Sezona 1984-85: Dražen Petrović, Cibona, tripla kruna
- November 25, 2015
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Na Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984. reprezentacija Jugoslavije je otišla kao osvajač zlatne medalje na OI u Moskvi četiri godine ranije ali, realno, niko nije očekivao da bi mogla da odbrani naslov. Ne samo zato što je tamo čekao nikada jači domaćin, predvođen već tada velikom univerzitetskom zvezdom Majklom Džordanom, već što “plavi” nisu imali nekadašnji kvalitet koji bi mogao pružiti nadu da bi se mogli boriti za zlatnu medalju. U pomoć je ponovo pozvan prekaljeni košarkaški strateg Mirko Novosel, koji se oslonio na nekolicinu veterana (Dalipagić, Radovanović, Žižić, Knego i Nakić) i jedinu pravu mladu zvezdu Dražena Petrovića, koji je direktno iz vojničke uniforme uskočio u reprezentativni dres. Imena debitanata (Nebojša Zorkić. Emir Mutapčić, Sabit Hadžić, Branko Vukičević) slikovito su govorila o tome da pravih zamena za islužene veterane u tom trenutku nije bilo. Srećna okolnost po jugoslovenski tim je bila ta da su zemlje socijalističkog bloka bojkotovale ovu Olimpijadu, pa je odsustvo, pre svih, SSSR-a olakšao put ka medalji. Porazom u polufinalu od Španije 61:74 otpala je mogućnost da se odmere snage sa ekipom SAD, pa je Jugoslavija u borbi za bronzu igrala protiv njihovih najbližih komšija, ekipe Kanade. Fenomenalnu partiju je pružio Dražen Dalipagić koji je iako u 33. godini bio nezadrživ postigavši 37 poena. Pobedom od 88:82 osvojena je medalja što je, posle debakla godinu dana ranije u Nantu na Evropskom prvenstvu, bilo veliko ohrabrenje.
Juniori su na Evropskom prvenstvu takođe osvojili bronzanu medalju. Od rezultata, mnogo je važnija činjenica da se pojavila plejada mladih igrača koja je ulivala nadu da će u doglednoj budućnosti igrati značajnu ulogu i u seniorskoj reprezentaciji. Briljirao je Velimir Perasović, a odličnu podršku je imao u Žarku Paspalju, Juretu Zdovcu, Miroslavu Pecarskom, Ivici Mavrenskom i Zoranu Jovanoviću.
Kao nikad ranije jedna ekipa se te 1984. izdvojila kao veliki favorit za osvajanje šampionske titule u državnom prvenstvu. Aktuelni šampion Cibona, popularni „Vukovi sa Tuškanca“, sačuvali su prošlogodišnji sastav i još doveli u tom trenutku jednog od najperspektivnijih igrača Evrope – Dražena Petrovića. Za njegov dolazak je bilo presudno igranje Kupa šampiona, kao i to što mu je u Ciboni već igrao rođeni brat Aca. Već tada se znalo da će Dražen napraviti fantastičnu karijeru, ali je ipak trebalo sačekati i videti kako će izgledati njegovo uklapanje u novu sredinu i dueli protiv najjačih evropskih ekipa.
Kao oni koji bi Ciboni mogli da pomrse račune spominjao se Partizan, koji je največe pojačanje dobio u rukovodećoj strukturi kluba. Mesto predsednika preuzeo je legendarni Dragan Kićanović i počeo je, kako se kasnije ispostavilo, sa stvaranjem modernog Partizana. Prva stvar koju je uradio bilo je dovođenje na mesto prvog trenera Zorana Slavnića, tako da se čuveni tandem Kića – Moka ponovo našao zajedno, ali sada u novim ulogama. Treba spomenuti da je jedino igračko pojačanje bilo dovođenje Željka Obradovića iz čačanskog Borca. To je bila prva Kićina vizionarska odluka.
Svi ostali su u šampionsku trku ušli oslabljeni. Crvena zvezda bez Branka Kovačevića i Rajka Žižića, ali i bez mladog, supertalentovanog Zorana Jovanovića za kojeg kažu da je bukvalno pobegao u SAD da tamo studira i igra koledž košarku. Zadar je napustio prvi strelac Branko Skroče, a Bosnu legenda kluba Žarko Varajić. Što se tiče pravila, revolucionarna novost koja se održala do današnjih dana je uvođenje „trojke“, tada sa udaljenosti od 6.25.
Iako je Cibona važila za apsolutnog favorita, u prvom delu prvenstva i nije bila tako ubedljiva. Branioca titule su uspeli da dobiju Partizan i Zadar, tako da su posle 11 kola Crvena zvezda i Zadar imali samo jednu pobedu manje od Zagrepčana, i činilo se da će drugi deo šampionata biti prilično zanimljiv i neizvestan.
Cibona je više nego uspešno gurala i na drugom frontu, u Kupu šampiona. Malo su se mučili u prvoj rundi protiv CSKA iz Sofije, dozvolivši sebi poraz u gostima od 6 poena azlike, ali je sve to nadoknađeno u revanšu. Potom je sa dve pobede ispraćen i Helsingen. U polufinalnoj fazi, gde je šest ekipa igralo dvokružno, Cibona sigurno osvaja prvo mesto. U Zagrebu su ostvarene sve pobede, a u gostima su savladani još jednom CSKA i – Real. Te dve pobede protiv Madriđana su važne kao iskustvo, jer su upravo ova dva tima bili kasnije rivali u finalu. Ta utakmica je odigrana u Pireju pred 14.500 gledalaca. Susret je bilo prilično izjednačen, o čemu svedoči i rezultat na poluvremenu 39:38 za Cibonu. Tako se nastavilo i u drugom delu, sve do 32. minuta kada je bilo 65:61 za „cibose“. Onda kreće nezaustavljivi Dražen Petrović koji pravi seriju od 16:2 za pet minuta, i u 37. minutu je rezultat glasio 81:63. Moglo je da se počne sa slavljem. Na kraju konačnih 87:78, što i nije tako loše izgledalo za slavni Real. Dražen je naravno bio prva zvezda sa 36 poena (slobodna bacanja 14-14), a veliku pomoć je imao u bratu Aci i Zoranu Čuturi koji su postigli po 16 koševa. Neizostavno je pomenuti i Mihovila Nakića koji je bio prvi skakač sa 11 uhvaćenih lopti. Cibona je pokazala da je najbolja u Evropi, a sad je to isto trebala da dokaže i u domaćem prvenstvu.
Od domaćih timova još je jedino Crvena zvezda imala zapaženiju ulogu u Kupu Radivoja Koraća. Stigla je do polufinala, ali se preko moćnog Simaka iz Milana jednostavno nije moglo. Predvođeni Meneginom i D`Antonijem, Italijani su bili ubedljivi na domaćem terenu i pobedili sa 23 poena, što je za Zvezdu bila nedostižna razlika u revanšu. Milanezi su kasnije u finali bili bolji od Varezea i osvojili prestižni trofej.
Debitant u nacionalnom šampionatu je bila ekipa kraljevačke Sloge. Klub koji je jugoslovenskoj košarci darovao Ljubodraga Ducija Simonovića i Dragana Todorića u prethodnoj sezoni je osvojio drugo mesto u I-B ligi i tako se plasirao u elitni rang. Petorka Dašić, Krivokapić, Popović i Despotović predvođena najboljim strelcem Tomislavom Andrićem (17,9 poena prosečno po utakmici) uspela je da napravi pravi podvig i da u mrtvoj trci sa dva bivša šampiona, Jugoplastikom i Radničkim (koji je na kraju ispao), izbori opstanak u ligi. Treba svakako reći da su za prvi tim debitovala dva tinejdžera, budući NBA igrači – Miloš Babić i Vlade Divac.
Cibona svoju dominaciju potvrđuje osvajanjem šestog trofeja Kupa Jugoslavije. U finalu je ubedljivo pobeđena ekipa Jugoplastike rezultatom 104:83. Preostalo je još osvajanje prvenstva da bi “vukovi” kompletirali najuspešniji niz nekog jugoslovenskog tima u jednoj sezoni.
Drugi deo prvenstva je pokazao da Cibonu ipak neće imati dostojnog suparnika. Jedini poraz je doživljen još u 14. kolu u Šibeniku, sa pola koša razlike, i onda je usledila serija od osam pobeda. Crvena zvezda i Zadar su završili regularni deo sezone sa zaostatkom od 5 pobeda. Bila je to najveće razlika između prvog i drugog u svim dotadašnjim šampionatima. Rekord koji će trajati samo jednu sezonu jer će ga već u sledećem prvenstvu oboriti – opet Cibona. Po prvi put ni plejof nije doneo veća uzbuđenja. Cibona se prošetala do finala pobedivši Borac i Partizan sa po 2:0. Crvena zvezda se neočekivano namučila u četvrtfinalu protiv Budućnosti. Posle sigurne pobede u prvom meču usledio je ubedljiv poraz u Titogradu 79:95. U trećem meču vođena je velika borba, u dresu “đetića” briljirao je bivši igrač Zvezde Žarko Đurišić sa 22 poena. Domaći su ipak nekako izvojevali tesnu pobedu sa 90:87 najviše zahvaljujući raspoloženom Zoranu Radoviću, strelcu 21 poena.
U finalu su se susreli stari znanci od prošle, 1983. godine. Samo je ovaj put Cibona bila mnogo veći favorit. I tu ulogu je opravdala već u prvom meču kada je na domaćem terenu sigurno trijumfovala sa 97:88. Interesantno je da je Dražen na ovoj utakmici postigao svoj negativan rekord. Naime, dao je “samo” 18 poena. Taj manjak su nadoknadili svi ostali. Knego 24 poena, Nakić 19, Aca Petrović 17 i Čutura sa 15 su bili dovoljno raspoloženi da bi bila upisana prva pobeda. Na drugoj strani, kod Crvene zvezde dvocifreni su bili Avdija (16 poena), Nikolić, Karadžić i Radović po 13 i Bogosavljev sa 12 – nedovoljno za nešto više od časnog poraza. U revanšu je bila druga priča. Stekao se nekako utisak da “cibosi” nisu previše zapinjali, kao da su želeli da šampionski trofej podignu pred svojim navijačima uvereni da je svako iznenađenje u Zagrebu isključeno. Bilo kako bilo, Zvezda je pred svojim bučnim navijačima, predvođena Predragom Bogosavljevim, strelcem 22 poena, ostvarila pobedu od 92:89. Jedini raspoložen kod Cibone bio je Dražen sa 42 poena. U trećoj utakmici se sve, ipak, odvijalo prema očekivanjima. Cibona je relativno rano ostvarila nedostižnu prednost i do kraja se praktično igralo bez odbrana. Konačan rezultat sve govori – 119:106. Najbolji strelac lige Dražen Petrović je odigrao tačno na nivou svog sezonskog proseka, i postigao 32 poena. Njegov brat Aca nije mogao da suzdrži svoj žestoki temparament pa je bilo nekoliko situacija njegovog nekorektnog ponašanja i provociranja protivničkih igrača. Ipak, sve se na kraju završilo u fer i sportskoj atmosferi.
Cibona je više nego zasluženo osvojila triplu krunu. I, što je najvažnije, činilo se da u sledećim godinama prosto ne postoji tim koji bi im se mogao suprotstaviti. Iako su te sezone debitovali neki veoma mladi i talentovani igrači, kao što su Avdić (Bosna), Paspalj, Z. Radulović, Pavičević (Budućnost), Rađa (Jugoplastika), Đorđević (Partizan), Mavrenski (Radnički), Divac (Sloga), I. Nakić (Cibona), Sretenović, Milićević (Crvena zvezda) i Gulin (Šibenka), svima je bilo jasno da će trebati da prođe dosta vremena dok oni stasaju i postanu ravnopravan rival timu Cibone. Tako se barem tada činilo.
Photo: EPH