Dve stvari nisam očekivao: zlatnu medalju košarkaša, ali ni njihov poraz od 30 razlike u duelu sa Amerikancima.U jučerašnjem pregledu susreta bivše države sa Amerikancima na olimpijskim igrama rekoh da očekujem najveći otpor, veći nego kada smo u Meksiku 1968. dva puta gubili sa po 15 razlike, ali ispalo je da smo doživeli najubedljiviji poraz. Teži čak i od onog u Atlanti 1996. kada je bilo -26. Nisam jedini koji se prevario u prognozi, neki eminentni stručnjaci predviđali su našu pobedu. Ja sam, ipak, bio realniji ukazujući da bi pobeda bila ravna čudu jer su igrači SAD toliko moćni da svakog rivala mogu da pobede na drugačiji način. Pribojavao sam se njihovih trojki jer ih pogađaju svi i sa svih daljina, i baš su protiv nas pokazali sve svoje kvalitete.
Bilo, prošlo, malo će boleti još par dana, ali onda će ostati –za sva vremena – zapisano da je Srbija osvojila srebrnu medalju. Prvu pod svojim imenom, više ne moramo da se kitimo medaljama bivše države, medaljama u kojima je doprinos srpskih igrača bio veliki ali koje, budimo iskreni, nisu bile samo srpske.
Ne bih više o utakmici, sve je viđeno, gotovo sve rečeno. Ostaje da igračima, selektoru, njegovim saradnicima i Košarkaškom savezu Srbije iskreno čestitamo. Dve košarkaške medalje iz Rija dokaz su talenta, rada, organizacije i najbolji zalog za budućnost.
Pažnju mi je privukla činjenica da su na klupama naših selekcija sedela deca istaknutih trenera. Saša Đorđević je sin Bratislava-Bate Đorđevića, trenera koji je sa Zvezdom bio prvak bivše Jugoslavije 1972, stručnjaka koji je radio i u Radničkom, koji je sarađivao i sa Rankom Žertavicom tokom priprema za olimpijske igre u Moskvi 1980. na kojima je osvojena zlatna medalja. Marina je ćerka Božidara Maljkovića, četvorostrukog prvaka Evrope sa Jugoplastikom, Limožom i Panatinaikosom. Krenula je očevima stopama, ali je od prvih dana na klupi pokazala izrazitu samostalnost. I Saša i Marina demonstrirali su, osim stručnosti, dodatne kvalitete. Bili su i pedagozi, i psiholozi, i pregovarači, vizionari… Đorđević je objašnjavao javnosti da nije u Rio poveo najbolje igrače već najbolji tim, i valjda je sada svima jasno šta je pod tiim podrazumevao. Marina Maljković je prošle godine vratila u reprezentaciju Sonju Petrović posle 6 godina, “izmislila” Danijel Pejdž i kompletirala ekipu… I Saša i Marina misle na budućnost, oko muškog tima, uz Jokića, već su Gudurić, Dangubić, Zagorac, Marina je u Rio povela centra Draganu Stanković koja je budućnost naše košarke.
Osim na klupama, u naša dve medalje ugrađeni su još neki košarkaški geni. Otac Sonje Petrović, Rade, bio je jedan od naših najboljih sudija, veoma cenjen i u Evropi. U slobodnom vremenu bavio se trenerskim pozivom na Čukarici, bio je prvi trener svojim kćerkama od kojih je Sonja stigla do košarkaškog neba. Otac sestara Dabović je takođe trener, ženski košarkaški klub u Herceg Novom nije se mogao zamisliti bez njega. Sve tri kćerke usmerio je ka košarci s tim što su dve mlađe, Milica i Ana, postale reprezentativke i osvojile medalje.
Ne znam porodične istorije ostalih igrača i košarkašica koji su bili u Riju, ali ne bi me čudilo da još nekolicina nastavlja porodičnu tradiciju. Ta košarkaška nit nastaviće se i u budućnosti jer deca nekih bivših košarkaša hitaju stopama očeva. Sin Miroslava Pecarskog, Marko, najbolji je u kadetskoj reprezentaciji Srbije, svi mu proriču veliku budućnost. Balši Koprivici, sinu Slaviše Koprivice, takođe se proriče sjajna budućnost. On je već u Americi gde ga sakuti pomno prate. Mario Nakić, sin Ive Nakića, je u kadetima Real Madrida… Ima još nekoliko primera da iver ne pada daleko od klade.
Košarkaški geni su čudo.
Photo: FIBA