Ovo je kratka priča, presjek košarkaških karijera, sličnosti, dodirnih točaka, kontroverzi, povezanih s familijom Šarić, ocem Predragom i sinom Dariom. Te kontroverze idu daleko do 1983. godine, nastavljaju se sve do 2017, a za početak, dovoljno bi bilo izraziti nadu da se one neće nastaviti i u budućnosti.

Prošlost

Priča ide daleko, do 9. travnja 1983, Šibenka je domaćin Bosni, finale prvenstva Jugoslavije, Dražen Petrović pruža fantastičnu partiju u rodnom gradu, gotovo sam pobjeđuje Bosnu s velikanima Varajićem i Radovanovićem i s vrlo dobrim igračima, kao što su Benaček i Hadžić. Šibenku su, uz Petrovića, te sezone i u tom finalu, nosili Macura, Ljubojević, Jarić i Marelja. Nosio ju je i stanoviti Predrag Šarić, Šibenčanin, kao i Dražen. Igrajući za svoj klub, u finalu prvenstva je pružio solidnu partiju, zabio 8 poena. Nije bilo dovoljno, nakon noći slavlja, pijane noći u Šibeniku, ligaški funkcioneri su poništili Šibenki naslov, donjeli odluku o odigravanju nove utakmice, kaznili, sada već svima znanog sudačkog brku Matijevića, kaznili organizatore iz Šibenika, Šibenka se na čitav taj koloplet odluka pobunila, i to odlukom o neigranju ponovljene utakmice i na kraju, Bosna je službeno postala prvak Jugoslavije 1983. To već ptice na grani znaju, tu kontroverznu priču, skratio sam je maksimalno, nisam htio ići u detalje same utakmice i svega onoga oko nje, to su uradili mnogi prije mene. Vjerujem da će i mnogi nakon posveti dio svoje košarkaške kronike tom događaju iz više uglova.

Mene samo nosi zaključak, koji drži većinu ljudi rođenih u bivšoj državi, jedna od boljih stvari tamo bila je ta liga, a jedna od većih mrlja na njenom kredibilitetu je ta utakmica. Oko nje se ne sije mržnja, kao oko nekih rivalstava u nogometu na ovim prostorima, ali, da ublaženo zaključim, bez takvog raspleta prvenstva 1983, košarkaška liga u Jugoslaviji gotovo da ne bi imala mrlje, a ako bi pokoja i postojala, bila bi minorna, zanemariva. Košarka je ionako, sličnim ligaškim formatima, spajala ove prostore i desetak godina nakon raspada bivše države, a nastavlja to raditi i danas, što je dokaz o iznimnoj fenomenološkoj kvaliteti košarke kroz više vremena na ovim prostorima.

Dario Šarić je o tome samo slušao, čitao, nije ni blizu svjedočio tom događaju, no ima nekoliko događaja u 2017 godini koje su nastavile kontroverze Šarića. Jedna je samo od Darija, a druga se veže uz oca i sina.

Šarić je svoju rookie sezonu 2016/2017 u Philadelpia 76ersima započeo solidno, nastavio od nove 2017. godine, dobivši prostor zbog ozljeda nekoliko suigrača, jako dobro, a na mahove i odlično. Svi u Hrvatskoj su skočili na noge, pa i šire na Balkanu, u očekivanju nagrade za rookieja godine 2017 u NBA ligi, očekujući da će ista pripasti Šariću. Kad se to nije dogodilo mnogi su protestirali, javnost, stručna, navijači, dio novinara, pa i sam Dario Šarić se na neki način javio u duhu protesta oko te odluke, tih dana kada je za nekog drugog donesena. A većinu tih kritika, zvučnih kao lavež pasa na Balkanu, utišao je Toni Kukoč, hladno i bistro izanaliziravši sezonu Šarića, dobre i loše strane, stavivši ga u perspektivu, pojasnivši mu da energiju oko negodovanja na tu odluku ne troši, već da ju usmjeri na nove reprezentativne akcije. Te akcije su završile neslavno i s novim kontroverzama. Hrvatska je, posebno u drugom poluvremenu osmine finala Prvenstva Europe u basketu, demolirana od Rusa, točnije, nekoliko raspoloženih Rusa. Bogdanović se borio koliko je mogao, ali nije mogao sam, Šarića gotovo da i nije bilo na toj utakmici, da malo iskarikiram i na taj način opišem njegov nastup. Idućih dana digla se graja oko reprezentacije Hrvatske, odnosa, Šarića kao nedovoljno karakternog u ključnim utakmicama. Otac Predrag je putem javnosti i medija apelirao na određene nastupe, koje je javno podcrtao za Darija, a on, očito još vruć od Prvenstva i lavine kritika na njegov račun, netragom nestaje, nedostupan medijima i vlastitoj obitelji, ocu Predragu, sve dok Zoran Čutura na jednom balkanskom gala skupu košarkaških velikana nije javnosti prenio neslužbenu Šarićevu poruku da se hladi, i da je spreman na nove NBA akcije i reprezentativne kada za to dođe vrijeme.

To je prošlost, a sada malo o sadašnjosti.

Sadašnjost

Dario Šarić igra jako dobru, još bolju NBA sezonu nego onu prošlu, klub igra bolje, skor im je bolji i zasigurno će te činjenice stajati i kroz pola godine kada se liga primakne kraju. Šarić ima zanimljivu ekipu na početku 2018. godine, kao i njegov otac 1983. Stariji Šarić je igrao uz Dražena Petrovića, najboljeg europskog igrača u povijesti ovog sporta, uz vrlo solidne Macuru, Ljubojevića, Marelju, Jarića i tada perspektivnog, a danas legendarnog Ivicu Žurića. Stariji Šarić me zanima fenomenološki, zbog sina, nije ga previše učio povijesti lige bivše države, npr. u trenucima kada je uzimao dres s brojem 9 u Ciboni, uopće nije znao tko je Srebrenko Despot, no njegov otac je sigurno znao, ali se ograničio na ljubav, znanje i tehniku same igre, ne toliko na povijest, priču i mit, koji je toliko svojstven nama s Balkana kada govorimo o basketu. Grešku su ispravili Čutura i Butković, odličnom podlogom tekstova o sličnosti Srebrenka i Darija, ne samo vezanih uz broj koji nose, već i igračkih, koga zanima, nek progugla.

Jarić stariji me zanima iz istih razloga, Jarić mlađi je bio znan kao košarkaški atleta, zakucavač i suprug Adriane Lime. Macura je obilježio jedno razdoblje, Marelja košarku Jugoslavije i Zagreba, uz spomenutog Despota i Čuturu, uz Vanjka, Nakića, Plečaša, Reljanovića, Nikolića, svatko od njih je igrao svoju rolu u ligi bivše države. Ljubojević nigdje nije prošao nezapaženo, a Ivica Žurić je svojevremeno razarao!

Mlađi Šarić igra uz već sada posebne igrače, kakav je i on, Embiida i Simmonsa, uz vrlo solidne Redicka i Covingtona. Philadelphia će uvijek biti uzbudljiv klub, no moje predviđanje ide u smjeru Šarića kao reprezentativnog velikana.

Budućnost

Mislim da je Dario Šarić spreman za medalju na Olimpijskim igrama 2020 godine, a jesu li Hrvati, to je pitanje. Hrvati danas, ovog trena, reprezentativno, više vole rukomet, no hoće li se pojaviti ona stara iskra, koja se prošle jeseni pojavila u Sloveniji na više razina, i odvela ih do kraja Eura 2017, to ne ovisi samo o Šariću, nego i o Bogdanoviću, Hezonji, Mavri i Zupcu. Da ne zaboravim ni Bendera i Žižića, Slavicu, Mazalina, Arapovića, a usudim se napisati, moglo bi ovisiti i o Bilanu i Pilepiću, jer po najslabijem igraču se gleda jačina ekipe. A budu li to ova dva potonja, briljirat će i Šarić, njemu trebaju ti majstori Hrvati, koje sam spomenuo, on je najbolje igrao za repku 2013. kada je mnogo sličnih španera igralo za repku i kada su prvi puta od 1995. bili u ozbiljnoj igri za medalju na velikom natjecanju. Ono što Srbi, a sada i Slovenci, poznaju puno bolje zadnjih dvadesetak godina.

Dario Šarić nadmašio je, već sada, svog oca Predraga, ne po kontroverzama, osvetio ga je klupski, da ne idem u te, zadnje velike detalje uspijeha, vezane uz Cibonu u 21 stoljeću, osvetit će ga i reprezentativno. No to, ponavljam, ne ovisi samo o Šariću mlađem, ovisi o jednom vizionaru, koji će postaviti ton za druge, kako su to radili Žeravica, Novosel, Čosić i mnogi drugi, a ja takvog vidim u Kukoču. Ne nužno u trenerskoj funkciji, ali malo više uključenog i uvučenog u zemlju Hrvata i košarkaških tata-mata, koji idu u lov na ostvarivanje reprezentativnih rezultata. Onih istih koje Slovenci i Srbi kusaju zadnjih dvadesetak godina, a ponavljam, taj je okus bio izvan usta Hrvata, a ako njegovi mirisi opet dođu zapadnije od Srbije i Karpata, u tome će, involviran i aktivan kao igrač biti Šarić sin, a kao podrška i kao navijač, svoju značajnu motivacijsku ulogu će igrati i Šarić tata.

Photo: Printscreen