Početna EVROPA/SVETNasleđe i naslednici

Nasleđe i naslednici

od Vladimir Stanković
22 pregleda

Hodnici „Sinan Erdem“ arene okićeni su velikim panoima na koje je FIBA stavila „lične karte“ učesnika 40. jubilarne kontinentalne smotre. Za svaku zemlju navedeno je koliko je puta učestvovala, koliko medalja ima, koji je najbolji plasman. Za Srbiju piše: 5 učešća, najbolji plasman 2. mesto 2009.

Da li to znači da Srbija nije naslednik FNRJ, SFRJ i SR Jugoslavije, i da nema pravo da se diči medaljama koje su one osvajale, sa mnogo srpskih košarkaša i trenera u sastavima? Stvar je komplikovana, nisam stručnjak za sukcesiju, ali znam da, recimo, Međunarodni olimpijski komitet Srbiji priznaje medalje Jugoslavije. Pa je tako ono zlato Milice Mandić u Londonu 2012. bila 100. jubilarna medalja u istoriji našeg olimpizma. Pitanje se može tumačiti i ovako, i onako, ali logika kaže da oni koji odlaze počinju od nule, oni koji ostaju zadržavaju zajedničko nasleđe ili se kroz deobni bilans ono raspoređuje. U slučaju bivše Jugoslavije raspodeljene su ambasade i konzularna predstavništva po svetu i razna druga imovina, ali kako podeliti košarkaške medalje? Da prebrojavamo da li je u timu bilo više Srba, Hrvata, Slovenaca … Nemoguća i nepotrebna misija.

Bilo je kako je bilo, neka svako tretira prošlost kako misli da treba. Srbi imaju pravo da „svojataju“ zajedničke medalje isto kao što drugi imaju pravo da ih se “odriču“ ali i jedni i drugi moraju da znaju da ti trofeji nisu bili samo “naši“ ili samo „njihovi“ nego zajednički.

Koliko je ovo relativna stvar, sklona tumačenju, pokazuje i ukupan pregled medalja na sajtu www.linguasport.com, jednom od najtačnijih i najpreciznijih, sa najtačnijim imenima igrača i trenera, u svetu košarke. Autor, španski lingvista Santi Velasko, tretira Rusiju i Srbiju kao naslednike SSSR i Jugoslavije i u UKUPNOM zbiru medalja vrh izgleda ovako:

  1. SSSR/Rusija 25 (15 4 6)
  2. Jugoslavija/Srbija 18 ( 8 6 4)
  3. Španija 12 (3 6 3)
  4. Čehoslovačka 12 (1 6 5)

Šta prvo pada u oči? Od te četiri zemlje tri ne postoje, odavno, u nekadašnjem obliku. Drugo, naslednici dve prvoplasirane, Rusija i Srbija, zajedno sa trećeplasiranom Španijom, su u polufinalu 40. šampionata Evrope. Zemlje su se rasplale i podelile, ali nije se raspala košarka. Istina, ni Srbija ni Rusija ne dominiraju kao nekada SSSR i Jugoslavija, ali i ovako usitnjeni naslednici nekadašnjih košarkaških sila i dalje su u vrhu evropske košarke. Mini-Jugoslavija, sa naglašenim prisustvom srpskih igrača, bila je prvak Evrope 1995, 1997 i 2001, treća 1999. a kao Srbija druga 2009. Pet medalja. Rusija je bila prvak Evrope 2007, druga 1993, treća 1997. i 2011. Još 4 medalje.

Ako u manje ili više „ožalošćenu porodicu“ pokojnih država upišemo i Hrvate, košarkaško nasleđe u vidu medalja uvećava se za dve njihove bronze 1993. i 1995. a Litvanci, naslednici po „muškoj liniji“, dodaju jedno zlato (2003), tri srebra (1995, 2013, 2015) i jednu bronzu (2007). Ovde je reč samo o medaljama sa evropskih prvenstava, nikome nisam računao olimpijska i svetska odličja, a bilo ih je dosta.

„Pokojnici“ su, očito, ostavili lepo nasleđe od koga se prvo solidno živelo, a kada su naslednici malo ojačali počeli su i sami da osvajaju medalje. Istorija, tradicija, popularnost, tretman u medijima, veliki asovi… sve to utiče na konačni rezultat. Gotovo svi naslednici velikog SSSR i velike Jugoslavije imaju bar po nešto od toga, čak i one novonastale zemlje koje nisu stigle do medalje. Sigurno da jedan Kristap Porzingis nema veze sa nekadašnjom sovjetskom košarkom, ali da Letonija nije bila u sastavu SSSR i da nije razvijala basket u okviru zajedničke države, verovatno ne bi bilo ni Porzingisa.

U naslednike, svakako, spada i Slovenija, četvrti član polufinala i najprijatnije iznenađenje šampionata. Kao što Porzingis nema veze sa bivšim sovjetskim basketom, tako ni Luka Dončić nije u direktnoj vezi sa nekadašnjom jugo-košarkom, ali jeste njegov otac Saša Dončić od koga je nasledio košarkaški gen, talenat i strast prema ovom sportu. Slovenija ne bi imala Gorana Dragića i Luku Dončića da nije imala Borisa Kristančiča, Vitala Ajzelta, Ivu Daneua, Boruta Basina, Aljošu Žorgu, Petera Vilfana, Benu Udriha, Marka Milića, Matjaža Smodiša, Primoža Brezeca, Erazema Lorbeka… Nasleđe i naslednici. Slovenija je po drugi put u polufinalu, posle 2009, sa izgledima da konačno osvoji medalju.

U „ostavinsku raspravu“, mada „nepozvana“, meša se Španija koja je iskoristila nestanak SSSR i Jugoslavije da zasedne na tron. Od 1993. ima 7 medalja sa evropskih prvenstava, tri zlata, dva srebra i dve bronze. I nju nagriza virus separatizma, ali još uvek ne i u sportu. Tim sa Špancima, Kataloncima, Andalužanima, Majorkinima itd. deluje jedinstveno, sportski moćno i ostaje prvi favorit za zlato.

Bilo kako bilo, neko od naslednika SSSR i Jugoslavije odneće (bar) dve medalje iz Istanbula. Riznica će biti bogatija a šta je (bilo) čije neka broji svako kako hoće i oseća.

Photo Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar