Naš prijatelj Martin Teljo, dugogodšnji urednik košarkaške rubrike madridskog “Asa”, javio nam se iz španske prestonice. Kaže da su on i sin u izolaciji, vreme mu prekraćuje sportski kanal Teledeporte koji emituje neke istorijske utakmice koje mu osvežavaju pamćenje. Koristi priliku da pozdravi prijatelje u Beogradu a za naš sajt je, povodom smrti Bore Stankovića, napisao o svom druženju sa Borisom, kako je naš čika Bora bio prekršten u španskim medijima.
***
Boris Stanković bio je čovek univerzalne širine, čak toliko da je bio spreman da razgovara i sa jednim mladim i neiskusnim novinarom kakakv sam bio ja. Negde sam pročitao da su na prvom Svetskom prvenstvu u Buenos Ajresu 1950. Jugosloveni odbili da igraju sa Španijom, u vreme utakmice otišli su u – bioskop. Čuo sam, takođe, da je inicijator ideje bio Stanković, što verovatno nije bilo tačno, ali do mene je doprla takva informacija. Zbog toga prema njemu, blago rečeno, nisam osećao nikakve simpatije. Moram reći da smo moja familija i ja bili protivnici Franka i njegovog režima, ali znate za onu izreku: Ja mogu kritikovati moje, ali ne podnosim da to rade drugi…
Kasnije, kada sam postao novinar a senjor Boris glavni čovek u FIBA, često sam kritikovao sudije optužujući ih da su pod kontrolom “jugoslovenske mafije”. To je došlo do očiju i ušiju gospodina Borisa koji mi je to stavio do znanja tako što je na nekom šampionatu odbio da odgovori na moje pitanje, uz objašnjenje da “vodim kampaju protiv njega”. Situacija nije bila prijatna jer smo se često sretali na raznim takmičenjima, ili u Madridu gde je on često dolazio zbog Fondacije Pedra Ferandiza.
Posle nekoliko godina nađosmo se blizu, jedan do drugog u holu nekog hotela. Boris je bio sam. Odlučio sam da mu priđem. Pružio sam mu ruku rekavši na španskom:
– Brišemo nesporazume?
Pogledao me, je pružio ruku i rekao na mom jeziku koji je govorio veoma dobro, kao i više drugih:
– Saglasan.
Od tada je naš odnos bio više nego prijateljski, srdačan. Moje poštovanje prema njemu nije prestajalo da raste. Bio sam veliki poštovalac jugoslovenske košarke koja je bila to što jeste zato što je imala velike rukovodioce i velike trenere koji su stvarali velike igrače. Ponosim se mojim prijateljstvom sa mnogo osoba iz jugo-basketa, od Mirze (Delibašića), Dražena (Petrovića), Ace (Nikolića) i Mirka (Novosela), do Dejana (Bodiroge) i Vlade (Stankovića). Zbog toga – iako i dalje mislim da je bilo sudija koji su bili spremni da “služe vlasti” – sa radošću i divljenjem pamtim Borisa Stankovića koji je na vrhuncu moći prihvatio ruku jednog skromnog novinara i, kao na trenerskoj tabli, izbrisao jedno apsurdno neprijateljstvo.
Koristim priliku da pozdravim moje prijatelje u Beogradu i da im poručim da izdrže. Dobiće i ovu “utakmicu” kao što su “plavi”, koje ja pamtim i koje sam voleo, pobeđivali sve rivale.
Na slici Martin Teljo, drugi s leva, u društvu kolega Husto Kondea, Karlosa Himeneza i Vlade Stankovjća tokom Mundijala 2014. u Madridu.
Photo: Privatni album