Početna DOMAĆA KOŠARKANina Spasojević: Pet po(r)uka

Nina Spasojević: Pet po(r)uka

od Nina Spasojević
28 pregleda

Za neke je samo loša vest dobra vest, pa onda do iznemoglosti jašu po njoj objavljujući bezbroj puta „nove činjenice“. Mi retko objavljujemo dva teksta o istom događaju, ali svako pravilo ima izuzetke, tim pre ako se radi o nečemu lepom, vrednom afirmacije. Boža Manojlović je pre neki dan napisao tekst o „pet dama“, pet legendi ženskog Košarkaškog kluba Crvene zvezde čiji su dresovi otišli pod krov dvorane „Basket siti“. Na isu temu javila nam se i stalna saradnica „Koš magazina“ Nina Spasojević. Kao bivša košarkašica, drugarica i saigračica nekih od pomenutih legendi, još više kao vrsna novinarka, napisala je emotivan, poučan tekst o pet legendi naše košarke i našem kolektivnom kratkom sećanju.

Koliko je jedna poruka ustvari pouka… U to nas je uverila Nataša Kovačević u nedelju uveče u dvorani “Basket Siti”.

– U vremenu poremećenih vrednosti veoma je važno kakve ćete imati uzore – reče Nataša u toj noći za nezaborav.

A beše spektakularan događaj. Podizanje dresova Zvezdinih dama, legendi, odavanje počasti petorci svih generacija crveno-belih… Snežana Zorić, Sofija Pekić, Vukica Mitić, Zorica Đurković i Anđelija Arbutina. Kakva postava! Da se smrzneš! I da skineš kapu! Za duboki naklon!

A te čarobne večeri one su se sa parketa dvorane na Čukaričkoj padini poklonile mnogobrojnim ljubiteljima košarke. Nasmejane, vedre, čile, naše vile košarkaške… Mini drim-tim kao presek bogate, trijumfalne istorije našeg najtrofejnijeg ženskog kluba.

I ko ih se, dakle, setio? Mala, velika Nata, dete od zlata. Srpska heroina pod obručima i šire, setila se maminih (Natalija Bacanović) drugarica, saigračica, ne radi neke privatne zabave, nego zbog opšteg dobra i ispravljanje decenijske nepravde. A koliko je gore spomenuta Natina misao vanvremenska mogu da svedočim ličnim primerom, kao i svi mi iz velike, lepe košarkaške porodice. Spektakl, o kome pričam je još jedna potvrda da ništa nije slučajno, da sve dođe na svoje, da nam se putevi košarkaški svima ukrštaju i pletu u sve gušće mreže, sve jače, neraskidivo. Ne kao one mrežice na koševima, koje je spomenuta petorka veličanstvenih nemilice cepala, ali obrni-okreni, svi smo mi zarobljeni u obruču košarkaške lepote življenja.

I upravo iz tih zaokruženih sećanja, iz okvira koje su davno veštinom i ljudskom širinom nadmašile, izvukla ih je, “kao kec iz rukava”, mala Nata. Uspelo je najmlađoj predsednici u istoriji Crvene zvezde ono što nikome nije, da okupi pomalo ekscentrične, osobene, ali nadasve sjajne, pozitivne i neponovljive ličnosti, od kojih neke i nisu voljne da se (mnogo) eksponiraju. Ali, međusobno poštovanje učinilo je svoje, Natino prema njima i obratno, povratno, neverovatno… A sve upleteno, prepleteno u vreteno posebnih, jakih emocija. To može samo “kraljica igara” da priredi. I naravno, njene sledbenice. Princeze, carice, kraljice. Večite devojčice.

Uostalom, ko bi odbio Natašin poziv? Ko bi se oglušio o ideju devojke koja je, svojevremeno, sigurnim korakom koračala ka tome da se i njen dres jednog dana vine u besmrtne visine, ali sudbina je učinila da se u snagu njenog koraka uverimo u daleko težim, novonastalim okolnostima… Najmlađa predsednica velike Zvezde trčkarala je u nedelju uveče, letela, dvoranom “Basket Siti”, prepuna pozitivne energije, organizujuću događaj za pamćenje.

Usput, nedavno, na Sajmu sporta, kada je postrojila crveno-belu mlađanu, vitku i visoku ekipicu ispred košarkaškog štanda, rekla mi je da Zvezdi trenutno nisu prioritet rezultati i titule, već postavljanje baze za novu trofejnu eru. Polako, temeljno, korak po korak. To, naravno, nije sprečilo tu crveno-belu dečurliju da baš te magične večeri slave u večitom derbiju nad iskusnijim i bolje plasiranim Partizanom. Pa, eto i sa pozicije tog trijumfa možemo ponovo do poente, do po(r)uke o uzorima. Kako je samo brzo delovala Natašina ideja i magija pet legendi. Sve je viđeno, imali smo dokaz, crveno na belo.

I zato, više je nego jasno, nije slučajno upriličena promocija moćne petorke crveno-belih. Da, da, to su bili svojevrsni časovi ljubavi, što bi rekao Dule Vujošević. Lekcija, koja nas ponovo vraća na uvodnu, Natinu misao, što me neizbežno i neminovno navodi da budem lična i da “silom” lepih prilika privatizujem ovu priču. Rekoh gore da je ta poruka vanvremenska, jer sam svojevremeno, u maestralnoj košarkaškoj ponudi četiri od ovih pet fenomenalnih žena imala, dakle, četiri jaka razloga (Anđa je iz novijeg doba) da izaberem sport pod obručima. I da poput njih, najpre kao “zagrevanje”, zaigram basket sa dečacima ispred zgrade… Dakle, pravi uzori su srž ove priče. Današnje devojčice će posle promocije u “Basket Sitiju” sigurno još brže da potrče pod obruče, stopama ovih pet dama i mnogih drugih vanserisjkih košarkašica i naravno, sadašnjih kraljica, Marininih lavica.

I da ne zaboravim u ovoj priči umnožavanja i umrežavanja uzora da podsetim ono što svi znamo, kako je i Nataša svojevrstan idol mladima… A interesantno je da su i ovih pet Zvezdinih zvezda, u tom istorijskom nizu, jedna drugoj bile idoli, jedna drugu uvlačile u crveno-belu večitu šampionsku priču. U prilog tome Zorica Đurković, definitivno igračica neponovljivog stila, muškog skok-šuta, svojevremeno, kao perspektivna klinka, preuzela je dres sa brojem 12 od Sneške Zorić na njenom oproštaju. Upravo taj podatak je doprineo simpatičnom nedeljnom paradoksu, koji ostaje na zidu, visoko iznad klupe Zvezdašica… Dve dvanaestice su odletele u večnost, gde sada isti broj, na dva mesta, “igra” u prvoj postavi svih vremena, zbog čega su Zoka i Sneška te prekrasne noći zbijale šale, čiji je dres lepši.

Mala digresija, dobro se sećam saigračica u “mojim” klubovima kako su se zaista sukobile oko majice sa famoznom dvanaesticom, Sneškinom, Zokinom, Mirzinom, možda i najpopularnijeg broja sedamdesetih i osamdesetih, posle Koraćeve i Kićine petice. I da dalje privatizujem stvari, jer drugačije ne bih ni umela da napišem tekst o NJIMA, ne bi to bilo to, pa nastaviću, recimo, o Sofiji Pekić. Svako “normalan” bi je zamrzeo da mu je trener (Ciga Vasojević u kadetskoj reprezentaciji) nametao non-stop priču o njoj. Na svakom treningu da ti natura na nos “kako to može Sofija sa 186 cm, a ti ne možeš, pod košem je svaka lopta njena…” i slično. Ali kako da je zamrziš, kada je jedna od najsimpatičnijih, najduhovitijih i najdobroćudnijih (prirodnih) pojava u istoriji naše ženske košarke. Uz to, žena sa srcem lavice.

– I, da se zna, nisam visoka 186, već 184 cm – ispravila me Sofija pomenute večeri, a samim tim i pokojnog Cigu, uz obaveznu duhovitu opasku – Dodavali su mi centimetre zbog protivnica. Ništa čudno, ako se zna da sam igrala protiv Uljane Semjonove, koja je bila suprotan slučaj. Njoj su, da bi je utešili da je niža od Tkačenka, smanjivali visinu sa realnih 220 na 213 cm. Dobra je Uljica, lepo smo se družile na raznim takmičenjima, sećam se da sam je šišala, lakirala joj nokte. Smejale smo se zajedno kako nam je trebalo malo više laka za njenu kvadraturu. Nije se ljutila, uzvraćala je šalama.

I to vam je Sole Pekić, a moja privatna sećanja sad lete do uspomene na pokojnog trenera Dragoljuba Pljakića, koji nam je u Partizanu, uz treninge, kao teorijsku lekciju ponavljao podatak da je njegova žena, Vukica Mitić, prvi kapiten u istoriji naše košarke koji je podigao trofej Kupa evropskih šampiona. (Zvezdašice su ga osvojile u aprilu 1979. u La Korunji, a mesec dana kasnije sarajevska Bosna je donela Jugoslaviji prvu mušku evropsku titulu). I sećam se kako smo upijale te Pljakine reči i sa koliko smo poštovanja gledale Vutu na letnjim pripremama, koje je uvek provodila sa nama, malo trčkarala uz nas i nenametljivo, ali šmekerski, udelila poneki savet.

– Vama je to Pljaka pričao, eto, nisam znala taj podatak. A kao moj trener, nije se baš razbacivao komplimentima – setno i toplo se osmehivala čuvena Vuta, 4. decembra u “Basket Sitiju”, legendarni plejmejker Zvezde i “plavih” osvajačica moskovske olimpijske bronze.

A šta tek da kažem za sezonu u nekadašnjem Beomerksu, kada sam imala čast da igram u istom timu sa Đurkovićevom, koja je tada lagano i lepršavo završavala, ako tako mogu da kažem, već završenu blistavu karijeru? Igrala sam prethodno, u nekim ranijim sezonama protiv tada zvanično najbolje igračice Evrope, ali igranje u istom timu sa njom, bio je, malo je reći, poseban osećaj. Lepo se radilo tada u tom klubu, kod trenera Mile Stamenković, a nas krilne centre i centre “muštrao” je čuveni Tasa (Milovan Tasić), bili su to zaista sjajni treninzi, tipični za našu elitnu domaću školu košarke, začinjeni Zokinim plesom na terenu i letom sa loptom, uz njena dodavanja lopte savršenom tehnikom…

Zoka – legenda, potvrdila mi je i te prekrasne decembarske noći da se ni posle silnih decenija nije predomislila, ostala je čvrsta u nameri da ne govori za medije. Očigledno, gorčina zbog nepravdi, nesuglasica i nedostojnog oproštaja od reprezentacije (zato što je otvoreno ukazivala na neke loše stvari), tinja još negde duboko, iza vedrog i živahnog pogleda neprevaziđene Zorice Đurković.

A tek koliko uzbuđenje i kakav respekt sam osećala prema Sneški Zorić kada sam je pre više od decenije intervjuisala za naš i moj stari dobri “Sport”. Sa ushićenjem sam slušala i beležila njenu besedu o slavnim i romantičnim danima naše košarke. Sa koliko je samo topline i žara o svemu pričala, otprilike na isti način na koji je pomagala svima u crveno-beloj familiji kada je bila sekretarica kluba. Jedna, jedina i neponovljiva. Kao i kada je bila trofejna igračica… Lider Zvezdašica.

Zatim, šta reći o fajteru zvanom Anđelija Arbutina? Uvek svoja, dosledna i neukrotiva, stamena, precizna. Zvezdino dete od glave do pete, pravi izdanak crveno-bele akademije pod obručima, u kojoj se negovala nepodnošljiva lakoća poteza. A na to je Anđa nadovezala, kao dokaz da je velika igračica, nešto svoje, a to je bio ratnički i nadasve pobednički mentalitet i samouverenost. Na sve to nadogradila sportsku drčnost, ali za viteško i fer-plej nadigravanje, a istovremeno i mirnoću ruke i glave.

A ostalo je istorija… sa televizijskih špica, njen čuveni pogodak za olimpijsko srebro u Seulu, koji je u javnosti dugo branio čast naše ženske košarke, svih sušnih sezona, dok se poslednjih godina nije pojavila aktuelna šampionska generacija.

I neću da detaljišem o brojnim medaljama i trofejima ovih posebnih žena (sve je to lepo opisao i nabrojao moj drug i kolega Boža u svom divnom tekstu), preostalo mi je da poželim novim, nadolazećim generacijama košarkašica da negde u etru srpskom košarkaškom, između obruča, uhvate pelcer, makar delić vrcavosti i šmeka, koji je krasio i krasi Snešku, Vutu, Sonju, Zoku i Anđu.

Duh i dah prošlih, starih, dobrih vremena i šampionska sadašnjost bacaju rukavicu naslednicama legendi. Svesno im prebacuju loptu na njihovu stranu, asistenciju pravo u ruke, odakle bi trebalo dalje u koš… Korak po korak… pa dvokorak. Naravno, znam, ne mogu dečica sama da (košarkaški) prohodaju i stasaju u zvezde. Priskočiće i priskače u pomoć struka i nadajmo se sve veća podrška sa tribina prave publike, onakve kakva je bila u nedelju, 4. decembra u “Basket Sitiju”. A bili smo tada svedoci čarolije da je i grupa navijača Partizana ispoštovala proslavljeni Zvezdin kvintet.

Dakle, uzori su rekli svoje. Zlatnim slovima i rečima.

Devojčice, vi ste na potezu…

Photo: Privatna arhiva

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar