Ko u čuda vjeruje – taj čuda i stvara, kaže stara poslovica. Spektakularno čudo napravila je košarkaška reprezentacija Crne Gore plasmanom na Svjetsko prvenstvo u kojem ćemo uživati narednih petnaestak dana. Spektakularno iz mnogo aspekata, uz dozu sreće i splet okolnosti, bolje reći gluposti FIBA… Ali se plasirala. I pokušaće da opravda plasman, da možda priredi još jednu senzaciju, ili dokaže da je termin “senzacija” uz njihov rezultat deplasiran.

Samo sport u dvadesetprvom vijeku može da ponudi duele u kojima neki novi davidi izlaze na megdan nekim drugim golijatima i nadaju se trijumfu. Jedan od takvih scenarija očekuje i reprezentaciju Crne Gore. Naime, makar dva od tri protivnika “crvenih” u Kini imaju više registrovanih klubova nego naša zemlja košarkaša. Uprkos tome niko realno ne očekuje da će utakmice protiv košarkaša Crne Gore biti one u kojima će se nabijati koš razlika.

U odnosu na tim iz kvalifikacija Crna Gora je jača za Nikolu Vučevića. Iako je odigrao sezonu karijere, obezbijedio novi devetocifreni ugovor u “zelembaćima”, Vučević nije match-winner, kao recimo što je bio Dončić na EP za Sloveniju, ili Jokić, Bogdanović u Srbiji, Janis u timu Grčke. I on sam, u posljednjoj izjavi pred SP, objasnio je zašto je to tako. Prosto, NBA je priča za sebe. Svi igrači koji iz NBA nastupaju u FIBA takmičenjima imaju dosta problema da se prilagode. Oni koji uspiju da odigraju na svom nivou iz NBA prave razliku u svojim ekipama. Vučević je to dobro osjetio na svojoj koži na evropskim prvenstvima na kojima je igrao.

Uprkos tome s njim u timu Crna Gora bi morala da bude za klasu bolja. A da li je?

Slično ostalim reprezentacijama i Crna Gora je izmijenila sastav iz kvalifikacija, pogotovo u odnosu na posljednji prozor. Kapiten Blagota Sekulić povukao je pravi kapitenski i nemjerljiv ljudski potez, kad je svoje mjesto na takmičenju za koje je vjerovatno košarkaški živio, ustupio predvodniku novog talasa crnogorske košarke, Jovanu Kljajiću. Nema ni nedovoljno oporavljenog Nemanje Đurišića. Crna Gora je jača za Vučevića i upitno zbog duže pauze (ne)spremnog Nikolu Ivanovića.

Duge i jake pripreme dodatno su afirmisale borbenost i timsku duh. Ljudske vrijednosti igrača pretočene su u ono što mi novinari volimo da nazovemo “hemijom u timu”. Rukovodstvo reprezentacije, stručni štab i igrači, makar su takve izjave od njih stizale, ujedinjeni su u projektu koji bi trebao da bude vrhunac njihovih dosadašnjih karijera.

Sad već tradicionalno, snaga Crne Gore je u centarskoj liniji. All star Vučević, vedeta evropske košarke Bojan Dubljević, nadolazeći as Marko Todorović, iskusni veteran Milko Bjelica i Nemanja Radović, koji dolazi poslije najbolje sezone u karijeri i to u ACB ligi, svakako izazivaju poštovanje svakog poznavaoca košarke. Snaga je i u znanju i autoritetu selektora Zvezdana Mitrovića, koji je osvojio titulu u Francuskoj s Asvelom i kvalifikovao reprezentaciju na SP. Ne za medalju, ali za ozbiljnu igru svakako.

Da je Nikola Ivanović u formi iz šampionske sezone Budućnosti ili iz perioda kad je “ispraznio BG arenu” trojkom s pola terena, uz odličnog Dereka Nidama, imali bi Crnogorci ozbiljno pokriće da se nadaju drugom krugu. Ni Petar Popović, kojeg je u reprezentaciju uveo Boša Tanjević, a onda se afirmisao u dresu Podgoričana, neće po lijepom pamtiti prošlu sezonu. Da oba Šehovića, Aleksa Popović i Dino Radončić, svaki na svoj način, odigraju svoj maksimum, opet nema garancije da će biti dovoljno za uspjeh. Dakle, plaćaće Crna Gora danak disbalansu spoljnje i centarske linije. Mitrović je imao težak zadatak, da uigra ovakav tim u oba pravca, da postavi način igre koji će pokriti nedostatke i afirmisati kvalitet.

Koliko zapravo može ova reprezentacija, teško da i oni sami znaju. Svih dvanaest košarkaša može dobro šutirati za tri poena. Može, znači i ne mora. Teorijski, to bi značilo da protivnici ne smiju skupljati odbranu. Teorija i praksa nijesu uvijek na istim talasnim dužinama. S druge strane, odbrana je u kvalifikacijama bila bolji dio tima. U ofanzivnom skoku bili su među boljima, a to je odlika voljnog momenta. Naravno, nijesu ni igrali protiv napadača kakvi ih u Kini čekaju.

Debi na SP Crna Gora imaće protiv Grčke. Heleni su favoriti, ne samo u grupi, nego i za medalju na šampionatu. Grčka nije samo MVP NBA lige Janis Adetokumbo. Odlično je pokrivena na svim pozicijama. Poraz na startu ne bi trebalo ništa da znači u konačnom zbiru. Šansa za prvjenac na SP trebalo bi da bude Novi Zeland, a nagovještaj još jednog čuda utakmica protiv Brazila… Koliko je sve to realno, znaćemo relativno brzo.

Tiho je reprezentacija Crne Gore ispraćena u Kinu. Gotovo inkognito, imajući u vidi značaj takmičenja na kojem će nastupati, elitu s kojom će se nadmetati. Nema euforije, nema bilborda, nije moguće kupiti dresove reprezentacije, čak ni obične majice s likovima košarkaških junaka Crne Gore. Ništa… Da ne govorimo možda o nekim košarkaškim kornerima, praćenju utakmica na trgovima onih dvadesetak gradova koliko imamo, na nekim velikim bimovima, uz podršku nekog pivara, vinara… Misaona imenica za ovu teritoriju. Stranci koji dolaze u Crnu Goru, ako nijesu košarkaški fanatici, pojma nemaju da se nalaze u najmanjoj državi čija je reprezentacija izborila plasman na svjetsko prvenstvo u istoriji košarke!?

Takvo bagatelisanje podviga momaka Zvezdana Mitrovića svojstveno je samo crnogorskom mentalitetu. Kao da svakog dana neko nastupa na “nekom svjetskom prvenstvu” pa nam je već dosadilo. Do juče smo imali i “neku Euroligu” u Podgorici, gdje je makar onoliko stanovnika glavnog grada Crne Gore koliko ih je bilo u “Morači”, navijalo protiv “plavih” iz svojih domova.

Crna Gora živi u prokletstvu podijeljene države. Polovina, ako ne i dvije trećine njenih stanovnika imaju rezervnu domovinu. Zapravo, srcem i dušom za svoje domovine smatraju neke druge države, a ovu u kojoj žive vide svaki od njih iz svoje vizure. I jako su agresivni u ispoljavanju identiteta naroda kojem pripadaju, na račun države u kojoj egzistiraju.

Polovina građana Crne Gore ne podržava režim koji je na vlasti evo tri decenije, a koji najveću personifikaciju u sportu ima upravo preko košarke. Pa Milo igra košarku… Opisani koji ne doživljavaju Crnu Goru svojom domovinom, plus oni koji ne podržavaju režim iako su Crnogorci, imaju emotivnu i svaku drugu barijeru da navijaju za reprezentaciju u kojoj igraju i Crnogorci i Srbi i Bošnjaci- Muslimani. Tako će biti dok god se vlast bude održavala na podjelama. Od 1989. im baš dobro ide.

Zato će se u Crnoj Gori više i glasnije slaviti uspjesi – konkretno Srbije i/ ili Turske, nego države u kojoj su ti isti slavljenici rođeni i provode svoje živote. A Crnogorci koji iskreno navijaju za svoju reprezentaciju vjeruju da će doći neko ljepše vrijeme kad će im se komšije i sugrađani pridružiti u istom frontu. I onda se postavlja realno pitanje: za koga će u Kini igrati izabranici Zvezdana Mitrovića? Ko će se u domovini radovati njihovim pobjedama (ako ih bude) ili porazima (kojih će biti)?

Photo: FIBA