Početna DOMAĆA KOŠARKAMirko Drobnjak: Kako sam postao prvi centar Borca

Mirko Drobnjak: Kako sam postao prvi centar Borca

od Svetislav Lj. Marković
91 pregleda

Zahvaljujući dugoj i veoma uspešnoj košarkaškoj karijeri, Mirka Drobnjaka poznaju svi Čačani. Odrastao je u skromnoj, radničkoj porodici – otac radnik u „Kablaru“, a majka Milunka radnica u „Slobodi“. Imao je tu sreću da je, čim je počeo da trenira košarku, ušao u prvi tim Borca, koji baš te godine postaje stabilan prvoligaš one velike Jugoslavije. Rekorder je među Borčevim igračima po broju sezona i utakmica odigranih u Prvoj ligi – 14 prvenstava, 296 utakmica i 3.347 koševa.

U tvoje vreme škola je bila obavezna. Šta si ti završio?

– Završio sam Srednju tehničku školu u Čačku, i to na građevinskom smeru.

Da li si imao nadimak?

– Moj nadimak bio je Kobac. Nadenuo mi ga je profesor Aca Stefanović.

U prošlim vremenima deca su se bavila svim sportovima, pa se kasnije opredeljivala za jedan. Kojim sportom si ti počeo da se baviš?

– Najpre sam trenirao fudbal u Borcu, ali me je trener Škoba Filipović odstranio iz ekipe, jer sam bio netalentovan.

Onda si prešao na košarku?

– Za sadašnju praksu, košarku sam počeo da igram veoma kasno. Tada sam imao 17 godina. Mi smo kod kuće Slobodana Koprivice (pozadi Pušeljića kuće) imali koš i ja sam tu igrao, ali nisam dolazio na treninge juniora i kadeta. Tu smo prvi u Srbiji dobili gumenu košarkašku loptu “pensilvanija” od Conjinog dede, inače Italijana. Naravno, prednost su imali stariji drugari, rođeni pre rata, pa kada oni završe, nastupali smo mi. Slučajnost ili sudbina dovela me je da gledam jedan trening košarkaša Borca. Sedeo sam na tribinama. Na terenu (tada se treniralo na otvorenom igralištu gde je sada hala) bilo je samo devet igrača. Nisu imali desetog, što ih je ometalo da igraju na dva koša. Kroz šalu su mi rekli da ću, ako zakucam, moći da igram s njima. Dali su mi manju loptu i ja sam zakucao. Ušao sam na teren i osećao se kao da sam tu deset godina. Toliko sam bio drzak da sam sutradan uzeo torbu i došao na trening.

Ko ti je bio prvi trener?

– Prvi trener bio mi je Aleksandar Stefanović. Ja sam u svojoj karijeri promenio osam trenera. Među njima je bio i čuveni profesor Aca Nikolić.

Jesi li imao košarkaškog idola?

– Nisam imao idola, ali najupečatljiviji igrač bio mi je Radivoje Korać – kako igra i kako daje koševe. To je izgledalo sve prosto, zato što je bio veliki majstor ove igre. Isto kao i Radmilo. On je bio veliki, jer je igrao prosto. Ovi sada igraju „rogove“, a mi smo još sedamdesetih igrali to: Radmilo ostane sam i šutne. Ako ne šutne, on asistira nama pod košem.

Ko ti je uzor kao sportski pedagog?

– Profesor Aleksandar Stefanović – uzor u svakom pogledu. On je kao trener prvog tima Borca pratio svoje igrače i odlazio u škole da proveri da li idemo i kakve rezultate postižemo. Kontrolisao je svoje igrače i imao običaj da nas kritikuje ako nismo dobri đaci.

Kakav je bio Aleksandar Nikolić?

– Profesor je profesor. Kada je on bio trener Borca, svakom treningu prisustvovalo je do hiljadu ljudi. Na treningu se čuo samo njegov glas, ni mušice se nisu čule.

Kako ste vežbali šut?

– Možemo mi da pričamo šta hoćemo, ali ja mislim da šut daju roditelji, a može malo da se popravi radom. Ja sam trenirao šut po dva-tri sata sa jednog mesta, sa dve lopte i pet-šest dečaka koji vraćaju lopte. Radmilo je po tri-četiri sata usred leta vežbao šut. Uzme malo vode iz bureta, umije se i nastavi. Dečaci što vraćaju loptu menjali su se da bi mogli da ga prate.

Kakvi su bili uslovi kada si počinjao?

– Ja sam počeo da igram na asfaltu. Uslovi nisu bili loši, jer smo imali svlačionice i svoj ekonomat, ali igralo se po svim vremenskim uslovima, pa i po kiši. Posebno se sećam bolesti asfalta – podigne se na nekim mestima, pa mi uzmemo čekić i probušimo asfalt i vratimo ga kako bismo to poravnali. Posle se na tom mestu pojavi barica. Kada sam počinjao, ja sam bio osmi centar u ekipi, ali posle godinu dana postao sam prvi centar Borca.

Sećaš li se prve utakmice?

– Kako da se ne sećam. Prva utakmica bila je u Karlovcu, u Šancu, protiv Željezničara. To je bio težak teren za goste, mada svi pričaju da ni u Čačku nije bilo lako.

Kako je bilo u Skoplju?

– Mi smo s njima imali odlične odnose, a Laza Lečić bio nam je i trener jedne godine. Mada, bilo je tu raznih smicalica: zbog Radmila Mišovića podignu nam koš pet-šest centimetara, dovedu muziku ispred hotela noć pred utakmicu, pa ne možemo da spavamo… A u Ljubljani je bila pesma, nema pritiska, kao da igraš kod kuće.

Zašto je bilo teško gostovati u Čačku? Priča se da ko pobedi u Čačku i Zadru, osvaja šampionsku titulu.

– Mi smo imali najboljeg strelca Jugoslavije u pet sezona i petorku koja je igrala zajedno sedam-osam godina: Koprivica, Mišović, Purić, Katanić i moja malenkost.

Priča se da su u Čačku postojali navijači zaduženi da provociraju najbolje protivničke igrače.

– To je tačno. Bila su dvojica-trojica koji su kao ljudi normalni, ali kada dođu na utakmicu, pokažu se u drugom svetlu. Sećam se kada je Tasić iz Radničkog prišao jednom od njih, podigao ga i bacio u publiku.

Kakvo je bilo interesovanje Čačana za košarku u tvoje vreme?

– Mogu da tvrdim da je procentualno u odnosu na broj stanovnika najviše Čačana išlo na košarkaške utakmice. Mi smo u onolikoj hali imali protiv Zvezde pet hiljada prodatih ulaznica, a plus smo morali da damo besplatne karte sponzorima. Publika je bila pored samog terena i tada smo prvi put pobedili Crvenu zvezdu. Inače, dok Dragan Kićanović nije otišao u Partizan, mi smo crno-bele redovno pobeđivali. Tek sa Kićanom i Prajom u Partizanu međusobni skor se promenio.

Igrači Borca pozdravljaju publiku posle pobede nad Crvenom zvezdom, sleva: Strugarević, Koprivica, Drobnjak, Mišović

Postoji priča o čačanskoj školi košarke. Šta to izdvaja Čačak od ostalih gradova kada je reč o košarci?

– Čačansko podneblje obiluje košarkaškim talentima. Mogu da kažem da je Čačak dao više dobrih košarkaša nego Beograd. Možemo da nabrojimo najviše deset vrhunskih košarkaša iz Beograda, a mi imamo najboljeg strelca Jugoslavije svih vremena, imamo najboljeg igrača Jugoslavije u poslednjih sto godina i imamo najboljeg trenera u istoriji evropske košarke. Pored njih, imali smo još izvanrednih igrača, na primer: Dragan Arsić, Vladimir Androić, Dida Zejnilović i drugi.

Da li ste vi košarkaši bili poznati i popularni u Čačku – gradu košarke?

– Kako da ne. Imali smo brojne privilegije, sva vrata bila su nam otvorena. Zbog toga smo morali da pazimo kako se ponašamo. Mene su, na primer, puštali da ne dođem na posao po mesec dana, a primao sam platu. To je bio neki vid sponzorstva moje firme Borcu.

Tvoja sportska karijera bila je prilično duga. U kojim klubovima si igrao?

– Počeo sam 1966. godine u Borcu. Prešao sam 1979. u komšijski Železničar i tamo odigrao dve sezone. U Borac sam se vratio 1981, odigrao još jednu sezonu u Prvoj ligi i prešao u Mladost iz Lučana.

Jesi li imao ponude većih klubova?

– Ja navijam za Crvenu zvezdu, a tražio me je Partizan. Od toga nije bilo ništa. Kad odeš u drugi grad, moraš ponovo da se dokazuješ – možeš da prođeš, a možda i ne uspeš. Razmišljao sam: ako ne prođem, gde ću onda da se vratim?

Koji rival ti je bio najteži za čuvanje?

– Meni je najteže bilo da igram protiv Blaža Kotarca. Igrao je protiv svih zakona fizike. Bacao je kako je hteo i svaka lopta je ulazila. Uvek sam gledao da pređem na Marojevića, a da Kotarca čuva Katanić.

Kada si prestao da se aktivno baviš košarkom?

– Posle dvadesetak sezona aktivnog igranja: 16 u Borcu (14 u Prvoj i dve u Drugoj ligi), dve u Železničaru u Prvoj B ligi i nekoliko u Mladosti u Srpskoj ligi, okačio sam patike o klin. Taj prestanak bio je mnogo težak. Shvatio sam da dolaze mlađi, brži, vispreniji. Poslednju utakmicu u Borcu odigrao sam protiv Bosne, ali mnogo noći sanjao sam da sam na terenu, probudim se i vidim da sam u krevetu. Košarka mi je bila ušla u krv.

Na utakmici protiv Crvene zvezde 17. januara 1972. godine

Šta je još karakteristično za tvoju karijeru?

– Za 16 godina provedenih u Borcu nisam propustio nijednu utakmicu, nisam izostao ni sa jednog treninga. Nikada nisam bio povređen. Kada sam odlazio u penziju, u Medicinskom centru nisu mogli da pronađu moj zdravstveni karton, jer ga nisam ni imao. Tek tada su mi ga otvorili.

Čudno je da si prešao iz Borca u Železničar u vreme kada je Borac odlično igrao.

– Posle Svetskog prvenstva u Manili 1978. godine u Čačak je došao selektor naše reprezentacije – svetskog prvaka, profesor Aca Nikolić. Istovremeno, ekipu je napustio Radmilo Mišović i prestao da igra. Mi smo te sezone igrali odlično i zauzeli peto mesto u ligi u kojoj se takmičio prvak Evrope – Bosna. Profesor je sa sobom doveo i lekara reprezentacije, Valjevca Đurovića. E, on mi je vrlo lukavo saopštio da se na mene ne računa. Shvatajući njegovu poruku, ja sam na listu papira napisao da tražim ispisnicu i okačio ga na vrata svlačionice. Ispisnicu sam dobio i prešao u Železničar. Za divno čudo, Borac je te godine ispao iz Prve lige.

Kako bi sumirao celokupnu karijeru?

– Igrao sam dugo – 14 godina u Prvoj saveznoj ligi. Kažu da su samo Đerđa, Marcelić, Marović, Ražnatović i Logar igrali na više prvenstava Jugoslavije od mene. Nisam nikada bio reprezentativac, ali bio sam ocenjivan 1972. i 1973. godine od strane trenera jednom kao šesti, a jednom kao sedmi igrač prvenstva. To je za mene najveći uspeh. Igrao sam na utakmicama Istok–Zapad, gde su u reprezentaciji Istoka bili igrači iz Srbije, Makedonije i Crne Gore, a tamo Bosna, Hrvatska i Slovenija.

Nekoliko tvojih klupskih drugova nastavilo je trenersku posle igračke karijere: Koprivica, Purić, Joksić, Strugarević. Ti nisi imao trenerskih ambicija?

– Bio sam trener Mladosti iz Lučana dve sezone i napustio taj posao.

Ti i tvoji saigrači ste pored košarke i radili. Koje je bilo tvoje radno mesto?

– Najpre sam radio u Građevinskom preduzeću „Kablar“ u Kraljevu. Kuriozitet je da sam četiri godine putovao u Kraljevo na posao, najčešće vozom, i da nikada nisam zakasnio na trening u Čačku. Posle sam prešao u Osiguravajući zavod „Dunav“ u Čačku, gde sam dočekao penziju.

Da se sad pitaš, kojim bi se sportom bavio?

– Ponovo i uvek košarkom. Imao sam sreću da se bavim najlepšim sportom na svetu.

Bilo je i nekih nagrada i priznanja.

– Ne baš. Dobio sam Nagradu za životno delo Udruženja sportskih novinara Grada Čačka.

Jesi li obavljao neke funkcije kao sportski radnik?

– Bio sam dve godine tehniko Borca, a sada sam aktuelni predsednik Skupštine KK Borac.

Mirko Drobnjak

Deca i unuci bave se sportom.

– Ćerka Jelena bila je talentovana atletičarka, ali je rano prekinula sportsku karijeru. Završila je DIF i očekuje posao profesora fiskulture. Sin Ivan završio je višu trenersku školu i nekim rezultatima mlađih kategorija Borca skrenuo je pažnju na sebe kao trener. Od ćerke sam dobio dva unuka: Vuka i Uroša, koji se bave tenisom.

Čime se sada baviš?

– U penzionerskim danima bavim se pčelarstvom, a u slobodno vreme igram šah.

Šta bi poručio mladima?

– Mogu da zahvalim Borcu što sam postao čovek i sportista. Apelujem na omladinu da se bave sportom, ma koji to sport bio. Ja bih im preporučio košarku, ali neće pogrešiti i ako budu igrali fudbal, rukomet, jer to ljude oplemenjuje. Smatram da deca, kada su mala, sama treba da odaberu koji je pravi sport za njih.

U hali kraj Morave 3. oktobra 1980. godine

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar