

Danas se srpska košarkaška javnost oprostila od prerano preminulog Dragoslava Ljuce (1958 – 2022), bivšeg košarkaškog sudije i košarkaškog funkcionera.
Dragoslav Ljuca položio je za košarkaškog sudiju 1976. godine a zvanje saveznog sudije stekao je 1982. Za internacionalnog FIBA sudiju položio je 1989. Od sezone 1984/85 bio je na listi Prve savezne lige u košarci odsudivši do 2006. preko 400 utakmica.
Na komemoraciji koja je održana u Centru za kulturu “Vlada Divljan” od Dragoslava Ljuce su se oprostili Aleksandar Grujin, direktor takmičenja Košarkaške lige Srbije, Ilija Belošević, internacionalni sudija, i Milan Vukšić, dugogodišnji saradnik i prijatelj.
Ovom prilikom prenosimo deo iz emotivnog govora Ilije Beloševića:
Otišao je Ljuki.
Boem, prijatelj, sudija sa velikim S, ljudina, laf.
Mnogo je reči koje ga mogu opisati. Ne postoji nijedna koja će moći porodicu, rodbinu, prijatelje i kolege da uteši.
Kao sudijski početnik, divio sam se njegovoj hrabrosti i doslednosti, osobinama koje su ga krasile i koje sam kasnije imao prilike da doživim sa njim na terenu.
Ljuki je Joleta, Mažu, Baneta, Čaju, Obera, mene, a ubrzo i ostale sudije koje su ušle na A ligu, sačekao raširenih ruku. Nije ga zanimalo odakle odjednom deset mladih sudija na listi, zanimalo ga je samo kakav si čovek, imaš li ono…. sudijski.
Mi mladi gledali smo u njega kao u idola, sa čudnom afro frizurom i karakterističnim i neprevaziđenim smislom za dosuđivanje koraka i faulova u napadu. Hrabrim i doslednim sudijom, koji nikada nije dao na sebe, ma kakvi pritisci bili. Niko nije te korake sudio, niti će ikad suditi sa takvim stilom i energijom kao on.
Neću pričati o njegovim košarkaškim počecima, jer ne znam kako su oni izgledali, ali dobro znam kako su izgledale naše prve utakmice koje smo zajedno sudili. Toga ću se večno sećati.
Pripreme za svaku utakmicu, dogovori u svlačionici, taktika koju ćemo primeniti, na koje igrače obratiti pažnju kako pristupiti trenerima…. Ništa to nije bilo važno.
Važno je bilo da smo na terenu imali Ljukija, da stane ispred nas i svojim autoritetom pokrije sve naše male i velike greške, a da posle utakmice, na njemu svojstven način, kaže šta nije dobro, uvek iskreno i direktno.
Bio je i ostao čovek košarke, koju je uz svoju porodicu, Nikolu i Veru, najviše voleo. Igrač, vrhunski sudija, odličan trener i na kraju kontrolor suđenja, koji je sve naše utakmice gledao i uvek nam delio savete.
Nikad nećemo zaboraviti njegov entuzijazam na terenima BASK-a kao trenera sudijske ekipe. Koliko smo svi mi, tada mlade sudije, naučili od njega u pričama i šalama, nakon svake utakmice ponekad ostajući do kasno u noć i upisujući svaku košarkašku priču. Koliko trećih poluvremena i koliko košarkaških priča i anegdota bi mogao da ispričam o našem Ljukiju… Ali to ostavljam za naša druženja i priče o tebi Ljuki, koje će večno trajati. Tačno onoliko, koliko si nas sve zadužio.
Gde je stao kao sudija, nastavio je kao kontrolor. Ostao je sudijski čovek. Sada, kada bolje razmislim, čini mi se da je teže preživljavao svako naše prosečno suđenje od nas samih. Nervirao se i dalje pokušavao da nas zaštiti maksimalno. Možda čak i kad to nismo zaslužili.
Uvek je gledao da pomogne, ali znao je uvek da nam kaže kada nije bilo kako treba…
“Vidi lepi, nije to baš bilo najbolje, nije ti bio dan…”
A onda bi nastavljao na njemu svojstven način, nervirajući se više od nas samih, kao da je on loše odsudio utakmicu, a ne mi.
Ljuki je živeo košarku, za košarku i uz košarku. Živeo je za ljude iz košarke i sa ljudima iz košarke.
Do poslednjeg dana, do odlaska na Zlatibor, gde je radio svoju poslednju kontrolu i istu uredno poslao sudijama i ligi. Jer Ljuki nijedan posao nije ostavljao nedovršen. A onda je zaspao čvrsto, odlučno, tvrdoglavo, kako je samo on znao. I ubeđen sam da je dosanjao svoj dečački san do kraja.
Putuj prijatelju moj.
Siguran sam da si tamo gde želiš i sa kim želiš, kao što si za života radio. Znam da ćeš nas gledati i pokušavati da nam pomogneš i dalje, kao što si uvek radio.
Putuj Lepi i neka te anđeli čuvaju.
Photo: MN press