Bile su na krovu, a sada su se spotakle na pragu Praga… Bože moj i to je za ljude i one šampionskog kova, koji mogu da se vrate do krova.
I već na pragu ovog teksta nemam dilemu koji kurs, koji stav da zauzmem, ali uz, čini mi se, realnu (pr)ocenu da su, uprkos svemu, naše najbolje košarkašice na EP u Češkoj mogle i malo više da ostvare… makar stepenik…
Međutim, jasno je da prag u Pragu može da bude prava odskočna daska za dalje.
Ljudi bliski našim najboljim košarkašicama ispratili su ih na EP, gde su branile evropsku krunu, bez imperativa. Dobro su se znali problemi, povrede udarnog tandema Sonja Petrović – Ana Dabović, video se umor kod svih posle klupske sezone, primetna je bila zabrinutost selektora Stevana Karadžića i ostalih članova stručnog štaba, rečeno je devojkama da pruže maksimum, „pa šta bude“, da „uživaju u igri“ i da se na tom takmičenju „zabave“. Pokušale su, nisu uspele iz milion razloga… i to je sport.
Nisu uspele da razgale i sebe i naciju karakterističnom lepršavom, pobedničkom igrom, ali to ne znači da neće 2019, jer nikako ne mogu i ne smeju da budu poistovećene sa nekim prethodnim (istina, vrednim i kvalitetnim) generacijama naše ženske reprezentativne košarke, kojima su medalje ostale nedosanjan san.
Ispratili smo ih sa sličnom porukom na OI u Riju, a one su napravile podvig, vreme će tek pokazati kolikog obima, donele su bronzu u Srbiju. I tada zaokružile ciklus i pokazale koliko vrede.
E, sada se dogodio specifičan momenat, iskustvo više, dobra pouka da se naredni izazovi dočekaju sa slašću evropskog zlata i olimpijske bronze, ali i gorčinom Praga, kao opomenom šta može da se dogodi kada zataji sreća, kad odeš nespreman i nedovoljno sazreo da braniš titulu.
Naše sjajne devojke su otišle na EP silno motivisane, ali umorne i ranjene, i pomalo zbunjene započele najveće kontinentalno takmičenje. Naletele su na startu na najprijatnije iznenađenje šampionata, selekciju Grčke, svežu, ornu, lišenu bilo kakvog bremena, mlad poletan tim predvođen veterankom Maltsi, i taj meč ih je prilično uzdrmao.
Valjalo je vidati i nove rane i tražiti iskupljenje, ni manje ni više, nego u reprizi finala sa prošlog EP, protiv podmlađene, ali uvek vrhunske reprezentacije Francuske, a još željne revanša za Budimpeštu 2015…
Na meču sa Slovenkama video se realan odnos snaga, koji je isplivao posle velikog grča i borbenosti sada već bivših šampionki Starog kontinenta. Pokazalo se da ih je u ovom trenutku takav duel poprilično iscrpeo. I fizički i psihički, i rekonvalescente, kao i ostatak tima, a pojedine debitantkinje nisu uspele da se izdignu iznad cele situacije, ali su u Češkoj prošle zlata vrednu školu.
Spomenuh negde u gornjim redovima sreću, nije se baš pretrgla da prevagne na našu stranu, a čim je tako takav usud namirišu i sudije, koje zauzmu nepotrebno strog i neobjektivan kriterijum, koji ne da nije štitio šampionke, već ih je surovo sekao u pojedinim momentima. Naravno, jadikovke takve vrste su suvišne, jer na velikim takmičenjima ne možemo da očekujemo da nas neko mazi, nego valja biti najjači kada je najteže.
Svakako, stoji činjenica da je trofejni tim minulih meseci ostao bez Milice Dabović i Dajane Butulije, koje su se oprostile od reprezentacije i Danijel Nikol Pejdž, koja je van stroja zbog ozbiljne povrede kolena.
A mnogi su skloni ovih dana da prave poređenja i selektora, odnosno kako je tim vodila Marina Maljković, a kako Stevan Karadžić… U najkraćem, Marina je naše devojke znala u dušu, a ono što je ona prošla sa njima za pet, šest godina, Karadžić je trebalo da spozna za pet, šest meseci. Teško je i nezahvalno upoređivati, jer bi na tas trebalo da se stave mnoge stvari i okolnosti, ali rezultati su merilo. Međutim, hladne glave sve može da se analizira, pre svega, za dobro naše ženske košarke.
Karadžićevi trenerski, stručni, igrački i ljudski kvaliteti nisu sporni, hrabro se upustio da vodi tim, koji je već bio u osipanju posle najvećih uspeha u novijoj istoriji. Ali, iskreno rečeno, i za njega je ovako veliko takmičenje, i to u specifičnoj ženskoj košarci, bilo nešto novo. Bez sumnje, drugačije saznanje. Jedno su pripreme, kontrolni mečevi, a drugo kada mašinerija najveće smotre nemilosrdno štancuje žestoke izazove.
Steva se u hodu, od januara, po hitnom postupku, upoznavao podrobnije sa našim igračicama i uopšte evropskom scenom. Sada je na licu mesta video neke korisne stvari, stekao, zašto ne reći, pravi uvid i značajno iskustvo za ubuduće, kada će, verujemo, sve kockice da se sklope, jer sada nije bilo ni sreće da se uklope.
Zato bi bilo iluzorno, nezahvalno i nekorektno da selektoru sada lovimo „greške“ i greške, mada je i sam krajnje korektno preuzeo svu odgovornost na sebe. Nepotrebno je govoriti zašto su, povremeno, veću minutažu dobile igračice, koje nisu bile u formi, od onih, koje su epizodno imale korisniji (i statistički igrački) učinak. Zaista, suvišno je govoriti o tome, u stilu „šta bi bilo, kad bi bilo“, jer trener ima svoju viziju i ideju, a recimo, za pohvalu je što su npr. centri, predvođeni Tinom Jovanović, dobili značajniju ulogu u timu, što je dobro za dane buduće.
Sve-sve, ali ipak, videlo se da roviti tim Srbije nije mogao da izdrži put ka vrhu.
Naravno, šteta je što je propuštena šansa za učešće na Svetskom prvenstvu, ali valja gledati i pozitivne strane toga, naš nacionalni tim imaće vremena da se na miru sprema za EP 2019. godine, koje je kudikamo jače takmičenje.
Svesni su toga i u KSS, i samo valja hrabro nastaviti kvalitetan i predan rad i nastaviće se niz uspeha, koji je, verujemo, na kratko prekinut.
Sada, jednostavno, naše devojke nisu bile spremne za podvig. Veoma je težak zadatak imao stručni štab da deo tima tokom priprema leči od povreda, a ostale igračice relaksira od naporne klupske sezone i istovremeno podvrgne jakim treninzima uoči EP.
Vraški teško je bilo naći balans, igračicama je na EP nedostajalo energije, ali, zaista, momenat je bio takav.
U redu, reći će neko i druge selekcije su bile u sličnoj situacij, ali ostale, mahom podmlađene, renomirane evropske ekipe, na EP u Pragu nisu imale šta da izgube. Imale su višestruke motive, manju potrošnju u klubovima od Srpkinja, kao i svežinu i dobar zdravstveni bilten, a mnoge njihove debitantkinje neskrivenu, jaku želju da, uz podršku prekaljenih saigračica, zablistaju.
A naše reprezentativke, uprkos neuspehu, imaju nešto što im niko ne može oduzeti: vrhunski kvalitet, znanje, srčanost, predanost, posvećenost, zajedništvo i tehničku potkovanost i kreativnost, tipičnu za srpsku školu košarke.
Nisu više šampionke Evrope, ali to ne znači da nisu ostale naše košarkaške kraljice.
Photo: FIBA
1 komentar
Nina, ne secam se da sam bolji i strucniji komentar o zenskoj reprezentaciji, posebno posle brzog povratka iz Praga, imao prilike da procitam.Cestitam.Vlasta