Na Čačanskom groblju u prisustvu velikog broja prijatelja i poštovalaca sahranjen je Milan Petronijević Peca, legendarni igrač i trener Železničara iz Čačka. Prilika je da se podsetimo biografije ovog velikog sportiste i još većeg čoveka.
Rođen je 14. novembra 1950. godine u Čačku. Košarku je počeo da trenira sa 15 godina. Posle nekoliko meseci ušao je u prvi tim Železničara, u kome je odigrao 12 prvenstava (1967–1979) i bio kapiten ekipe. Njemu je Železničar bio jedini klub u kome je igrao. Posebno je zanimljivo da je zahvaljujući svojim fizičkim predispozicijama i tehničkom obučenošću igrao na svim pozicijama – od centra do plejmejkera. Bio je nezamenjiv član ekipa Železničara koje su bile juniorski prvaci Srbije (1969, najbolji strelac prvenstva), seniorske ekipe koja je prvi put izborila učešće u Drugoj saveznoj ligi (1970) i tima – šampiona Druge savezne lige SFR Jugoslavije i učesnika kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu (1976). Sa oko 3.400 postignutih koševa drugi je košgeter Železničara u njegovoj sedam i po decenija dugoj istoriji. Bio je saigrač i kapiten najboljem srpskom sportisti 20. veka Draganu Kićanoviću.

Sekretar Železničara bio je od 1978. do 1989. godine, kao i kasnije – sve do penzije. Još kao igrač počeo je da se bavi trenerskim poslom od 1972. godine, radeći s mlađim kategorijama Žela. Trener prvog tima Železničara bio je u tri navrata, od 1989. do 1993, od 1998. do 2007. i od 2008. do 2010. godine. Ukupno deceniju i po (drugi po stažu iza Preva Vučićevića). U sezoni 1988/89 bio je trener Javora iz Ivanjice. Godine 1993. zasnovao je radni odnos u čačanskom Borcu, gde je radio do 2002. Od 1993. do 1997. bio je pomoćni trener Borca, čiji je prvi tim vodio u sezoni 1997/98.
Godinama je kao šef struke u klubu istovremeno bio i trener prvog tima i najmlađih selekcija Železničara. Predvodio je juniore Železničara koji su bili prvaci Srbije i vicešampioni SFR Jugoslavije (1988), i ekipe koja je osvojila treće mesto na prvenstvu Srbije (1982). Bio je trener mladog tima koji je igrao u finalu Kupa SFR Jugoslavije za mlade (1982) i kadeta koji su bili finalisti prvenstva Srbije (1986). Pod njegovom trenerskom palicom sazrevali su: jedini Čačanin u NBA ligi i osvajač Evrolige Radisav Ćurčić, državni reprezentativac Branko Jorović, višegodišnji prvotimac Crvene zvezde Nikola Jovanović i mnogi drugi manje ili više poznati košarkaši. U trenerske vode uveo je jedinog Evropljanina trenera NBA kluba Darka Rajakovića, koji mu je bio pomoćnik u Želu 1999. godine. (Bio je veoma srećan što ga je Darko nekoliko puta zvao telefonom dok je ležao u bolesničkoj postelji.) Trenirao je više od 1.000 čačanskih dečaka učeći ih košarkaškoj igri, ali pre svega vaspitavajući kako da postanu dobri ljudi. Mnogi od njih ponosili su se što im je Peca bio trener, a i on je o njima govorio sa ponosom i neskrivenim zadovoljstvom.

Stručne i administrativne poslove u Želu obavljao je sve do penzije, u koju je otišao 2015. godine. Praktično u klubu je proveo pola veka, uz dva kratka odlaska u Ivanjicu i Borac. On je začetnik (na Kićanovu ideju) nadaleko poznatog Želovog basket turnira, koji ima tradiciju dugu tri i po decenije. Tokom pedesetogodišnje košarkaške karijere dobio je i dva priznanja – proglašen je za trenera godine u Čačku (1988) i dobio posebnu nagradu „za višedecenijski rad na terenu i oko terena” od sportskih novinara Čačka (2011). Veoma je cenio obrazovanje i trudio se da to prenese na decu, pa mu je sestra Svetlana bila profesorka matematike, supruga Snežana pravnica, kćerka Jelena farmaceutkinja, a sin Dušan specijalista informatičkog inženjerstva.
Penzionerske dane posvećivao je unučićima, a imao ih je troje. Ono što svi Čačani posebno ističu su njegovo poštenje, skromnost i iskrenost. Legendarni Mirko Drobnjak, koji je među obručima proveo više od dve decenije, pričao mi je da je poznavao sve koji su se iole ozbiljno bavili košarkom u bivšoj Jugi, ali da bolje ljude od Kreše Ćosića i Pece nije sreo. Preminuo je u Beogradu 18. juna 2024. godine posle kraće i teške bolesti.

Najveći Želov uspeh – šampioni Druge savezne lige 1976: Peca (broj 14), kapiten i najbolji igrač tima, čuči drugi sa leve strane
Photo: Privatni album