Tokom ove nedelje većina evropskih zemalja dobila je šampione u svojim ligama, ali je sigurno košarkaška vest broj jedan odlazak u penziju majstora košarke Miloša Teodisića. Čim mi je postalo jasno da ovog čarobnjaka više neću gledati na parketu rodila se ideja za ovaj tekst. Ponekad je jako teško pisati o nekom koga poznajete još dok je bio klinac, ali je zadovoljstvo još veće kada shvatite da je porastao u jednog dobrog i pravog čoveka, doslednog od prvog do poslednjeg dana svoje karijere.
Konsultacije, kako je i običaj u Srba, prvo krenu sa svojom suprugom i prijateljima, koji vam ne ostave nijednu dilemu da iz svog ugla predstavite igrača koji je obeležio košararku igru. Besmrtni kantautor iz Novog Sada bi rekao „omakne se prst na struni“(tastaturi) i priča krene sama.
Ukoliko mislite da će ovo biti tekst o Miloševim dostignućima i košarkaškim trofejima, nemojte dalje čitati. Imao sam tu čast i zadovoljstvo da kao sportski novinar iz našeg rodnog Valjeva, ispratim karijeru plejmejkera koji će zlatnim slovima biti upisan u istoriji košarke. Biće ovde puno anegdoati i dogodovština se neponovljivim Milošem, jer je jedno sigurno – kada ste u njegovoj blizini, sa njim nikad nije dosadno. Naravno glavni junak ove priče nije upoznat sa sadržajem teksta, ali se nadam da će imati priliku i vremena da ga pročita.

U rednom Valjevu, živeo sam u delu grada koji se zove Kosančića venac, gde je živela i Teodosićeva baka, te je jedna od rutina u povratku kući bila prolazak pored legendarnog basket terena u Petoj školi. Prvi susret sa tada vižnjastim dečkićem bio je vezan za fudbal. Teren je betonski, a na njemu su deca igrala fudbal. Odmah mi je u oči upao dečkić koji je stajao na golu svog tima praveći parade u stili Valtera Zenge. Brzo sam se raspitao, ko je ovaj leopard koji bez straha interveniše u stili najboljih golmana, bez obzira na činjenicu da se nije igralo na travi, nego betonu. Usledio je odgovor, da je to sin Miće Teodosića, i Jovanov mlađi brat.
Mnogi ne znaju za to da je Miloš svoju sportsku karijeru počeo kao golman. I ona je trajala do jednog turnira dečaka u Valjevu, kada je Teodosić u utakmici protiv vršnjaka iz svoje Crvene zvezde skidao penale „kao kruške“. Pošto je ostvario svoj cilj, rukavice je ostavio po strani i svetla pozornice usmerio ka majstorima među stativama kakvi su Bufon, Kasiljas i drugi.
Brat Jovan je uveliko igrao košarku u Studentu, pa se i Miša priključio. Tu se desio jedan od bitnih trenutaka za njegovu karijeru. Počeo je da sarađuje sa „Belim“ Teofilovićem koji je prepoznao njegov talenat, gurno ga u vatru i dao mu priliku da igra sa momcima koji su bili po 3-4 godine stariji od njega. To naravno Teodosić nikad nije zaboravio, pa je „Beli“ uvek bio uz njega kada je igrao na velikim turnirima što u dresu reprezentacije, što u klupskim nastupima.
Bogdan Tanjević mi je jednom prilikom rekao,“ da se talentovan igrač vidi kao hrom čovek“. Izgleda da se tom misli legendarnog „Boše“ vodio i Vlada Vukoičić koji je na tekmi u Valjevu, „snimio“ Teodsića i odveo ga u FMP Železnik.
Kada je počeo polako da nastupa za prvi tim popularnih „panetera“, za mog druga Nikolu i mene nije bilo dileme. Svaka utakmica, u svim mogućim i nemogućim vremenskim uslovima u Železniku, je morala da se poseti. To su bila i nezaboravna druženja sa porodicom momka koji je polako dolazio na veliku scenu. Otac Mića,majka Zorana, brat Jovan, i baka Boža kao logistička podrška iz rodnog mesta pokazali su veliku hrabrost, upornost, istrajnost i volju da Miloš ostvari svoje snove. Nije tada bilo ni lako ni ružičasto, ali je porodica bila najveća potpora jednog momku sa valjevske kaldrme da stupi na veliku scenu. I tu se moram osvrnuti na te tkz“ eksperte“, koji su iz prestoničkih kafića pričali sve i svašta o Miloševim radnim navikama, a posebno apostrofirali njegovu igru u odbrani, tvrdeći kako su oni to posprdno pričali da on „ne može ni stolicu da čuva“. Isti ti su kasnije, ućutila kad su u beogradskim dvoranama za veliki novac igrali nekadašnji NBA igrači, koji ne da nisu mogli da čuvaju stolicu, nego ni tabure. Da li stvarno neko misli da momak koji je došao iz Valjeva, pre svega svojim radom, voljom i upornošću nije postigao ono na čemu mu se svi danas dive?
Posebno poglavlje u Miloüevoj karijeri zauzimaju nastupi za reprezentaciju. Nakon što su na kadetskom prvenstvu Evrope Teodisić, Tepić, Aleksasndrov i nažalost pokojni Labović pregazili svoje vršnjake prvo pojavljivanje na domaćoj sceni je bio U-18 šampionat u Beogradu. Ekipu je predvodio Mijo Kadija, a briljirao je Dragan Labović. Zajedno sa svojim starim kolegama Sretenom Pantelićem i Brankom Vićentijevićem bio sam među akreditovanim novinarima. Pošto se igralo u dve Hale, Šumice i Pioniru, mi smo zahvaljujući Panteliću koji je bio dopisnik španskog „Gigantes del basketa“ povezli do Pionira jednog španskog novinara koji je bio opčinjen Teodosićem. Kada je čuo da smo iz rodnog grada ovog čarobnjaka, počeo je da se raspituje o svim detaljima. Vićentijević , koji je bio doajen novinarstva u Valjevu, zajedno sa Jordanom Ivanovićem prenosio je utakmice Metalca iz tadašnjeg jugoslovenske lige, je u jednom trenutku rekao je da Miloš ima taj ćoravi pas i insistirao je da mu to prevedemo. „Without looking“, bi bila neka prihvatljiva verzija, ali nije to onaj valjevski „ćoravi pas“. „Kada dođeš u bilo koji grad, a da on bude Valjevo“, obavezna je poseta i legendarnom terenu u Petoj školi, Koji se nalazi tik pored stare čaršije Tešnjar. Tu se igrao odličan basket a tipovi poput Ljube Pevca, Bože Limara., Sreje, Batana Tomaševića, Duška Šuške su urbane legende. Danas su ti ljudi u ozbiljnim godinama, ali ako malo krenete u priču, odmah će doći do rasprave kod njih, od koga je Miloš snimio sad već čuveni „ćoravi pas“.

Druženje sa Mišom nastavljeno je i dve godine kasnije na EP U-20 u Novoj Gorici i italijnskoj Goriciji. Već tada je Teodosić bio šerif i na terenu i van njega. To sam imao priliku i da osertim kad sam došao u ovo malo slovenačko mesto, gde sam vrlo brzo ostao bez smeštaja. Kada su volonteri koji su bili angažovani na ovom događaju čuli da je novinar iz rodnog mesta Miloša Teodisića ostao bez smeštaja odmah su reagovali. Dobio sam ključ od škole u centru grada, gde sam boravio do kraja šampionata.,i naravno nije se moralo platiti. Na tom šampionatu upoznao sam prijatelja i kolegu Igora Đjurovića, koji je vrlo brzo postao Milošev fan, zbog svakodnevnih druženja po kaficima Nove Gorice. U tim pored Tepića, Labovića, Štimca, Paunića, bio je još jedan Valjevac, Maksim Kovačević, sin Zorana Kovačevića. Finale je Srbija igrala protiv Španije, a staro „Đurino“ plejmejkersko oko snimilo je da je portparol šampionata na stolu ostavio cedulje na kojima se glasa za MVP-ja. Nijednog sekunda nije bilo dileme da mi popunimo one koje su ostale prazne, ali na naše iznenađenje samo jedan od akreditovanih novinara nije glasao za Teodosića. Još uvek Đurović i ja imamo dilemu da li je taj jedan glas otišao Reju ili Serhiju Ljulju. Čisto da podsetim u idelnoj petorci tog prvenstva bili su Datome, Šved, Labović, Rej i Teodosić.
Slovenija je tih godina bila centar košarkaških dešavanja. Tako 2013. zbog povrede Teodisić nije igrao za nacionalnu selekciju, ali kao i uvek kada je on u pitanju došao je da bude uz svoj tim. Poznato je kroz karijeru da on nikad nije imao problem sa težinom , a njegovi roditelji (kao i svi roditelji), sekirali su se da se slabo i nezdravo hrani. Upravo u Ljubljani, u jedan prestiižnom lokal stigao je Miloš na doručak. Prekoputa njegovog stola sedeo je stari rival Horhe Garbahosa. U lokalu što bi rekli „ima od ptice mleko“, ali je Miloš želeo prženice. Svi konobari su imali jedan kratak tajm kako se spremaju prženice, a Garbahosa koji nije razumeo nijednu reč se slatko smejao ovoj sceni.
Kako kaže Bane „Bumbar“ u kultoj seriji „ Grlom u jagoide“, „život piše romane“, putevi se Miloša i meine odveli na različite krajeve sveta , pa smo se ponovo sreli 2023 kada je Bajern organizovao predsezonski turnir na kome je učestvovala i Crvena zvezda. Redovno sam zauezeo svoje mesto u pres loži, a kada me je ugledao Miloš je mahnuo i pokazao mi da siđem do terena. Tu smo kratko popričali i dogovorili se da se vidim nakon utamice. Naš susret izazvao je veliku pažnju kod čuvenog nemačkog komentatora Mihajla Kernera, kao i izvesnog Matijas koji je oficijalni fotograf košarkaškog kluba Bajern. On mi se pohvali da je išao u Sombor, kako bi napravio fotografije rodnog grada Nikole Jokića. Uredno se raspitao koliko je udaljeno Valjevo od Beograda kako bi posetio i grad Miloša Teodisića. Kada se tekma završila prišao sam Milošu i zamolio ga da mi da izjavu za novine, u kojima sam tada radio. On je samo domahnu rukom i rekao mi da se vidimo ispred. Moja verna senka Matijas je sve to ispratio i zajedno sa mnom napustio dvorani. Po izlasku Teodosić mi je rekao da ne daje izjave za srpske medije (što me njje začudiulo). Razgovor je potrajao, Matijas je sve to uredno zabeležio i na kraju me pitao zašto je Miloš tako reagovao u Hali, na šta sam mu ja odgovorio „Das musst du fragen, Teodosić ( to moraš pitati Tedosića).
Posebno poglalje ove priče je Valjevo. Uvek i sa ponosom Miloš je isticao gde se rodio. I u pismu u kome je ozvaničio kraj svoje igračke karijere je spomenuo i zahvalio se svom Valjevu. Nadam se da sam ovom mojom pričom u ime svih pravih Valjevaca dobio mogućnost das se zahvalim Milošu, što je na najbolji mogući način prezentovao grad koji je trenutno oronuo, ali se svi mi Valjevci nadamo da će uskoro vratiti stari sjaj. I ima Teodosić razloga da se ponosi svojim gradom, koji je bio vrlo značajan u istoriji košarke. Od legendarnog Luke Stančića koji je ovaj grad stavio na košarkašku mapu, preko braće Branka i Zorana Kovačevića, Voje Kecojevića, Rajka Borisavljevića, Mihajla Počeka, Duška Đukanovića, Vlade Đokića, Bojana Tadića, Jovana Teodisića, Vlade Panića, Vlade Miškovića i brojnih drugih igrača koji su potekli u varoši na Kolubari.
Goran Grbović je u jednoj emisiji rekao da su istoriju košarke na ovim prostorima obeležila četri legedndarna plejmejkera – Ivo Daneu, Zoran Slavnić, Aleksandar Đorđević i Miloš Teodosić.
Istinski Valjevci su ponosan i dostojanstven svet. Zbog toga se ne treba ljuti kada su teško prihvatili da nacionalna selekcija može bez njihovog Miloša. Tako je vaspitan i odgajan, da se nikad nije postavljalo pitanje ukoliko je zdrav da li će nastupiti za svoju reprezentaciju. Što bi Valjevci rekli, to je drinska divizija, a ona retko kad popusti.
Za sve ljubitelje košarke on će ostati Teo, majstor. Za nas Valjevce biće naš Miloš, Miša , „maconjić“, ili jednostano rečeno Miloš, Veliki !

Srećna ti penzija, maestro
Photo: ex-yu kosarka, printscreen
1 komentar
Pre neki dan sam pominjao cuvene tvoje prenose na kroniku,i cuvenog trrrrojkaa i bomba komentara,auuu najezim se