Početna IntervjuMarko Gudurić iskreno o sebičnim saigračima koje ne voli

Marko Gudurić iskreno o sebičnim saigračima koje ne voli

od Saša Ozmo
195 pregleda

(Preneseno sa SportKlub.rs)

„U svakoj ekipi ima nekoliko igrača koji više gledaju svoju statistiku. Važnije im je to, pa čak i ako ekipa izgubi – ako su oni dali svojih 15 ili 20 poena, srećni su“.

Tako Marko Gudurić opisuje prototip saigrača kakve ne voli. One koji insistiraju samo na sebi.

Gudurić je suprotnost. Neki treneri morali su čak da mu govore da bude agresivniji, da više šutira.

Vremenom je izgradio reputaciju jednog od najboljih evropskih bekova i istovremeno čoveka čiji igrački ego nije veliki.

To nije česta kombinacija i zato je interesantno zapitati se kako ju je 31-godišnji Gudurić postigao.

Deo odgovora krije se u intervjuu pred vama. Gudurić govori o odrastanju, ulozi roditelja i vaspitanju, o tome kakav je on kao otac, ali i o Dejanu Radonjiću, Željku Obradoviću, Šarunasu Jasikevičijusu, periodu u Memfisu…

Godina je 2026. Kada bi mogao da se vratiš u prošlost i onom momku koji je došao iz Priboja u novobeogradski blok 70 nešto poručiš ili ga posavetuješ, šta bi to bilo?

ne odustaje, da veruje u sebe i da bude svoj. Da se ne trudi da se prilagodi drugima. Svako će nešto reći i pokušati da prenese svoju viziju, ali mislim da čovek mora da bude svoj i da prati ono u šta veruje. To je nešto što bih mu možda rekao.

Koliko se uopšte sećaš kakav si bio u glavi tada, kao mali, sa 14 godina?

Sećam se početnog straha. Beograd – veliki grad. Jednostavno ne znaš šta te čeka, a momci koji su tada bili sa mnom u ekipama delovali su mi starije, zrelije.

Ja to nisam imao prilike da vidim u Priboju jer sam tamo bio najviši od svih momaka u svojoj generaciji. Onda sam došao ovde i odjednom – mnogo viši, mnogo jači i mnogo spremniji momci. To mi je prvo sećanje na taj period – strah i pitanje da li ću uopšte moći da igram, da budem konkurentan.

„Roditelji su žrtvovali svoj život“

Srdjan Stevanovic/Starsportphoto ©

Pretpostavljam da su roditelji tu igrali najvažniju ulogu, da strah nestane i da su ti mnogo pomagali. Generalno za tebe važi priča, i jeste tačna, da će ljudi uvek prvo reći: „Gudura je jako fin, vaspitan momak“. A znamo da tu najveću ulogu igraju roditelji.

Jeste, apsolutno u mom slučaju. Mnogo su mi značili, naravno, podrška porodice bila je tu od starta. Pogotovo je mama bila ta koja je gurala da dođemo u Beograd i probamo. Nije to bilo lako u to vreme, pa ni sada, naravno, ali tada je nekako bilo još teže.

Ostavili su svoje poslove i došli smo u Beograd da probamo, pa šta bude. Zahvaljujući njima, moj san je imao podršku i uspeo sam da ga ostvarim. A moglo je i da ne bude ovako. Stvarno sam zahvalan.

To mi je uvek bilo u glavi dok sam išao na treninge i kasnije – da su oni žrtvovali svoj život. Jeste tako. Mislim, koliko bi nas danas to uradilo? Možda bismo rekli da bismo uradili, ali da dođe taj momenat da ostavimo svoje poslove i odemo u neki peti grad… Ne znam koliko bi nas to uradilo.

Ja sam imao sreću i blagoslov. Znam da su mnogi moji saigrači iz unutrašnjosti tada bili sami. Ne znači da je njima bilo loše, ali meni je zaista mnogo značila ta podrška. Nisam imao ni vremena, niti sam gledao da idem nekim drugim putevima. Samo jedan cilj je bio ispred mene.

Koje vrednosti su ti oni usadili i kojih se situacija iz života sećaš koje su te kasnije definisale i uticale da izrasteš u takvog čoveka?

Od mame mi je najupečatljivije ostalo vaspitanje – da poštujem starije, da persiram. Ona je baš insistirala na tome otkad sam bio mali. To mi prvo pada na pamet.

A sa tatine strane – da ne lažem. To mi je bilo odmalena, otkad znam za sebe: „Nemoj da lažeš, pa šta god da je, reci istinu, tu smo, rešićemo…“ Eto, to su dve stvari koje mi prve padaju na pamet. Naravno da ih ima još dosta.

„Tata, poželeo sam te – hajde da se igramo“

Giuseppe Cottini/Euroleague Basketball via Getty Images

Koliko je tebe promenilo roditeljstvo? Kada pogledaš kakav si bio pre pet godina i kakav si sada?

Sigurno da me je promenilo, a prirodno je i da se čovek menja sa godinama. Ali jeste, odgovorniji si, moraš da razmišljaš unapred o nekim stvarima. Naravno, većina tereta spada na suprugu zbog naših obaveza i putovanja, ali kad god sam tu, trudim se da uskočim i pomognem. Ta odgovornost je možda najveća promena.

A kakav si kao ćale kada si tu, kad se igraš sa sinom? Jesi ozbiljan ili je samo zezanje?

Ne smatram sebe nešto posebno duhovitim, ali trudim se da održim balans. Možda suprugu treba da pitate, ali mislim da sam okej. Lepo mi je kada sam sa sinom, igramo se dosta i trudim se da nadoknadim vreme kada nisam kod kuće.

Poslednjih nekoliko godina sve je više utakmica i sve više vremena provodimo odvojeni od porodica. Zato, kad god sam tu, trudim se da se baš posvetim i njemu i njoj. Opet, potrebno je vreme i za oporavak, rad na sebi… Ali dobro je sve, hvala Bogu, postižemo. Dok je zdravlje kako treba, sve ide svojim tokom.

Da li ti se promenila perspektiva na košarku? Prihvataš li, recimo, poraze lakše?

Jeste, iskren da budem. To je možda zapravo i najveća promena – smirenost i sigurnost. Jednostavno, nemaš vremena da tuguješ i da se baviš detaljnijim analizama kada dođeš kući. Em zbog broja utakmica koji se povećava, em zato što odmah kreće: „Tata, tata, hajde da se igramo! Poželeo sam te, nisam te dugo video. Hajde da vozimo autiće, hajde ovo, hajde ono, malo košarka…“

Baš sam o tome pričao sa Dobrićem. Nema vremena, čovek zaboravi i sutra je novi dan, novi trening, nova prilika.

„Dabogda uvek išao ka vrhu, a nikad ne stigao“

Dejan Radonjić
Srdjan Stevanovic/Getty Images

Za saradnju s Dejanom Radonjićem si mnogo puta govorio da ti je značila – ta strogoća i disciplina. Sećaš li se nekih konkretnih situacija koje su te posebno gurale napred?

Bilo ih je mnogo. Nije bilo lako, to je sigurno, ali mislim da je to dobro i da me je učinilo jačim i boljim i ojačalo mi karakter.

I sada u reprezentaciji, kada biste uzeli svakog igrača i analizirali njegov put, videli biste da su svi imali teške situacije. Ili barem većina, nisam ulazio baš u detalje. Šalim se i sa Aleksom i sa Dobrićem… Svi su prošli svoj put, dolazili iz unutrašnjosti, nisu igrali, išli kroz druge lige, bili tu, padali, pa se vraćali.

Mislim da je sve to dobro. Skoro sam čuo jednu izreku koja mi se baš svidela: „Dabogda uvek išao ka vrhu, a nikad ne stigao na vrh.“ Dobro je da idemo pomalo, postepeno, da padnemo, ali da ustanemo i nastavimo. Ne valja kada je sve super.

Ne bih sada izdvajao konkretne situacije, ali svaki trener kojeg sam imao u karijeri i životu mnogo mi je značio. Od svakoga sam nešto naučio, video i uzeo, pa mi je kasnije bilo lakše. Kada sada vratim film, svaki trener se pojavio u pravom trenutku za mene. Svaki prethodni bio je prava priprema za onoga koji je došao posle njega, u skladu s mojim sazrevanjem.

Šarasova sveska A4 formata

Šarunas Jasikevičijus
Photo by Srdjan Stevanovic/Starsport.rs

A imao si, vala, vrhunske trenere uz sebe. Često si govorio o sličnostima između Željka Obradovića i Šarunasa Jasikevičijusa. Uostalom, Šarunas je igrao za Željka. Obojica traže disciplinu i mnogo su posvećeni detaljima. Kada kažeš „posvećenost detaljima“, na šta tačno misliš? Kako to izgleda na treningu ili utakmici?

Hajde da probam da dam konkretan primer. Najsvežija su mi sećanja na Šarasa. Pred svaku utakmicu priprema traje dva-tri dana, a on je već posle svakog treninga na laptopu. Mi ostanemo da šutiramo, a on je za laptopom i gleda košarku. Po ceo dan sprema protivnika, traži gde možemo da ih napadnemo, kako da ih branimo, šta da radimo.

Sve to zapisuje. Uvek ima svoju svesku A4 formata, ispisanu najsitnijim slovima za svaku utakmicu. Verovatno mu to služi kao podsetnik dok prolazimo kroz pripremu.

Dosta trenera to radi, ali ono što je na mene ostavilo najveći utisak jeste da će on potpuno isto uraditi i za utakmicu Turske lige protiv poslednje ekipe na tabeli. I tada je taj A4 papir ispisan od prvog do poslednjeg reda.

To je neverovatno. Nikada to nisam video. E, to su ti detalji. Svakoj utakmici pristupa na isti način, nikoga ne potcenjuje. Zna da je dao sve od sebe i odradio svoj deo, a onda je, naravno, na nama.

Zato je toliko emotivan i zato se tako ponaša na terenu. Zna koliko energije ulaže i da je dao sve od sebe. Onda mu je krivo kada mi pogrešimo, nemamo koncentraciju, a nešto je ponovio sto puta. I sve ovo što sam rekao važi i za Željka. Samo je iskustvo sa Šarasom relativno skoro, pa mi je zato ostalo sveže u glavi.

A koje su razlike između njih dvojice?

To je malo kompleksnije pitanje. Rekao bih da ih nema mnogo, a opet ih ima. Različitih su godina, košarka se menja…

Mislim da je upravo to jedna od Željkovih velikih prednosti. Pokazao je kroz karijeru sposobnost da se prilagođava i uvek prati trendove koji dolaze, bilo iz Amerike ili odakle god. Uvek je bio tu.

Šaras, s druge strane, ima mladost i energiju.

NBA – težak period koji mi je privatno pomogao

Marko Gudurić
Nelson Chenault-USA TODAY Sports

Znam koliko ti je Jan Veseli značio kada si tek došao u Fenerbahče. Osim njega, koji ti je saigrač najviše prijao i značio ljudski, ne košarkaški?

Uh, dobro pitanje, ne znam da li sam ga ikada dobio… Bilo ih je mnogo. Svako je na svoj način doprineo. I oni koji su mi prijali i oni koji nisu – svi su me naučili nečemu.

I oni koji ti ne prijaju nauče te da se smiriš, da budeš strpljiv i da shvatiš da je košarka kolektivni sport. Moraš ponekad i da trpiš. Iako ti neko ne prija, moraš sa njim da budeš dobar zarad uspeha tima. Bilo je i takvih.

Ako bih nekoga izdvojio, ne računajući reprezentaciju i naše igrače… Kada sam otišao u Fener, od stranaca mi je, recimo, Điđi Datome mnogo značio. Sećam se da mi je te prve godine dosta pomogao. Prihvatio me je i uz njega sam se opustio. Stalno je bio tu. Isto važi za Nikola Melija i Slukasa.

Imali smo baš dobru hemiju. To bih izdvojio jer mi je bila prva godina u inostranstvu, a stvarno nisam osetio neku veliku promenu. Verovatno i zato što je bilo dosta naših ljudi – treneri, pomoćni treneri, Bata Zimonjić… Svi su mi pomogli. Kalina, naravno.

Teže mi je bilo kasnije kada sam otišao u Ameriku, gde nisam imao mnogo naših. Zapravo, nisam imao nikoga.

To je verovatno bio veliki test za glavu.

Jeste. Ipak to mnogo znači.

Kako si ga položio?

Ne znam kako sam ga položio, ni da li sam ga položio… Nije ni važno. Ali i to mi je pomoglo. Bio je to težak period u životu – kovid, pa kasnije i neigranje. Ali čovek iz toga nauči mnogo stvari. Vidi šta je život i sve mi je to kasnije mnogo pomoglo da donesem odluke u privatnom životu, da zasnujem porodicu.

Zahvalan sam Memfisu i NBA na tome. A što se tiče košarke i tog iskustva, baš mi je drago i zahvalan sam Bogu što sam imao priliku da budem tamo, ostvarim taj san i vidim kako se tamo radi, ponaša i živi.

Trener ponekad mora da bude „bad guy“

Vratiću se na ono što si rekao – košarka je kolektivni sport i moraš sa svima da se slažeš. Neću ti tražiti imena, ali ko je za tebe prototip saigrača koji nije dobar za tim?

Sad moram da se setim nekoga da bih mogao da odgovorim, je l’ to, ha-ha?

U svakoj ekipi ima nekoliko igrača koji više gledaju svoju statistiku. Važnije im je to, pa čak i ako ekipa izgubi – ako su oni dali svojih 15 ili 20 poena, srećni su.

Pa i smeju se u svlačionici posle poraza.

Da, ima i toga. Ali to je na neki način i normalno. Svakoj ekipi su potrebni igrači koji daju poene.

Tu je, mislim, veoma važan trener. To mi se kroz karijeru pokazalo – trener mora da ume da sve postavi na svoje mesto i napravi balans. Mislim da trener mora ponekad da bude „bad guy“ jer nije lako voditi 15-16 ljudi različitih karaktera. Teško je da sa svima budeš dobar. Mora da zna kada može da pusti, a kada malo da zategne.

Generalno, nije dobro kada je neko sebičan. To nikada nisam voleo, još otkad sam bio mali. I danas, kada vidim da neko baš forsira samo sebe: „Samo ja, samo ja, samo ja“, to mi zasmeta. Opet, mislim da svaka ekipa mora da ima bar jednog takvog. Ne valja kada ih ima više.

Photo: SportKlub printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar