ostrvima nije naročito jaka, za razliku oduševljenju američkim fudbalom, pogotovo otkad su mrski mi Lejkersi prestali organizovati svoj trening kamp u Honoluluu. Ostrvljani koji žive tamo generacijama imaju izgrađen lokal-patriotizam i još uvijek na basket pomalo gledaju kao na neku uvoznu novotariju, a na surfanje kao glavnu stvar što se sportskih aktivnosti tiče. Utakmice univerzitetskog košarkaškog tima na Havajima su prilično slabo praćene u lokalnim medijima, i vrlo rijetko se napuni dvorana od 8.000 mjesta prilikom koledž utakmica obzirom na skoro milionsku populaciju ostrva Oahu. Najstrasniji navijači, takozvani boosteri, koji nerijetko ulažu sopstvene pare za regrutovanje i što bolje funkcionisanje tima zarad uspjeha košarkaškog programa, nisu ni izbliza brojni ni privrženi košarkaškom timu kao recimo u Lujvilu. U nedostatku lokalnih talentovanih košarkaša program zavisi od dobrog skautinga na daljinu i dovodjenja igrača iz raznih krajeva Amerike, ali i šire, kojima se ponudi sportska stipendija. Najvažniji faktor, pored besplatnog školovanja i igre u prvoj diviziji NCAA studentima je – da žive na Havajima. Dosta naših sportista, ne samo košarkaša, su iskoristili, a i danas koriste studenstske stipendije na Havajima upravo iz ovog razloga.
Ta uspješna havajska košarkaška ekipa iz 2002. je imala igrače koji su od tadašnjeg trenera Rajlija Volasa regrutovani širom planete. Prvi centar je bio neki Shimonović iz Izraela, a već spomenuti Savović najbolji igrač koji je ne slušajući previše strogog trenera svojom karakteristično borbenom igrom donosio prevagu. Tu je uz Kanađanina Karla Ingliša, koji se kasnije oprobao i u Jadranskoj ligi, i jednog Litvanca, bilo još nekoliko internacionalaca uključujući i još jednog našeg čovjeka, tada povrijeđenog centra Miloša Živanovića. Savović je te zadnje sezone prije nego što ce se okušati i u NBA ligi izgledao kao stari iskusni vuk među nedoraslim protivnicima, dominirao kao malo ko prije njega u WAC konferenciji, i poslije osvojene titule na konferencijskom turniru vodio tadašnji havajski tim na prag prve pobjede Havaja na NCAA turniru ikad, u napetom duelu protiv Dejvida Vesta i Univerziteta Ksavijer. Tada umalo propuštena turnirska pobjeda se čekala 14 godina, i ostvarena je prije koji dan, upisujući havajski tim iz ove 2016. godine u košarkaške anale kao novi najbolji tim ikad u istoriji univerziteta.
Roditelji trenutno najboljeg igrača na ostrvima Stefana Jankovića, majka Aida i otac bivši rukometaš Drago, su zbrisali iz Sarajeva početkom rata i nakon Beograda, gdje je Stefan rođen, skrasili se u Kanadi. Tu je Stefan porastao do 2.10, primjećen je od srednjoškolskih skauta, završio dva zadnja razreda srednje škole u Pensilvaniji i košarkaški poznatom Hantigton Prepu u Vest Virdžiniji, pa dobio stipendiju košarkaški tradicionalno jakog univerziteta Misuri. Na Misuriju nije imao previše uspjeha, nije postao nasljednik Stiva Stipanovića, pa je prešao na Havaje što se pokazalo veoma dobrom odlukom. Dodijeljena mu je već prošle godine uloga startnog centra, a ove godine je i najbolji igrač tima i konferencijski MVP. Pored njega, na Havajima već tri godine igra jos jedan Stefan, Kraljevčanin Jovanović, koji je u rotaciji rezerva Jankoviću i takođe je postao važan igrač, a uz njih i još jedan “naše gore list”, doduše rođeni Amerikanac, plej Niko Filipović. On je inače sin bivšeg kondicionog trenera Partizana, a sada uspješnog košarkaškog menadžera iz Kalifornije Radeta Filipovića.
Treneri na Havajima tradicionalno odudaraju od odijelima uniformisanih trenera na ostalim koledžima, i nose raznobojne havajske košulje na utakmicama. Trener tima je Eran Ganot, basket džanki iz Nju Džersija, sin rumunskog jevrejskog imigranta, koji je nekad igrao u trećoj diviziji NCAA. Prije ove sezone je postao novajlija na mjestu glavnog trenera, a trenutno je sa 34 godine jedan od najmlađih glavnih trenera u prvoj diviziji NCAA. Preuzeo je Havaje u priličnom rasulu jer je košarkaški program prethodno godinama skrutinizovan istragom kojom je NCAA dokazala da su pojedini košarkaši u prošlosti ilegalno primili novac i poklone, pa su se posljedično zbog pritiska javnosti u tri godine na čelu tima smjenila tri trenera prije njega. Priča se da je Ganot poslije završenog koledža bio toliko uporan da se probije u trenerskom poslu da je prihvatio da bude pomoćni trener na Univerzitetu u Santa Klari potpuno besplatno. Nakon par godina stažiranja prešao je za pomoćnika trenera na Havaje, vratio se na Santa Klaru kao pomoćni trener na nekoliko godina, a prošle prihvatio po samopriznanju za trenere u prvoj diviziji tričavu platu od 200 hiljada dolara godišnje, i postao glavnim trenerom na Havajima. Imati toliko uspjeha u prvoj sezoni je prilično nesvakidašnje pa vjerujem da će mu ovim nedavnim uspjehom uskoro naglo porasti plata.
Na Havajima sam bio samo još jednom nakon 2002. Tog februara 2009. se u jeku globalne recesije i pada turizma još uvijek u košarkaškoj dvorani u Manoi sa sjetom pričalo o Savovićevom timu iz 2002, a sadašnji havajski tim bi uz malo sreće mogao biti još bolji naredne sezone.
Proljece stiže (samo kalendarski) i u Nju Džersi, a mene lično raduje pomisao da ću za koji dan na godišnji odmor i da ću opet pratiti Martovsko ludilo iz tropske topline kao te 2002, što će biti svojevrstan déjà vu.
Era je svjetskih tenzija i terorizma kad se bombaši samoubice evo raznose po prijestolnici EU, nadam se ne uskoro i po košarkaškim utakmicama, a stanje u svijetu je puno gore nego devedestih prošlog vijeka, ili te 2002. kad je ludilo kod nas na Balkanu polako prestajalo, a u svijetu generalno počinjalo. I košarka u Evropi živi trenutno u svojevrsnom ratnom stanju raspeta između dvije kontinentalne asocijacije, kao i saveza i klubova, a na našim prostorima, nažalost, tavori sa sve manje sredstava. Uz talente koji bježe trbuhom za kruhom, bez obzira na Zvezdine dobre igre, cijenim da je po pisanju znalaca kao sto su Šotra i Tegeltija u Srbiji stanje u košarci generalno kritično bez obzira na trenutne reprezentativne uspjehe, a prave negativne posljedice će se osjetiti tek za koju godinu. U Hrvatskoj je izgleda takođe nikad lošije, a košarka u BiH je sa izuzetkom pokušaja Sparsa da ožive ovaj sport u rodnom mi gradu, godinama u samrtnom hropcu. Naizgled bezizlazna situacija ogleda se u ropstvu naših banana republika prema MMF-u i svemogućoj međunarodnoj zajednici.
Mada živim daleko, to podaništvo prema strancima i opšta besparica rodne mi grude me pogađa i boli. Kao što su uticali na raspad stare zajedničke nam SFRJ, ti strani faktori utiču i na potencijalni raspad jedine mi živuće uspomene na staru državu – Jadranske lige. Ta liga je, evo, održavana bez većih incidenata godinama među posvađanom braćom, a ja je pratim internet-strimovima čak i sa ove udaljenosti. Nestanak Jadranske lige, po mom skromnom uvjerenju, bi srozao kvalitet južno-slovenske košarke još puno brže. Čitam neki dan kako su Kinezi otvorili privatni kamp, to jest čitav mali grad za stotine talentovanih mladih fudbalera pod stručnom palicom uspješnih trenera, i da i pored početnih neuspjeha toj fudbalskoj školi a i tim mladim nadama dugoročno predviđaju veliki uspjeh. Razmišljam šta bi bilo da sin Slaviše Koprivice ne igra na Floridi, nego negdje u nekom IMT-u za koji sam nekad navijao, mada sad čak nema traga IMT-u, nego novoformirani menadžerski klubovi pobjeđuju oronule nekadašnje velikane.
Možda bi rješenje za uspjeh nekih naših novih košarkaših generacija bilo preseliti naših stotinjak najtalentovanijih klinaca negdje “na kraj svijeta”? Ali nekako ih i obavezati da sa 15, 16 godina potpišu da će igrati za matične reprezentacije, ili barem za neku havajsku Jugoslaviju, a onda – (da prostiš) ko jebe Jadransku ligu.
Sanjam valjda, tek – bulaznim, gledajući brodice s prozora ofisa koje plove Hadson Riverom žderući neki bezbeli GMO hamburger, ozeblo čekajuci skoru toplinu tropskog sunca.
Photo: NCAA